Što znači biti produhovljen i moći vidovnjaka

[Morgan Le Fay]

u osnovi se slazem.

Iako opet kundalini sindrom se javio (u jednom meni poznatom primjeru, nemam neke statistzike koliko se sto gdje dogadja) vjezbajuci vipassanu koja je upvamo spomenuti mindfulness. Problem je kad god nesto generalno tvrdimo i cini nam se nepogresivim mehanizmom. Uvijek na kraju ispliva neki primjer koji pokaze drugacije.

Ako sam dobro skužila, ti na kundalini gledaš kao na neku negativnu nuspojavu (nazovimo to tako) meditacije?

[Bamakhepa]

Pa i to je istina da, mislim da se zapravo svi slažemo samo što konflikt nastaje zbog gledanja iz drugačije perspektive. Ništa se nemože generalizirati, svako iskustvo subjektivno je iskustvo, svi smo drugačiji i svi moramo uskladit put sa svojim mogućnostima.

Nema boljeg nacina za prenaglasavanje "Konflikata" od internet foruma

Ako sam dobro skužila, ti na kundalini gledaš kao na neku negativnu nuspojavu (nazovimo to tako) meditacije?

Vise na neke stvari kao negativne nuspojave procesa koje povezujemo sa kundalinijem.
Ne bih se usudio tvrditi sto je uopce kundalini sindrom. Neki u njemu vide samo psihicki poremecaj, tradicionalno se na to gleda kao na posljedicu preuranjenog budjenja kundalinia ( cesto navode usporedbu prolaska prejake struje nekim sustavom namjenjenom puno manjim snagama koji uslijed toga pregori) ili na neke greske i "skretanja" u samom procesu.

Pa opet moze se dio toga objasniti i okolnostima. Nesto sto se desi asketi u pecini i ne predstavlja mu problem jer i nema drugog posla, a prehranjuje se prosnjom postaje problem kada covjek mora otici na svoje radno mjesto i ispunjavati obaveze, a uso je u proces koji moze trajati desetljecima i biti prilicno tezak i "poremecen". Od poznate literature pnadit Gopi Krishna ima odlicnih koji opisuju vrlo teske procese koji su na kraju dobro zavrsili u smislu postizanja odredjenih stvari koje su u startu cilj joge, ali uz puno vise muke nego sto je igdje zabiljezeno u kasicnim i siroko dostupnim joga tekstovima. Mozda je opet povezano sa okolinom ili sa time da su kontemplativne tehnike siroko dostupne i rade se kao u Gopi Krishninom slucaju po nahodjenju, osjecaju i bez nadzora. Na kraju krajeva do relativno nedavno sve su takve prakse bile rezervirane za monahe, dakle puno vise pripreme, puno vise nadzora i puno vise slobode od svakodnevnih obaveza, tek u zadnjih stotinjak godina tehnoloski i drustveni napredak omogucava prosjecnom covjeku dovoljno slobodnog vremena da se bavi duhovnom praksom, razvijanje tiska i sada interneta omogucava laku dostopnost svega i svacega takodjer. Stoga se javljaju i neki novi izazovi i situacije.

Uglavnom ne mislim da je kundalini nesto po sebi negativno, mislim da je odredjena siroko zabiljezena pojava iako ponesto razlicito opisivana, odnosno u razlicitim terminima ovisno o zaledju ali usko vezana uz duhovnu praksu. Je li pozitivna i negativna ovisi o situaciji. Mislim svakako da nije pametno u uobicajenim zivotnim uvjetima takve procese forsirati tehnikama koje su specificno tome usmjerene, a koje najcesce proizlaze iz hatha joga i tantrickih praksi vec pustiti stvarima da se indirektno dese u svoje vrijeme. Upravo iz slucajeva takvih potpuniih budjenja kundalinija (radi se o iriverzibilnim i trajnim procesima van nase kontrole za razliku od povremenih dozivljaja i osjecaja koji nisu "puno budjenje") vidimo da se spontano i nekontrolirano desavaju neki pokreti u tijelu koji su istovjetni vjezbama hatha joge izravno namjenjenim poticanju kundalini procesa (kombinacija bandhi, pranayama, asana/kriye..), ljudi ih znaju raditi poput tikova, nesto ih prisiljava iznutra bez svjesne namjere, kontrole, nekada i bez da znaju sto uopce tocno rade jer nemaju zaledje u jogi. Moguce je da su takve vjezbe nastale upravo zamjecujuci navedene spontane pojave u namjeri da ih provociraju, ne znam, ako jesu uvijek postoji rizik kod izazivanja i provociranja bilo kojeg procesa, tj trcanja pred rudo. Jos prije stotinjak godina su poceli takve rizicnije prakse prilagodjavati upotrebi u svakodnevnom zivotu (recimo http://theyogainstitute.org/ ) iako ne znam koliko uspjesno, no i dalje se jako cesto sire one tradicionalne stvorene za asketske uvjete s jedne strane, a i nemusto sklepane za prodaju na modernom new age trzistu s druge.

