Život posle života

[malva sylvestirs]

Pa nije mi bitno zato što ne ishod života na zemlji ne shvaćam osobno nego prihvaćam kako god se odvije. Možda je to svojevrsni obrambeni mehanizam od stresa i razočarenja, ali jednostavno, ako na nešto ne mogu utjecati i ne zamaram se s tim. Ako nešto mogu promijeniti na bolje, onda tako i napravim, ili se barem dam sve od sebe.
Stvari nikada neće biti idealne i to je samo još jedna od čari u životu. Ali to ne znači da ću ja prestati težiti ka boljem stanju. Treba se s tim pomiriti i to je to

[faceOff]

Ne razumijem. Al ok, ni ne trebam
Emocije me praše i imam porive da nešto napravim momentalno. Volim život i shvaćam potpuno osobno sve što me se tiče. Na stres me ljutnja i bijes operu, tugu i melankoliju ne osjećam. Znam se i glasno smijati, ali i udariti ako mislim da treba.
Kako godine idu, čak je sve to i izraženije. Ne znam zašto. Znam ljude koji su bili slični i uglavnom me dave danas. Dosadni. Ni vrući ni hladni. Za ispljunit
Ekipa s kojom sam rastao i padao su i dalje moj ritam. Ima mi tko čuvati leđa, a i ja njima.
I to je to. Ustvari, radi toga mi ima život smisla. Imam čopor, ženu, mladunčad... I poriv da jebem majku svakom tko im se približi sa lošim namjerama

[Korisnik]

Kasnim dobrih 15 godina na temu al nisam ja kriv, mladji sam od vas i dok ste vi ovde mudrovali ja sam vukao serpice po pesku. Opet trudicu se da pricam tamo gde mislim da imam sta da kazem i ovo nije jedina tema koju cu da vratim iz mrtvih.

Cesto u poslednjih godina kako kroz zivotne uspone i padove tako i kroz duhovno razvijanje sebi cesto postavljam slicna pitanja. Koja je moja svrha, sta sam postigao, sta treba postici, da li zasluzujem da budem tu gde jesam. Sta se desava posle?

U odnosu na svoje vrsnjake pa cak i starije od sebe vidim da sam dosta necu reci pametniji ali "duhovno mirniji, stalozeniji i natcitaniji" od ljudi koji me okruzuju, te neke stvari koje coveku cine zadovoljstvo meni nisu bitne. Osecam se mrtvo na neki nacin i ne pronalazim puno stvari koje me hrane i drze zivim.
Trazio sam izgovor u depresiji ili nekoj vrsti mentalne prepreke za koji nisam znao ni uzrok ni poreklo ali to su samo bili izgovori.

Imam tendenciju da danas uradim sve sto mogu dok ne padnem, da bih sutra nastavio ne manje nego isto toliko.
To se desava kad su u pitanju porodica, priroda, biljke i zivotinje, sve ono sto me okruzuje.
Onda promenim tok razmisljanja i shvatim da sam ja to sve gledao iz pogresnog ugla.

Naravno da sam mrtav prema stvarima koje za moju dusu nemaju nikakav znacaj, materijalne stvari na koje je covek danas maksimalno fokusiran i pokusava da se ostvari. A da li je covek ostvaren ako vija nesto sto je takodje covek i napravio?
Svakakve izgovore sam sebi smisljao pa cak i sebe krivio sto nemam radosti za svakodnevicu.

Onda sam promenio smer gledanja, shvatio sam da sam srecan kad hranim svoju dusu, ucim o prirodi, u svetu u kojem zivim, o svemu onome sto je vec bilo ovde i pre coveka.
Shvatim da nije problem u tome sto sam mrtav i depresivan nego u tome sto se ne uklapam u tu trku u kojoj je covecanstvo, ne uklapam se u trcanje za platom, dobrim polozajem, velikim kucama i skupim autima.

Duhovno bogatstvo je nesto najskuplje sto covek moze da "ubere u prirodi" i pronadje u svom jebenom zivotu.
Od tada nemam vise pitanja da li sam dobar sa glavom nego shvatam da itekako jesam, nego to sto se ne uklapam u masu koju je progutao vir materijalizma nije moja krivica nego njihova.

