Naletio na ovu temu, pa da podijelim svoje iskustvo i kako sam se "riješio" paralize. Riješio pod navodnicima zato što mi se još uvijek događa, ali debelo manje nego prije. Isto tako, ne mogu sa sigurnošću reći dali sam se riješio ili je samo od sebe otišlo, ali o tome kasnije.
Ovaj post pišem u nadi da će moje viđenje situacije i kako sam se toga riješio pomoći nekome tko isto to doživljava. Zna biti jako grdo, pa ako način na koji sam si ja pomogao pomogne i jednoj osobi - dobro je.
Paralizu sna doživljavam od djetinjstva i u jednom periodu života to je bilo toliko često da sam imao problema s funkcioniranjem preko dana od neispavanosti i čudnih misli. Prva koje se sjećam se desila dok sam imao cca. sedam godina. Kako sam imao neki ormar koji je imao most iznad kreveta, stara je gore držala nekakve tacne i gluposti. U pol noći se budim, ne mogu se micati, a netko sve te stvari gura naprijed nazad preko ruba ormara kao da želi da padnu na mene i smijulji se, al ne vidim nikoga. Naravno, kao dijete nisam imao pojma o čemu se radi nego odmah sve pripisao duhovima. Ispričao starcima i standardne priče, to si samo sanjao noćne more i sl....
Dalje kroz godine odrastanja, sve se to nastavilo, a ja sam više manje šutio o tome nego imao pristup - jebiga, događa se nešto, ne znam što.
Onda je došao period kad je stvarno krenulo često i tu je bilo svega, u smislu halucinacija. Demoni, cijela soba u vatri, lupanja vratima, glasno zazivanje mog imena i onda pojava bića nasred sobe (u jednom je trenutku biće izgledalo kao demonska verzija moje tadašnje cure), povlačenje za noge itd... Ono što mi je zanimljivo - nikad, al nikad te halucinacije nisu pozitivne. Uvijek nešto što izaziva strah.
Tada sam počeo malo više razmišljati o tome dali su to stvarno demoni ili nekakav poremećaj, ili nešto vezano za psihu - sve je dolazilo u obzir. To je bilo dosta teško, zato što od kad znam za sebe nisam bio religiozna osoba, pa je samo traganje za duhovnim ili mističnim objašnjenjima bila borba sa samim sobom. Jednim dijelom me zanima, drugim dijelom sam sebi govorim "Koji ti je k, istražuješ bajke i gluposti".
Skok podosta godina unaprijed - danas rijetko doživljavam paralizu. Kad i doživim, u većini slučajeva sam jako brzo svjestan što se događa.
E sad. Moje mišljenje je da sam se "riješio" toga tako da sam se što je više moguće informirao i jednostavno sam sebe uvjerio da mi se ništa REALNO ne može dogoditi od tih situacija i/ili entiteta. Jednostavno svaki put kad bi mi se dogodila paraliza bi počeo razmišljati u stilu "Evo ga opet, ajmo, prođi i pusti me da idem spavati". Kasnije kroz praksu sam došao do toga da sam se počeo sprdati sa situacijom "Evo ga, veliki strašni demon, aj odj...i". Onog trenutka kad prestanem ozbiljno shvaćati situaciju, ona polako prolazi i na kraju stane. Doslovce čim prestane strah, prestane i doživljaj. U rijetkim slučajevima ne uspijevam prekinuti odmah doživljaj i nekad me strah, nekad sam samo indiferentni promatrač toga što se događa.
Opet spominjem, nisam se riješio u potpunosti, ali kad se nešto što se događali par puta mjesečno počne događati možda jednom ili dva puta godišnje, onda je to velik pomak u mojoj knjizi.
Druga stvar koja je bitna za spomenuti - ima teorija da osobe koje su u nekim teškim životnim situacijama, ili imaju neke unutarnje borbe imaju tendenciju više doživljavati takve stvari. Obrazloženje je da su jednostavno oslabljene mentalno i duhovno, te da razni entiteti imaju lakši pristup takvim osobama, lakše se probiju u njihovu svijest i materijaliziraju. Osobe koje "čvrsto stoje na zemlji" nisu toliko zanimljive zato što bi vrlo brzo bilo kakvu od tih situacija zanemarila i odbile kao nešto realno (moje viđenje).
Teorija mi je zanimljiva zato što kad gledam retrospektivno - u trenutcima kad sam najviše doživljavao te paralize bio sam stvarno najsjebaniji u životu. Bez perspektive, konstantno preispitivanje sebe, ružna situacija u obitelji itd. da ne nabrajam sad. Kako sam odrastao tako sam gradio sve čvršći karakter i postajao sve stabilnija osoba i možda je to zaista dio tako. Neću tvrditi za sigurno zato što po prirodi svakoj teoriji prilazim s dozom skepse i ostavljam mogućnost da i je i nije točna.
Za kraj, jedna halucinacija koja je bila jako zanimljiva, ali najviše zbog onoga poslije nje.
Naime, paraliza je bila takva da mi je pokraj kreveta bio nekakav entitet koji je izgledao kao Smrt, ali plašt je bio sive boje, a ne crne i nije imao nikakvu kosu (kosa za sječu). Niti nikakvo lice, samo crna rupa. Odjednom osjetim kako mi iz usta ide hladan povjetarac dok prema njegovom licu tj. toj crnoj rupi di bi trebalo biti lice ide nekakva bijela maglica. Normalno sam mogao disati dok se to događalo. Nemam pojma koliko je to trajalo, u nekom trenutku sam se samo trgnuo i sve je stalo
Par dana poslije, s frendicom na cugi i nakon par čaša, dođemo na takve teme i spomenem ja njoj kaj se dogodilo. Kak joj pričam, njoj se šire oči. Ja pitam kaj je bilo, nije tak strašno ova mi odgovara da je to Dementor. Ja pitam kakav Dementor o čemu ti i ona mi počne objašnjavati da je ona čitala o tome u Harry Potteru
.
Ono zbog čega mi je zanimljivo je zato što ja u životu niti čitao, niti gleda, niti imao ikakvog kontakta s Potterom, niti ikad čuo ili proučavao neke Dementore...