No nekad se i bez takvih direktnih forsiranja i u nekakvim benignijim praksama desi da se pokrenu procesi u glavi zbog kojihh pozalimo sto smo se upetljavali sa icim. Najsigurnije prakse za sada mi se cine one blago teisticke sa elemento preavanja nasuprot onima sa elementom kontrole, nesto slicno kvekerima, no to sto nisam vidio previse problema ne znaci da ih i nema, za to bi trebali imati nekakvo vrlo obimno istrazivanje/anketiranje sto na zalost nemamo. Ima i jedan slucaj kundalini procesa uslijed fizicke povrede kicme. Svasta se desava

Sve u svemu znam da nista ne znam, ne usudjujem se tvrditi sto je, zasto je i kako je, ali nema sumnje da nesto jest i da to nesto nije uvijek bas najbolja stvar koja se moze desiti.

[Beyond Le Fov]

cesto navode usporedbu prolaska prejake struje nekim sustavom namjenjenom puno manjim snagama koji uslijed toga pregori.

Ovo je u potpunosti istina, ali opet nemora biti u svim slučajevima da je riječ o tome, mislim da je u večini slučajeva problema te vrste razlog prevelika otvorenost svijesti kroz svemir sa previše obmana ega.
Ovisi koliko je bila "burna" reakcija, bitna je količina jakosti energije kundaliija koja je prošla kroz živce. Npr. nije isto dal te pogodi 100v ili 100000v struje. U prvom slučaju će te samo šokirati a u drugom spaliti.
I upravo zbog toga kundalini treba buditi postepeno putem meditacije, da se tijelo i živci prilagode na nove vibracije energija, kundalini prati taj ritam prirodno, i probit će se točno u vrijeme kad je tijelo spremno za to i bit će intenziteta koje će tijelo moć podnjet. Al opet, šta ja znam, vjerojatno ima svakakvih poremečenih ljudi koje će i to uništit.

Sastojimo se od 7 energetskih tijela/levela od minerala do Boga, i energija svakog od tih slojeva tijela je na višoj frekvencijskoj oktavi od one ispod. To spaljivanje živaca kundalinijem se dešava kod ljudi kojima tijelo boravi u trećoj oktavi ili nižim tonovima četvrte, pa ako im kroz takvo tijelo prođe kundalini jačine viših tonova pete oktave, onda živci mogu zgorit. Al ako energija nižih tonova pete oktave prođe kroz više tonove četvrte onda će se tijelo samo malo šokirati, popucat će blokade i disciplinom kroz praksu glavnina svjesnosti će se preseliti u tijelo frenkva pete oktave (nižih tonova za početak). A to je u ovo vrijeme the cilj za sve ljude, da se uzdignu stepenicu više, jer je potrebno, svjesnost večine ljudi čvrsto boravi u tijelima od viših tonova druge do nižih tonova četvrte oktave energija (četvrta razina je intelekt), tijelo pete oktave frenkve energija još zovu svjetlosno ili energetsko tijelo (intuitivno). A perspektiva i kontrola nas svojim životom iz te razine je nevjerojatna, must have



1. oktava: mineralna razina
2. oktava: vegetativna razina
3. oktava: emocionalna/instinktivna razina
4. oktava: mentalna/intelektualna razina
5. oktava: intuitivna razina
6. oktava: stanje božanske ljubavi/ mudraci / proroci
7. oktava: čovjek bog

[Morgan Le Fay]

