✎ "Crna kronika " gljiva kroz stoljeća

[Red]

"CRNA KRONIKA" GLJIVA KROZ STOLJEĆA By Marijan Pleše

Upoznavanje ili bolje rečeno prepoznavanje gljiva postalo je danas za mnoge ljubitelje gljivarenja poprilično pojednostavljen, a u smislu profesionalnosti i potpuno egzaktan posao. Zašto je to tako? Prvenstveno zato jer nam pri ruci stoji golema svjetska gljivlja beletristika, koja je danas još i dostupnija zahvaljujući Internetu. Dodamo li tome i pristupačnost, kako po cijeni tako i po kvaliteti, raznih tehničkih pomagala (raznovrsnost mikroskopa, usavršeni fotoaparati, kemijski reagensi itd.), onda ipak na pojednostavljeni način spoznajemo i s velikom pouzdanošću potvrđujemo ime i prezime tražene nepoznanice iz gljivljeg roda.

Danas je tome tako. Međutim, ako se pokušamo osvrnuti na ne tako daleku povijest, onda nam se prošlost prohujalih stoljeća, a sve u svezi s prepoznavanjem gljiva, ocrtava u prilično nejasnom svjetlu. Takvo nejasno svjetlo samo je slijed davnih događanja iz kojih je izvučen logičan zaključak na principu današnjih razmišljanja i saznanja koja su proizašla iz najobičnije umne percepcije.

Istaknimo na ovome mjestu još jednu značajnu činjenicu, a ta je nedvojbenost da je u prošlosti ipak važniji podatak bio onaj koji je govorio o jestivosti, a ne o prepoznatljivosti same gljive kao vrste. Iako je to bilo nadopunjujuće jer se je prepoznatljivost odnosila na jestive i nejestive gljive (pogotovo za one koji su gljivama prilazili sa znanstvene strane). No, ovdje bi bilo zanimljivije iznijeti one odrednice koje su vladale u svijetu prošlosti, a odnose se na prepoznavanje i spoznaju o svijetu gljiva gledano kroz prizmu najširih, priprostih narodnih masa. Ovim ćemo tekstom pokušati odgovoriti kako se u običnom puku prenosilo znanje iz svijeta gljiva i kakve su posljedice proizišle iz tih spoznaja.

Prvo ćemo se osvrnuti na vrlo loše nasljeđe informacija koje su proizašle iz straha od gljiva, a možemo ih pojednostavljeno prikazati kroz zajednički nazivnik zablude ili bolje rečeno praznovjerja. Strah, koji u pravilu dolazi zbog neznanja, bio je u većini slučajeva glavni krivac većine zabluda koje i danas imaju prilićno jako uporište među običnim pukom. Previše je usmenom predajom sačuvano podataka o nesrećama koje su se dogodile nakon konzumiranja gljiva. Stoga je sasvim shvatljivo krivo prikazivanje i zastrašivanje onih koji su se drznuli odškrinuti vrata svijeta gljiva, budući da se njihov pokušaj proširenja horizonta smatrao neosnovanim i upitnim.


Evo osnovnih zabluda, od kojih dobar dio znalcima izgleda smiješno, ali one su na žalost i danas prilično živahne, a neke čak i aktualne.

❧ gljive koje rastu na drveću su jestive: obrubljena patuljica (Galerina marginata) raste na crnogoričnom drveću i smrtno je opasna.

❧ sve proljetne gljive su jestive: bijela pupavka (Amanita verna), javlja se u proljeće (na pojedinim lokacijama krajem travnja, a uobičajenije tijekom svibnja) i smrtno je otrovna; proljetni hrčak (Gyromitra esculenta) sirova je smrtno otrovna, ali i više puta pripremana i to samo kuhanjem postaje kumulativno otrovna.

❧ sve gljive koje rastu u kasnu jesen su jestive: zelena pupavka (Amanita phalloides) raste u to doba i smrtno je otrovna.

❧ jestive su one gljive koje konzumiraju druge životinje (insekti, puževi, glodavci, papkari itd.): ušiljena pupavka (Amanita virosa) je smrtno otrovna gljiva, ali uvijek bude nagrižena i pojedena od strane puževa i glodavaca.

