Na razini opsega kugle zemaljske slažem se s time, no smatram da je veoma bitno i zapravo temeljno primijetiti da je otpor izborima u unutrašnjosti svakog pojedinca i jedino on na svoj vlastiti način mora moći svladati taj otpor, otpor da bude zdrav svjestan čovjek i dio prirode. Prava promjena kreće jedino iz unutrašnjosti pojedinca. Ono što je korisno ali dolazi izvana, za perspektivu pojedinca to su ponajviše umjetno stvorena ograničenja i smjernice s kojima se on može ili mora ponašati u skladu, ali zapravo nije svjestan bitnosti takvog ponašanja. Ako toga nije svjestan radit će krivo prvom prilikom jer je čovjeku najbitnija njegova vlastita sloboda izbora, koliko god mala i nesvjesna ta sloboda bila. Može pojedinac iskreno htjeti mir i svijest u svijetu, no želja za promjenom nečeg izvana i čekanje da se prvo promjeni nešto izvana često je varka, skrenuće svijesti kojom pojedinac prikriva realnost u sebi, realnost koja je kaos, patnja i nemir, potonuće, unutar sebe. Prebacivanje odgovornosti za sebe van sebe je... opasno, recept za stagnaciju, inerciju, za istruliti i ništa ne promijeniti. Nešto izvan, drugi ljudi, kolektiv, entiteti, zvijezde ili bilo što izvana, utječe na pojedinca ali jedino je on taj koji stoji iznutra i drži ključ u ključanici s druge strane vrata, sa svoje unutrašnje strane gdje ima i kormilo za upravljanje svog uma i tijela.Vid Svante je napisao/la:Često razmišljam o tom kolektivu i često mi dolazi na pamet ideja da smo u neku ruku nebitini kao pojednici i da nemamo baš puno izbora osim kolektivnog
Možeš hodati putem i bacati smeće na zemlju, možeš uništavati svoje tijelo i okolnu prirodu misleći si da je to zanemarivo štetno za kolektiv i planetu, i to je istina, no, ako svaki pojedinac ima identično stajalište koje je apsolutno istinito za perspektivu pojedinca, na razini kolektiva to je bacanje smeća po sebi i svojem staništu, to je sveopće potonuće. Zato razmišljajmo sveobuhvatno. Izvucimo smeće prvo iz sebe, pa onda budimo primjer vanjštini. Čisteći sebe stanjuje se ta perceptivna granica koja stoji između "ja i kolektiv". Ne postaje ja kolektiv niti kolektiv postaje ja, nego cesta postaje dvosmjerna, svesmjerna, ja u kolektivu i kolektiv u meni.