Ali opet ti tu govoriš o tehnikama i nekakvim ekstremnim slučajevima... pa zato ponavljam, meditacija, sama po sebi, kao takav pojam, nije tehnika. Razne tehnike uključuju meditaciju, dakle opuštanje, disanje, utišavanje uma - jer to je neophodno da se uopće nešto počne raditi.
A buđenje kundalini energije je rezultat meditacije, to nije ništa čudno, nikakav poremećaj... kundalini energija se diže iz Muladhare ili korijenske čakre i onda otvaranjem čakri prema Sahasrari.
Ako se to postepeno radi onda nema nikavog pregaranja. Istina neki ljudi se forsiraju, ali ne znam kako je moguće propustiti tako veliku energiju (i spaliti se, kako kažeš), ako netko nije prvo postepeno meditacijom vježbao otvaranje čakri. Ok, sve je moguće, ali ako i jest, onda su to rijetki slučajevi. Jer da bi propustio veću energiju kroz sebe, treba jako puno vježbe i tako se tvoj vlastiti kapacitet širi. Znam iz iskustva da što više meditiram i radim na tome, to jače osjećam energiju koja prolazi kroz mene i time sam u stanju primiti više energije. Nekad, kad su i vanjske energetske vibracije takve, može doći do osjećaja da previše energije prolazi kroz tijelo, no netko tko dugo radi na tome će to i moći kontrolirati, dok netko tko nije nikad meditirao, budimo realni, neće ni osjetiti tu energiju. Iskreno, ne znam što misliš pod time "ljudi s kundalini sindromom koji su se probudili prije vremena". Ako i ima onih koji "pregore", to je zato što nisu sami bili u stanju nositi se s time u što su se upustili. A sami su odabrali upustiti se ili ne upustiti se u nešto, nitko te ne može natjerat na neki duhovni put, svatko odlučuje sam za sebe i time snosi posljedice (jer svi imaju slobodu izbora).
Svakako treba biti oprezan kod nekih tehnika, ali meditacija je opuštanje, a opuštanje ne može biti loše. Netko je tu spominjao pročišćavanje.. normalno je da će za vrijeme pročišćavanja doći i negativne stvari, kojih se želimo očistiti, isto kao što je normalno da kad peremo prljavi veš da će voda biti prljava. Isto tako je normalno da nekad i na psihodeličnim-duhovnim iskustvima nekad neki naši problemi izađu na površinu i moramo se suočiti s njima. To nije negativno nego pozitivno - nije lako, ali krajnji učinak je pozitivan jer smo se riješili toga što nas muči. Netko navodi kao problem pojavu potisnutih emocija. Pa gledajte.. ako su se takve emocije javile onda je to zato što se taj problem dugo vremena potiskivao i prije ili kasnije mora izaći van. S takvim stanjima se treba znati nositi.. svako duhovno iskustvo ima i svoj "Dark night of the Soul", to je dio Puta. Lekcija nakon koje smo spremni uzdići se na višu razinu svijesti.
Naravno, jedini "problem" je u tome što neki ljudi nisu spremni suočiti se sa Sobom i sa svime što duhovna iskustva pružaju, sa novim saznanjima, novim horizontima, dubljom percepcijom svijeta, shvaćanjem da je materijalni svijet samo odraz, ljuska jajeta, onoga što nas okružuje. Zato neki "polude". Ne poludi nitko od neke tehnike ili meditacije nego zato što nije spreman "krenuti na taj put". Ima još neka ograničenja koja se kose sa novim saznanjima koja mu se otvaraju, i tu nastane kaos. Oni koji nisu spremni polude. Oni koji jesu, uče lekcije i primaju mudrost iz svakog novog iskustva i otvaraju se prema Svemiru.
Ako netko nije spreman, ne treba ništa forsirati - ne mora se svatko "probuditi" u ovom životu. Nekima će se to možda dogoditi tek nakon nekoliko inkarnacija (i naučenih lekcija).