❧ crvene, ljubičaste i plave gljive su otrovne: zlatna krasnica (Russula aurea) ima živo crven klobuk i veoma je ukusna; ljubičasta lakovka (Laccaria amethystina) prekrasno je ljubičasto obojena i jestiva; modri žljebovac (Gyroporus cyanescens) ima meso koje na zraku poprima indigoplave tonove, a po izvrsnosti mesa je u vrhu jestivih gljiva.

❧ otrovne su sve gljive koje mijenjaju boju na prerezu: žuti hrapavac (Leccinum aurantiacum) vrlo je fina i ukusna gljiva, iako na prerezu mijenja boju u sivu sa ružièastim nijansama, a nakon nekog vremena na mesu prevladavaju crnkasti tonovi.

❧ sve sluzave gljive su otrovne: sluzava korjenjača (Oudemansiella mucida) ima klobuk koji je prekriven prilično debelom prevlakom sluzi, ali joj to ne smeta da bude jestiva.

❧ gljive koje rastu u blizini otrovnih biljaka postaju i same otrovne: lososova rujnica (Lactarius salmonicolor) često puta raste ispod ili u neposrednoj blizini vrlo otrovne biljke velebilje (Atropa belladonna) i usprkos tome ima nadasve ukusno meso i nikad ne poprima otrovnost svoga susjeda.

❧ gljive koje se smrznu na staništu postaju neupotrebljive: rebrasti smrčak (Morchella costata) često se u rano proljeće pronađe potpuno smrznut ili prekriven manjim naslagama snijega, ali to niti najmanje ne smanjuje njegovu ukusnost; bukovača (Pleurotus ostreatus) mnogo se puta zbog vremena svoga rasta (prosinac, siječanj, veljača) po nekoliko puta smrzne i odmrzne i usprkos svemu zadrži svoju prepoznatljivu finoću mesa i izvrsnost.

❧ gljive koje rastu na gnoju ili lošijim supstratima imaju neukusno meso: velika gnojištarka (Coprinus comatus) raste na vapnenastom i pješčanom tlu, uz rubove šumskih cesta i tamo gdje se baca razno smeće i tome slično, ali usprkos tome velik dio poznavalaca gljiva tvrdi da je to najukusnija gljiva.

❧ gljive više nisu otrovne ako se posuše: planinska koprenka (Cortinarius orellanus) može biti pravilno posušena i tako suha da se na dodir mrvi i pretvara u prah, ali uz sve to ona i dalje ostaje smrtno otrovna gljiva.

❧ gljive koje u sebi imaju mliječni sok nisu za jelo: presnac (Lactarius volemus) ima u sebi obilje bijelog mliječnog soka koji se na zraku zgusne - sok znade biti tako obilan da ponekad njime možemo utažiti žeð, a presnac je vrlo ukusna jestiva gljiva; krvotočna rujnica (Lactarius sanguifluus) ima u sebi krvavocrven mliječni sok - no, zasigurno je po ukusnosti jedna od najboljih mliječnica.

❧ otrovne su one gljive koje su kiselog, ljutog i gorkog okusa: žuti johovac (Gyrodon lividus) ima meso kiselkastog okusa, ali nakon toplinske obrade meso poprimi sasvim dobar okus; riđa mliječnica (Lactarius rufus) ima izrazito ljut okus mesa, koji se nakon konzerviranja u octu i prethodnog namakanja u slanoj vodi pretvara u meso s lagano pikantnim okusom; žemljača (Albatrellus confluens) ima prilično gorko meso (naročito ispod kožice klobuka), koje gorčinu gubi prilikom sušenja i konzerviranja.

❧ jestive su sve gljive koje imaju miris i okus na brašno: obrubljena patuljica (Galerina marginata) ima lagan, prepoznatljiv miris i okus na brašno i usprkos tome je smrtno otrovna gljiva; velika rudoliska (Entoloma lividum) ima (pogotovo dok je mlađa) izrazit miris na brašno i usprkos tome je otrovna, a u iznimnim slučajevima je i smrtno opasna.