Od kako sam promenio ugao gledanja, a samim tim i shvatio da cinim ono sto treba da cinim mnogo se lepse u glavi osecam.
Hranim se na mrvu, jako kvalitetno i jako jako sporo. Upijam svet oko sebe, a za materijalno imam neku urodjenu vrstu gadjenja.
Voleti prirodu i drustvo oko sebe i na taj nacin crpeti energiju je zivot kakav bi svi trebali da zivimo, sve ostalo nam je nametnuto.

Pa kad se sledeci put zapitate da li ste vredni na ovozemaljskoj kugli naravno da jeste, vi ste ona jedna spora koja je kljucna za nastanak neceg veceg, pa makar vi to i ne videli.

Osecam da mi je dusa nekako stara i da je vec prozivela taj pakao materijalizma i tih nebitnih stvari pa se zbog toga osecam kao ravna linija u ovom nametnutom sistemu.
Dok sam apsolutno ziv i zdrav van njega.

[VenloNL]

Trebalo bi postaviti neku granicu "materijalizma" u ovakvim pričama.
Kad čovjek postaje materijalista.
Dal' je materijalista ako posjeduje kuću,auto,bicikl,Xbox?

[faceOff]

Po meni više je riječ o pogledu na život i načinu odnosa prema svijetu nego o onome što materijalno posjeduješ.
Postojanje u kojem je posjedovanje modus vivendi. Čak je posjedovanje nematerijalnog bitnije, jer je korak prije od posjedovanja materije
Imati status, obrazovanje, ugled, mišljenje, stav... Imat imati imati. Bitno je da sam Doktor, a ne da liječim ljude, da imam svoje Mišljenje, a ne da razmišljam, da imam super turbo Mercedes, a ne da guštam u zavoju opalit po gasu...


Iako je konzumerizam bolji izraz za opću upotrebu. Materijalizam je filozofski stav da nema boga, nema nekog dubljeg sloja na kojem počiva materijalna stvarnost. Postoji temeljna materijalna baza, a ostalo je samo nadgradnja

[storm.raver]

Gotov sam, mislim da nema izlaza, jedan tužan događaj isterao je ono malo zivota iz mene i puklo mi je srce od tuge tako da sve u svemu mislim da će se ubrzati moje pitanje.

[huana.meri]

sta se dogadja, skroz nekaka prelamanja na lose, "ja ne svijetlim ja sijevam" a trebao bi vjerovatno puzati po dnu....
odbijam sve materijalno da mi pokvari zivot, trudim se da ostanem normalan i zdrav, sa relativno zdravim navikama, da mozda i kroz starost zakoracam pa da se i s njom hrvam i valjam...
nedam svoj zivot u crnilo i jad, NEDAM! bas zato jer se samo to crnilo nekako nudi i sljeva, preljeva sa svih strana, previse sam spermija pobjedio te 83. da bi sad kad nemam realnog izazivaca, odustao od sebe....treba covjek uvjek gledati na sve iz vise uglova, nekad je tesko, nemoguce, al zato trebamo imat nekog svog ko ce nam to olaksat, pogurat nas malo...
sve osim bolesti je luk i voda, napolitanke i mljeko, nedajte da vas neko uvjeri drugacije...

[VenloNL]

Vrijeme liječi rane. Pusti ga da teče.
Tuga je teška za izdržati. Neznam koji je nivo tuge,možda ce trebati jako dugo.
Odeš negdje gdje te nitko ne vidi,isplaci se i ideš dalje.
Tvoj tunel te čeka,nece nikuda otici, ne žuri.
Sretno.

[faceOff]

Jel imaš koga da bude s tobom par dana? Jer nije sad vrijeme za nikakve samostalne odluke. U svakom slučaju daj si neko vrijeme, a onda se probaj nekako skrpiti za prvu ruku. A poslije je točno onako kako je Venlo rekao. Trebat će vremena, ali će proći. Nećeš biti isti, ali tako stvari stoje, tako to ide. Imaš to u sebi mada sad to nemoguće izgleda.
Ajde drži se! Možeš i trebaš

[faceOff]

Storm, kako je? Jel uspjevaš sabrati se ponekad?