... samo da se još nadovežem, Bamakhepa. - Duhovnost nije nešto što je dostupno samo "odabranim" ljudima, asketima, budistima, zen majstorima, whatever. Duhovnost je dostupna svima jer svi ljudi su duhovna bića. No, na žalost, živimo u takvom svijetu gdje je čovjek sam sebe zatvorio u okove materijalnog svijeta i odbacio svoju duhovnu prirodu.
Stoga mogu ti reći da duhovne tehnike i vježbe, meditacija, yoga i sl. - sve to ne samo da se može "kombinirati" sa svakodnevnim životom, nego bi to bilo i poželjno.. jer to je naša priroda. Npr yoga nam može olakšati život - održava tijelo u dobroj formi, djeluje dobro protiv stresa, poboljšava mentalne i kognitivne fukcije, poboljšava djelovanje lijeve i desne polutke mozga, ima hrpu pozitivnih zdravstvenih učinaka, istovremeno opušta i podiže energiju u tijelu, djeluje dobro na cirkulaciju, probavu, menstrualne bolove... da ne nabrajam dalje.

[sinnerman]

Ponešto o svjesnosti i svjesti sa znanstvenog aspekta.

Izvučeno sa: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/

Bok svima!

Nedavno mi je za oko zapeo tekst koji je počinjao intrigantnom rečenicom: „Živi organizmi su kvantni biološki sustavi koji se povezuju s fundamentalnim ustrojem realnosti. Njihova DNK djeluje kao fraktalna antena koja može primati i prenositi energiju nulte točke, dopuštajući izravnije međudjelovanje s Poljem“.

Napisao ju je William Brown, molekularni biolog sa sjedištem u Institutu za istraživanje bioregeneze na Sveučilištu u Havajima u Manoi, Honolulu. Njegov mentor, pisalo je, dr. Frederic Mercier otkrio je izvanstanične komplekse matričnih proteina u mozgu koje je nazvao fraktonima, prema fraktalnim obrascima Mandelbrotovog skupa. Njihovo istraživanje usmjereno je na razjašnjavanje primarne uloge fraktona i drugih elemenata mreže vezivnog tkiva u stvaranju neuronske plastičnosti, arhitekturi tkiva, bioregenezi i smještaju matičnih stanica. Istraživanja u Institutu usmjerena su na proces razvoja i formiranje obrazaca unutar organizma i kako se to može primijeniti na obnavljanje oštećenih tkiva i organa u ljudima.

Daleko razumljivije od navedenog bilo je pitanje postavljeno na početku teksta:

Što je život?
E, da, što je život? Muka i jad? Zajebancija? Sve to, ali što je on u biti? Kad ga se pokušalo definirati, a pokušaje možete vidjeti u enciklopedijama, uvijek se događalo da se razne osobine koje smatramo da pripadaju životu mogu naći i kod tvari ili pojava koje smatramo neživima, u rasponu od metala do tornada.

To univerzalno, temeljno pitanje koje si svi bar ponekad postavljaju činilo je naslov knjige fizičara Erwina Schrödingera (Što je život?) iz 1944, jednog od začetnika kvantne mehanike. Njegova knjiga možda je jedna od prvih objavljenih rasprava o kvantnoj fizici biologije koja čini osnovu za predmet kvantne biologije, a što je ono što zanima Williama Browna i njegove kolege. Onis matraju da „primjena teorija kvantne mehanike i formativnog uzrokovanja na biološke procese nudi uvide u posebne pojave koje se nije uspjelo primjereno opisati pomoću konvencionalnih znanstvenih metodologija“.

Nadalje, Brown kaže da se „biološka znanost bliži slijepoj ulici sa sadašnjim teorijskim modelima jer se približava razini opisa koja zahtijeva kvantnu mehaniku i teorije polja. Kako bi se ispitale dublje razine stvarnosti potrebna je znanost nove paradigme. Jedna od takvih teorija koja lijepo opisuje mnoge pojave koje su sve do sada izbjegle odgovarajućem znanstvenom opisu teorija je morfičke rezonancije Ruperta Sheldrakea, teorija formativnog uzrokovanja. Ona opisuje proces morfogeneze kao proces koji pokreće ne-fizička sila iz morfogenetskog polja.“

Riječ je o razmišljanjima koja su danas daleko od toga da budu široko prihvaćena, ali nisu bez temelja, što može svatko provjeriti tko uzme u ruku vrlo temeljitu knjigu Ruperta Sheldrakea „New Science of Life“. Knjiga je objavljena 1981, a prošireno reizdana izdanje 2009. godine, što pokazuje kako neke ideje imaju dug put, ali jednom kad je sjeme posijano – nešto će i izrasti. Upravo mi je pogled pao na rečenicu na koricama te knjige koja može pomoći da smjestimo temu Sheldrakeovog morfogenetskog polja na mentalnu kartu današnje shvaćanja svijeta, a u njoj piše – referirajući se na prvo izdanje – da ju je časopis Nature opisao kao „najboljeg kandidata za spaljivanje u razdoblju od puno godina“. („The best candidate for burning there has been for may years“).