❧ otrovne su one gljive koje prilikom kuhanja oboje vodu u kojoj se kuhaju: velika vlažnica (Hygrocybe punicea) prilikom kuhanja oboji vodu u kojoj se kuha izrazito žuto i usprkos tome je tečna, slasna gljiva.

❧ gljive koje izrastaju busenasto nisu jestive: hrastov žbunac (Dendropolyporus umbellatus) raste u busenu s puno pratećih klobučića i ima vrlo ukusno meso; siva sraštenica (Lyophyllum fumosum), javlja se u mnogobrojnim svežnjićima i velikim grupama, a ima veoma ukusno meso.

❧ gljive koje rastu u blizini otrovnih gljiva nisu za jelo: pravi vrganj (Boletus edulis) u pravilu se pojavljuje na staništu zajedno s muharama (Amanita muscaria) i nikada nije nikoga otrovao.

❧ sve su gljive otrovne koje počinju rast iz " jaja" : blagva (Amanita caesarea) počinje izrastanje iz obojka - jaja i unatoč tome je zasigurno jedna od najboljih i najukusnijih gljiva.

❧ gljive koje na klobuku nose ljuske, krpice ili dlačice su otrovne: sunčanica (Macrolepiota procera) nosi na svojem klobuku kožicu koja se raspadne u krpe i ljuske i unatoč tome je izvrsna; golubača (Russula virescens) ima na klobuku kožicu koja se kako gljiva raste raspuca u mnogobrojne ljuske, a znamo da je golubača jestiva i sirova; srnjača (Sarcodon imbricatus), ima na klobuku izražajne ljuske i usprkos tome je ukusna gljiva; ljuskavi kuštravac (Strobilomyces strobilaceus) ima na klobuku velike dlakave ljuske i usprkos tome je jestiv.

❧ za jelo nisu gljive koje se javljaju na opožarenim mjestima: pravi smrčak (Morchella esculenta) zna naprosto "eksplodirati" na staništima preko kojih je prošao požar i usprkos tome on i dalje ostaje prvoklasna jestiva gljiva.

❧ za jelo nisu gljive koje na sebi nose šare poput zmija otrovnica: blijeda ovojnjača (Amanita lividopallescens) ima po stručku žutosmeđe pojase koji podsjećaju na kožu otrovnica i usprkos tome je izvrsnog okusa; zmijolikonoga vlažnica (Hygrophorus olivaceoalbus) ima ime koje joj je proizišlo iz izgleda njezinog stručka koji podsjeća na zmijsku kožu i unatoć tome izvrsnog je mesa.

❧ gljive koje imaju neprijatan miris nisu za jelo: smrdljivi stršak (Phallus impudicus) ima, kada je razvijen, neugodan miris na strvinu, međutim dok je u formi jaja neki ga konzumiraju jer u tom razvojnom stadiju nema neugodan miris (najčešće se konzumira zakiseljen) - tu je ipak naglašeniji estetski i averzijski osjećaj pojedinaca koji konzumiraju smrdljivi stršak.
itd. itd. itd. . . .

U nastavku recimo i nešto o "tabu" temama iz života gljiva, o onim procesima koji su tijekom stvaranja civilizacije bili sudbinski i razvojno vezani za mukotrpno, a često puta i nehumano dokazivanje o jestivosti pojedinih gljiva. Tako ćemo na svojevrstan način objelodaniti gljivlju povijesnu "crnu kroniku" ili kako neki to još bolje krste - "gljivlji Mengelizam".

Kada se počelo kušati i konzumirati gljive? Pa zasigurno još davno, u vrijeme praskozorja civilizacije, u vrijeme kada je čovjek zapazio kako gljive jedu razne životinje. Tada je naš davni rođak imao pri sebi najpriprostije oruđe za preživljavanje, koje se svodilo na najobičinije oponašanje. Tako su naši preci počeli oponašati razne konzumente gljiva iz onih prethistorijskih vremena i zasigurno su postali oduševljeni raznovrsnočću okusa gljiva. Ta oduševljenost temelji se na činjenici da oni nisu mogli biti opterećeni raznim začinima kojima današnji čovjek mijenja prvobitan, izvoran, prirodan okus gljive. Njima su, uostalom, sva osjetila bila daleko izraženija i upotrebljivija od skale osjetila koju danas koristi i upotrebljava moderna civilizacija.