William Brown opisuje Sheldrakeove teze kao „znanost o prilagodbi“ koja je „ važna za razumijevanje kako se pristupa informacijama iz Polja (tzv. vakuum, eter, implicitni poredak, kozmički plenum, superprostor, akasha, itd.)“. Zamisao svakako nije nova, a izrečena je na puno načina. Recimo, Erwin Schrödinger je rekao slijedeće: “Ono što opažamo kao materijalna tijela i sile nije ništa drugo nego oblici i varijacije u strukturi prostora. ” Danas je opće poznati da je prostor, pa čak i vakuum, daleko od toga da bude prazan medij. Čak i na temperaturi apsolutne nule, kada bi svi oblici energije trebali nestati, svaka točka u prostoru (pri čemu je najmanji kvant prostora volumen temeljen na Planckovoj duljini) sadrži kvantni harmonički oscilator koji vibrira s energijom nulte točke osnovnog stanja za Polje, piše Brown.

Fizičar Nassim Haramein opisao je kako volumen vakuuma veličine protona sadrži gustoću energije ekvivalentnu sveukupnoj masi u Svemiru. Ovo je primjer, kaže Brown, kako je svemir holofraktalan, time što subatomska čestica potencijalno sadrži otisak cijelog svemira i što postoji mnogo dimenzionalnih slojeva u svemiru gdje se ta beskonačna gustoća energije raspodjeljuje.

Što se tiče onoga što je iznio Rupert Sheldrake, teorija morfičke rezonancije daje model koji opisuje formiranje na svim razinama organizacije, a što se tiče bioloških sustava, objašnjava formativne uzroke evolucije, razvoja embrija, misli, ponašanja, pa čak i mnoge metafizičke fenomene. Neki smatraju da je posebno dobra, mada neprepoznata, sposobnost te teorije da objasni kako misli funkcioniraju.

Snimanje aktivnosti mozga putem funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) i elektroencefalografije (EEG) otkriva četverodimenzionalne prostorno-vremenske obrasce električne aktivnosti proizvedene akcijskim potencijalima milijardi neurona. Električno širenje duž različitih putova takvih mreža proizvodi specifične obrasce aktivnosti koji su jasno povezani s fizičkim i osjetilnim stanjima. Jedno od najneuhvatljivijih pitanja u neurobiologiji je kako ova električna aktivnost može proizvesti ono što mi doživljavamo kao misli, ponašanja i sjećanja. Dosta zbunjujuće sa čisto materijalne točke gledišta.

Moguće je da svjesnost nikada neće biti objašnjena fizičkim opisom moždane aktivnosti zbog toga što je ona nefizički fenomen. To bi značilo da mozak samo djeluje kao sučelje za energetske aspekte svjesnosti koje treba prenijeti u fizičko iskustvo. To nadalje znači da mozak nikada nije proizveo misao i nikada neće, jer to nije ono što mozak radi. Misli postoje kao ideje unutar Sheldrakeovog morfogenetskog polja, a i specifični program misli je ponašanje unutar morfogenetskog polja. Brown kaže da je morfogenetsko polje jednostavno kategorizacija informacijskog polja koje je dio jedinstvenog polja. Prema tome, to je nefizička komponenta uma koji pristupa nefizičkom informacijskom polju. Možemo ga poetičnije nazvati „viši um.“

S morfogenetskim poljem u jednadžbi proces razmišljanja bi iša ovako:

Poticaj za sve ideje događa se u višem umu, pri čemu se ideje prenose do mozga i izazivaju akcijske potencijale koji proizvode specifične četverodimenzionalne obrasce električne aktivnosti. Ti prostorno-vremenski obrasci ugađaju se u skladu s programom ideja unutar morfogenetskog polja putem morfičke rezonancije i omogućuju fizičkom umu da zapaža ideje kao misli. Slično tome, sjećanja se proizvode istom vrstom četvero-dimenzionalnih obrazaca električne aktivnosti. Specifični obrasci neuralne aktivnosti usklađuju se sa različitim morfičkim poljima koja sadrže informaciju koja proizvodi slike koje odgovaraju nekom prošlom događaju. To znači da sjećanja stvarno nisu zabilježena nigdje na način na koji smo skloni misliti da jesu. Umjesto toga, ona se uvijek iznova stvaraju, svaki put u sadašnjem trenutku.