U to davno vrijeme životni vijek je ionako bio kratak, pa su često puta nesreću koja se dogodila nakon jedenja pojedinih smrtno otrovnih gljiva pripisivali nadnaravnosti, običnom prirodnom slijedu, prstu sudbine ili nekom priprostom vjerovanju. Protokom vremena došlo je do neumitne koincidencije shvaćanja kako postoji uzročno-posljedična veza između konzumacije pojedinih gljiva i smrtnog završetka konzumenta. Onaj koji je uočio vezu zasigurno je to saznanje iskoristio za vlastitu "promidđbu". Takvi pojedinci odmah su si dali pravo na tumačenje nadnaravnih sila koje su u njima i zbog kojih oni mogu gospodariti i nad ostalim članovima prvobitne zajednice. Na taj način su si neki priskrbili pravo na vrhovništvo ili su postali prvi medicinari, tj. vračevi. Ne zaboravimo da su često puta, prvenstveno zbog teritorijalne prevlasti, razne skupine dolazile u sukobe sa susjednim sličnim skupinama, gdje su često puta pojedine grupe zarobljavale pojedince iz drugih zajednica. Na taj način su vrhovnici ili vračevi dobivali "dobrovoljce", koje su koristili kao nepresušno vrelo za razna mučenja (do kud seže granica izdržljivosti), ispitivanja (pobrati saznanja od druge skupine i ona savršenija primijeniti u korist napretka vlastite zajednice), istraživanja (među kojima važno mjesto ima utvrđivanje jestivosti pojedinih gljivljih vrsta) i upotreba u religijske svrhe (prinošenje ljudske žrtve da se udobrovolji pojedino božanstvo).

Tijekom vremena došlo se do velike količine korisnih podataka, između ostalog o gljivama koje su jestive, o onima koje su opasne po život, o staništima gdje te gljive rastu i u koje vrijeme se javljaju. Međutim, zbog vremenskih promjena često puta je dolazilo do većih ili manjih seoba pojedinih zajednica ili cijelih naroda, tijekom kojih se dolazilo na potpuno nova gljivlja staništa na kojima su rasle neke druge, sasvim nepoznate gljive. Sada je u pravilu izostala pomoć oko upoznavanja jestivih gljiva preko ratnih zarobljenika, budući da se sukob sa starosjediocima u novopridošlom kraju smatrao nepoželjnim (zapravo se nije znala snaga domaćina). Usprkos tome našlo se načina (pogotovo vračevi) da se postepeno ispita jestivost pojedinih nađenih gljiva. Vračevi su prvenstveno "dobrovoljce" nalazili u predstavnicima vlastite zajednice i to tako da su prvo iskoristili osobe koje su bile za ono vrijeme malo čudnijeg izgleda i ponašanja (razne bolesti, mentalni poremećaji i tome slično). Međutim, ako je i tu pomanjkalo predstavnika, onda su se vračevi okrenuli prema najstarijim osobama iz vlastitog naroda ( Eskimi su po nepisanom zakonu divljine ostavljali svoje najstarije predstavnike u snijegu, kad oni više nisu mogli pratiti životni tempo opstanka).

U nekim plemenima bila je poznata takozvana "igra istine", koja se je sastojala u provjeri pojedinca (uglavnom se radilo o dokazivanju istinitosti djela za koje je pojedinac bio "osumnjičen"). Na kraju takve provjere pojedinac je bio ili oslobođen optužbi ili jednostavno "prokleto" mrtav. Provjeru je vodio i nadzirao plemenski starješina, a zapravo je sve konce u rukama držao i vukao plemenski vrač jer je on u pravilu obavljao pregovore sa svevišnjim božanstvom kroz razgovor s duhovima. Presuda je ovisila o tome koji duhovi su prevladali (dobri ili zli), a zapravo je sve bila najobičnija vračeva "subjektivna objektivnost" (naklonost, poznanstvo, porodični status itd.). Vrač je kod sebe imao kožnu vrećicu sa osušenim gljivama (točno je zbog naukovanja kod bivšeg vrača znao koja je jestiva, a koja smrtno otrovna gljiva). Iz vrećice je prema vlastitom nahođenju izvadio život ili smrt u vidu osušenih dijelova gljiva, koje je dao jadniku na kušanje. Nakon konzumacije gljive konzument je bio zavezan za neku vrstu totema, koji se je u pravilu nalazio u središtu sela. "Igra istine" je trajala do drugoga dana, kada je bilo vidljivo da li je pojedinac bio s pravom optužen (već je umro u najvećim mukama) ili je bezrazložno bio osumnjičen (zavezan je proveo noć, ali je barem probao ukusnu gljivu iz vračeve vrećice).

Ne zaboravimo da su u nekim krajevima postojali cijeli kultovi, pa čak i božanstva vezanih uz obožavanje i njegovanje pojedinih vrsta gljiva. Dakako da su tajnu takvih gljiva ljubomorno čuvali privilegirani narodni vrhovnici ili vračevi. Te su gljive u pravilu imale nekakva narkotična svojstva, pa možemo reći da je upravo tu izvršeno prvo namjerno drogiranje u povijesti ljudskog roda. Zamislimo sada važnost onih plemenskih starješina ili bolje rečeno vračeva koji su znali tajnu narkotične gljive (koja je to vrsta, gdje raste, kakvo ima djelovanje itd.). Na taj način je mogla biti kontrolirana cjelokupna populacija jednog naroda. Mogla su se koristiti razna stanja pojedinih konzumenata u religijske, ratne ili neke druge svrhe. Na neki način namjerno je bio korišten psilocibinski sindrom preko kojeg je s pomoću popratnih halucinogenih pojava bilo upravljano voljom podčinjenih pripadnika, koji su na taj način bili spremni izvršiti bilo kakvu naredbu ili čak otrpjeti i kakvu primjerenu kaznu.

Pojedina razdoblja povijesti bila su organizacijski postavljena kao matrijarhat, gdje je glavnu riječ vodio "nježniji spol". Iz jednog od takvih matrijarhata potječe i čuvena "erotska svetkovina", koja je bila vezana uz sredinu kišnog razdoblja u godini (ništa čudno kada znamo da gljiva ima tada najviše). Glavni protagonisti te svetkovine bile su privilegirane žene i muški zarobljenici ili robovi iz susjednih područja (pravo na prisutnost u svojstvu promatrača imale su i djevojke koje su završavale djevojaštvo). Glavnu draž toj svetkovini davala je jedna vrsta gljive koja je imala natprirodno afrodizijsko svojstvo (gljiva je rasla u blizini najmirisnijih orhideja, a po vanjskom izgledu je bila najbliže današnjim smrčcima). Tu gljivu su konzumirali samo prethodno spomenuti muškarci i na njih je ta gljiva imala "zastrašujuć" erotski učinak tj. postajali su nekom vrstom ljubavnih supermena (kao eunusi puni ekstaze). Nakon nekoliko sati ekstaze i orgijanja muški bi pripadnici jednostavno utonuli u slatki san, koji je zapravo bio tihi, bezbolni oproštaj s ovozemaljskim učicima. Djevojke koje su bile izabrane da na svetkovini prisustvuju u svojstvu promatrača, dobivale su naročito na cijeni u očima podređenih budućih "mladoženja".