Može se promatrati (kroz formiranje fizičkih subsinaptičkih struktura koje se nazivaju hrptovi) kako se naglo događa stvaranje novih neuronskih puteva radi provođenja električnih obrazaca koji se mogu uskladiti s različitim područjima informacijskog polja, kaže Brown. Hrptovi se mogu proizvesti i brzo povući, što daje mozgu visok stupanj plastičnosti i omogućuje mu da se prepravi i prespoji kroz proizvodnju potpuno novih sinapsi i, u nekim slučajevima, čitavih novih neurona. U stvari, kada osjećamo da smo shvatili ili naučili novi pojam to je zato što su se stvorili hrptovi koji proizvode nove sinaptičke kontakte, omogućujući da se dogode različiti obrasci električne aktivnosti koji se mogu uskladiti s različitim morfičkim rezonancijama.

Međutim, sama percepcija se ne pojavljuje unutar fizičkog mozga; on samo olakšava percepciju, jer je svijest ona koja percipira, a svijest se ne pojavljuje u mozgu već je njime samo ograničena. To je možda jedno od najneuhvatljivijih pitanja: kako se stvara svijest? Opet, kaže Brown, to je pitanje na koje se nikada neće naći odgovor uz pomoć znanosti stare paradigme jer fizički fenomeni ne proizvode svijest: ona je primarna i temeljna cjelokupnom postojanju. Ona je preduvjet za postojanje samo, jer, bez svjesnosti, kako se za nešto može reći da postoji? Što bi ga razlikovalo od nepostojanja, ako je potpuno neopaženo? Pokušati zamisliti nešto postojeće što je neopaženo je slično pokušaju zamišljanja nepostojanja. To se ne može učiniti.

Bilo je vrlo malo pokušaja da se znanstveno objasne pretpostavljeni fizički procesi putem kojih bi nastajala svijest (imajući na umu da se unutar dogovorene paradigme sve pojave moraju objasniti fizikalnim procesima). Danas se većina istraživača koji se bave tim područjem zadovoljava pretpostavkom da je svijest pojavni aspekt vrlo složenih neuronskih mreža, posebno onih od kojih se sastoji neokorteks ljudskog mozga. No, to je na kraju ipak dovelo do nekih plodnih putova istraživanja. Neke je potaknulo da misle izvan uobičajenih ograničenja i da razmatraju teorije kvantno-mehaničkih procesa unutar biološkog konteksta kako bi objasnili nastanak svijesti.

Fizičar Roger Penrose u suradnji sa anesteziologom Stuartom Hameroffom razvio je teoriju prema kojoj su delokalizirani pi elektroni unutar mikrotubula u dovoljnoj mjeri zaštićeni od fluktuacija okoline da mogu održati kvantnu superpoziciju njihove valne funkcije.

Mikrotubule su vlakna unutar stanica koja čine potpornu matricu poznatu kao citoskelet i uključene su u prenošenje signala i kemijske pretvorbe u stanici. Penrose i Hameroff su teoretizirali da kolaps kvantne valne funkcije pi elektrona može proizvesti subneuronsku obradu informacija i biti izvor svijesti u mozgu. Kao valna funkcija elektroni mogu tvoriti kvantno koherentno stanje poznato kao Bose-Einsteinov kondenzat. U tom stanju svi elektroni u biti se ponašaju kao jedna čestica ili, preciznije, kao jedna povezana valna funkcija, s nelokalnom spregnutošću koja dopušta kvazitrenutačan prijenos informacija.