Posebno mjesto u povijesnom nizu gljivljih svireposti, zauzimaju pojedine vrste gljiva koje su u davnini bile bolje poznate kao "ljudožderke". Tu se prvenstveno radi o pojedinim vrstama gljiva iz porodice puhara i to onih koje su rasle na travnatim prostranstvima (stepama). Tu se dešavao neuobičajen učinak koji je u sebi sadržavao nekoliko zastrašujućih komponenti. Naime, dozrijevajuće plodište puhare stvaralo je u sebi takve kemijske spojeve koji su bili uspavljujući i umirujući, a nakon njih se javljao polustvarno aktivan san (poput sna koji uspavljuje ljude koji se smrzavaju). Međutim, najgore od svega je da je rastućem miceliju za pun razvoj bilo potrebno živo, pulsirajuće meso. Tako se znalo dogoditi da bi čovjek ili neka životinja, kada bi stali na zrelu gljivu puharu, aktivirali kemijske spojeve u dotičnoj gljivi, koje je ona izbacivala iz plodnog tijela. Udisajem tih kemijskih spojeva dolazilo je do trenutne halucinacije i sna. Organizam je bio na miru, u latentnom obliku sna, tako da ga je u tjedan dana obrastao micelij koji je svojim enzimima preuzeo i razorio sve mekše dijelove tijela. Na kraju aktivnog djelovanja micelija ostao bi izbijeljeni skelet. Mjesta na kojima su rasle te opasne gljive stepski je narod nazivao "dolinama kostura" (uvijek se radilo o dolinama, jer u njima ima najmanje strujanja zraka koje bi mogao neutralizirati opasno djelovanje gljiva puhara). Poznata je priča iz vremena Džingis kana kada je jedna njegova četa upala u neko stepsko selo, gdje je pobila i opljačkala sve osim starješine sela, kojeg su sačuvali da im pokaže glavne izvore vode u kraju. Starješina ih je odveo u "dolinu kostura" (znao je da upravo tada dozrijevaju puhare) i tu je cijela četa zajedno s njime ostavila upečatljivo svjedočanstvo u vidu bijelih, isprepletenih kostura.

Poznat je pojam "ruski rulet", međutim manje je poznat sličan pojam koji također dolazi iz Rusije i to najsjevernijeg dijela Sibira, a zove se "Sibirski rulet". Za objašnjenje treba navesti neke činjenice, koje će rasvijetliti i sam naziv Sibirskog ruleta. Pojedina izolirana sibirska plemena razvila su posebnu obrambenu tehniku, radi očuvanja i produženja opstanka svog plemena. Naime, godinama su u ta plemena dolazili razni stranci, poput lovaca na krzno, raznih trgovaca, istraživača, kažnjenika i tome slično. U pravilu su sa sobom donosili bolesti i zaraze, alkohol, drogu, a znali su svojim privlačnim pričama namamiti lakovjerne mladiće da krenu s njima u daleke krajeve iz kojih se nikada nisu vratili. Posebno im je teško padao odlazak najljepših djevojaka iz sela koje su sve redom odlazile sa zagonetnim strancima. Sve to navelo je vijeća staraca da donesu nepisani zakon o pravilima održivosti i opstanka plemena. Među raznim pravilima koja su uvedena, najradikalnije je bilo ono koje je dobilo naziv sibirski rulet. Po tom pravilu svaki stranac je morao u znak "dobrodošlice" pojesti "specijalitet" toga sibirskog sela. Pripremala se uvijek neka vrsta gulaša sa malo mesa i puno ukusnih gljiva (gljive su u pravilu bile u sušenom obliku i takve su se dodavale gulašu). U Sibiru krajem kratkog ljeta raste puno koprenki, a od njih se planinska koprenka (Cotinarius orellanus) javlja u pravom izobilju i upravo je ona bila najviše nabirana i sušena. Plemenske starješine su znale za moćno djelovanje planinske koprenke, koja je svoje konzumente zasigurno ubijala nakon nekoliko dana ili mjeseci. čak su znale biti upućivane i kaznene ekspedicije, koje su trebale rasvijetliti nestanak pojedinih državnih dužnosnika, ali su i te ekspedicije nestajale na zagonetan način.

Cortinarius orellanus Fr.
Crvenjača, planinska koprenka, poljska koprenka
✞ Smrtno otrovna. Do pedesetih godina dvadesetog stoljeća sve su se gljive iz roda koprenki (Cortinarius) smatrale bezopasnima. Tada su se u poljskom gradiću Poznanu dogodila epidemija tovanja upravo ovom vrstom koprenke. Od 102 otrovanih ljudi, 11 ih je umrlo. Ovaj je sindrom trovanja nazvan orelaninski sindrom zbog termostabilnog toksina orelanina, koji je izdvojen iz plodišta ovih gljiva. Vrlo je podmukao, ima kumulativna svojstva, vrlo dug inkubacijski period (od 3 dana pa sve do 3 tjedna), a ako se pravodobno ne liječi uzrokuje zatajenje unutarnjih organa, komu i na kraju smrt. Također, orelanin je pronađen i u još nekim vrstama koprenki iz sekcije Leprocybe.




Manje-više je svima poznata povijesna priča o propasti Rimskog carstva. Mnogo je u toj priči isprepleteno raznih činjenica, odnosa u tadašnjem društvenom uređenju, jačanja i osamostaljenja vazalnih zemalja, upada vandalskih naroda i tome slično. Više je različitih teorija izvedeno o propasti tog velikog carstva. Spomenimo tu dvije koje se na prvi pogled čine beznačajne, ali su, gledano dublje, vjerojatno odigrale presudnu ulogu u propasti Rimske imperije. Te dvije teorije govore o značajnom smanjenju rukovodeće plemićke, vojne, a ujedno i vladajuće kaste, kako u kvantitetnom, tako i u kvalitetnom smislu. Na neki način kao da je došlo do "zamora materijala" u nosiocima svih kreativnih, državno - dužnosničkih funkcija.
Prema prvoj teoriji razlog nestanka većine predstavnika države (ali i cijelog plemićkog staleža) treba tražiti u olovu, koje se koristilo kod mnogih uporabnih predmeta u prehrani. Naraštajima upotrebljavano, olovo je otrovnim spojevima desetkovalo rimsku naciju.
Druga teorija govori o Rimljanima kao o gurmanima. Ti su gurmani obožavali gljive, a jednu od najomiljenijih su i uzgajali kod kuće. Bila je to takozvana kućna gljiva. Gljivu su uzgajali u vrtnim okućnicama, a po izgledu je najviše sličila današnjim sraštenicama. Gljiva je bila vrlo aromatična i nije bila otrovna, svi su je konzumirali, a nitko nije osjećao nikakve loše posljedice. Međutim, ta je gljiva sadržavala i veoma opasne kumulativno mutagene spojeve, koji su se taložili u organizmima koji su je konzumirali. Kad bi količina otrova koji se taložio u organizmu dostigla kritičnu masu, došlo je do reakcije otrovne materije, koja je svojim djelovanjem okončala životni vijek konzumenta. Kao što zadnja kap izaziva preljevanje tekućine u čaši, tako je i nakon određenog broja konzumiranja kućne gljive u organizmu dolazilo do reakcije koja je u pravilu završavala smrtnim posljedicama.

U Južnoj Americi postojalo je prilično dobro organizirano carstvo Inka. Ovo indijansko pleme koje je vladalo istoimenim carstvom proniknulo je u sve tajne prirode koja ih je okruživala, tako da možemo reći kako su bili jedni od rijetkih naroda koji su poštivali prirodne pravilnosti i zakonitosti. Prvi su otkrili tajnu mrava krojača, koji su za svoju ishranu uzgajali jednu naročitu gljivu. Ta gljiva ima vrlo jake, obrambeno usmjerene enzime, koji sprečavaju razvoj spolnih stanica u svim organizmima osim u jednom koji je od enzima dekodiran i prepoznat. Prema tome, tko bi jeo ove gljive ne bi mogao imati potomstvo, jer je postojala veoma mala vjerojatnost da je baš organizam onoga tko jede ovu gljivu kodiran na frekvencije njegovih rasplodnih stanica. Osim toga, Inke su bile jedni od rijetkih koji su sa lakoćom skupljali med šumskih pčela, pa su čak zbog sigurnosti samih pčela od drugih prirodnih neprijatelja, nadgledali i štitili manje zasebne spilje na čijim svodovima su pčele gradile svoje košnice. Med je Inkama bio prijeko potreban ne samo zbog slatkoće, finog okusa i hranjivosti, već i zbog toga da u njega umiješaju određen postotak gljiva mrava krojača. Takav med su trampili sa obližnjim susjednim plemenima, koja nisu mogla ili nisu znala doći do pčelinjeg meda. Nikada obližnja plemena nisu doživjela demografski procvat, već su dapače neka od njih zbog pomanjkanja potomstva jednostavno izumrla. Zar nije to strašno? Usprkos tome što nitko nije bio ubijen, ipak je to strašan zločin, jer nije bilo dozvoljeno da netko bude i rođen. Ovo je zasigurno bio prvi u povijesti, a ujedno možda i najstrašniji svjetski "genetski inžinjering".

Zasigurno je najviše stranica gljivlje crne kronike ispisano u vrijeme srednjeg vijeka. To je s obzirom na društveni ustroj, razinu obrazovanja i religijske dogme bilo idealno vrijeme za stavljanje u promet svekolikog gljivljeg carstva. Spletke, zavjere, prevrati, pa i ubojstva bili su prečesta pojava. No, prisjetimo se jedne osobe koja je eliminirala gotovo sve porodične protivnike i to dobrim dijelom uz pomoć gljiva. Poznata talijanska plemićka porodica Borgia imala je dosta neistomišljenika i protivnika koji su joj stajali na putu prema osvajanju vlasti, kako religijske tako i svjetovne. Ali porodica Borgia je imala nebrušeni biser u svojim redovima i taj je biser sjajio kroz ljepotu prelijepe Lukrecije Borgie. Obrazovana, prirodno lijepa i šarmantna imala je nešto u sebi zbog čega su joj sva vrata i lakovjerne duše bile otvorene. Ona je pak na perfidan i znalački način uklonila sve najljuće protivnike svoje porodice i to tako da je najprije zadobivala povjerenje, unaprijed odabrane žrtve (obićno je žrtva direktno smetala hijerarhijskom ustroju Lukrecijine porodice) nakon čega je slijedila intimnija večera za dvoje ili više osoba nakon koje bi samo Lukrecija ostala živa. Jedno od čestih i omiljenih jela tijekom takvih večeri su bile gljive na žaru. Tu je upravo ležala smrtonosna zamka koju je Lukrecija tako često koristila (za Borgije je godinama radio jedan vrtlar koji je bio dobar poznavalac trava i gljiva, pa je tu započelo upoznavanje ne samo najopasnijih gljiva, već i njihovih učinaka). Vrhunac Lukrecijine umješnosti bio je u tome što je i ona jela gljive zajedno s gostima, a nikad se nije otrovala, dok su gosti na večeri ostajali živi još najviše nekoliko dana. Tajna je bila u osobnoj pripremi gljiva od strane Lukrecije, a sastojala se u tome da su smrtno otrovne gljive bile narezane dugoljasto, u vidu traka, dok su obične jestive gljive bile narezane u obliku kvadrata ili krugova.

Povijesne priče o gljivama mogli bismo protegnuti na cijelu knjigu koja bi govorila isključivo o crnim stranama i lošim posljedicama istraživanja i prikupljana podataka o jestivosti gljiva. Ima u toj tematici još mnogo neistraženih i neobjašnjenih događaja koji su izravno povezani sa svijetom gljiva. Treba samo smoći hrabrosti i probleme "crne kronike" gljiva otvoreno iznijeti.

✰ na ovaj tekst sam naišla prije dosta vremena, i vrlo mi se svidio. zanimljiv je i pokazuje malo drugačiju stranu gljiva kroz povijest. ne treba ovaj tekst shvatiti odviše ozbiljno, sve je to temeljeno na vrlo malo dokaza, ali opet zanimljivo svakako.
Red ✰

Nesto vise o ovoj temi procitajte ovdje, ako vas zanima

Shroom: A Cultural History of the Magic Mushroom by Andy Letcher

DivShare File - [Psilocybin]Shroom A Cultural History of .pdf