SHEMATSKI PRIKAZ UNUTARSTANIČNE MREŽE MIKROTUBULA U NEURONU

Tijekom normalnih načina moždane aktivnosti kao što je električna aktivnost koja proizvodi beta oscilacije, ta stanja su vrlo kratkotrajna. Međutim, kada je osoba dovoljno izolirana od smetnji iz okoliša, kao kod meditativnog stanja u kojem su vizualni, slušni i kognitivni poticaji smanjeni na minimum, električna aktivnost mozga može ući u obrazac moždanih valova poznat kao gama oscilacija. Gama oscilacija odlikuje se sinkroniziranim prostorno-vremenskim akcijskim potencijalima koji se prostiru kroz cijeli mozak, nazad i naprijed, 40 puta u sekundi. U tom stanju, Bose-Einsteinov kondenzat može se održavati i može se koherentno spregnuti s pi elektronima unutar mikrotubula koje se nalaze u gotovo svakoj stanici tijela.


DIJAGRAMI MIKROTUBULA KOJI OPISUJU STRUKTURNU ARHITEKTURU MOLEKULE. UNUTAR ŠUPLJE CJEVČICE DELOKALIZIRANI PI ELEKTRONI MOGU BITI DOVOLJNO ZAŠTIĆENI OD OKOLINE TAKO DA TVORE KVANTNOKOHERENTNA STANJA.

Tijelo postaje jedna kvantno-koherentna cjelina i osoba ima iskustvo osjećaja jednosti. Ovo makroskopsko biološko kvantno-koherentno stanje također omogućuje pojedincu da se posebno ugodi s hiperprostorom i pristupi informaciji izravno iz Polja. Osim toga, mikrotubule i mnogi drugi biopolimeri, kao što je DNK, mogu formirati solitonske valove koji mogu proizvesti mnoge pojave nalik česticama, kao što su fononi i Bose-Einsteinovi kondenzati. Ovo je opet oblik neklasične komunikacije i kvantne funkcionalnosti unutar biološkog sustava, kaže Brown.

I dalje objašnjava slijedeće: „Normalno, kada fizičar ispituje valnu funkciju ona kolabira i mogu se odrediti definitivni položaj ili impuls kvanta. To je poznato kao subjektivna redukcija, a naziva se subjektivnom zato što zahtijeva svijest promatrača. Izazov za Penrosea i Hameroffa bio je u pokušaju da se opiše postanak svijesti kroz kolaps valne funkcije, a ne kolaps valne funkcije kroz svjesno opažanje.“

Teorija je vrlo uzbudljiva, ali opet – ako je svijest temeljna i primarna za sve pojave, tada može biti nepotrebno objašnjavati postanak svijesti. No, ako kolaps kvantne valne funkcije unutar mikrotubula i ne bi objasnio genezu svijesti, iapk ga se može primijeniti na objašnjavanje mnogih drugih bioloških pojava. Na primjer, kroz kvantnu razinu bi se svaka misao, osjećaj i iskustvo prenosili na razinu svijesti koja je naš individualizirani dio. Ista vrsta delokaliziranih elektrona koji su nađeni unutar mikrotubula, piše Brown, a „koji formiraju kvantnu superpoziciju, također je nađena unutar DNK molekule i postoji stalna povezanost kroz cijelo tijelo putem mikrotubula sa nuklearnom DNK, od stanice do stanice.“

KODIRANJE SVJETLOŠĆU

Pomična gustoća elektrona električnog dipola stvara harmoničke oscilacije pi elektrona u središtu mikrotubula ili DNK. To je izvor elektromagnetskog filamenta koji prolazi kroz središte tih polimera, jer oscilirajući naboji proizvode magnetska polja, a oscilirajuća magnetska polja proizvode električna polja što proizvodi elektromagnetske valove ili, uobičajenom terminologijom, svjetlost. To je svjetlosno-kodirani filament, nit u DNK koja nosi informaciju.

Nekoliko znanstvenih pokusa je, piše Brown, otkrilo prisutnost tih svjetlosnih niti, svjetlosno tijelo biološkog organizma. Iskustvena potvrda svjetlosnog tijela seže unatrag do pokusa koje je 1920-tih proveo ruski znanstvenik Aleksandar Gurwitsch, koji je ultraslabe elektromagnetske emisije organizama nevjerojatno povezao sa razvojnim procesima morfogenetskog polja. Te emisije je nazvao mitogeničkim zrakama. Međutim, bez stvarnih empirijskih istraživanja tog predmeta, znanstvena zajednica je jednostavno odbacila tu ideju jer se smatralo da je izvan granica materijalističke paradigme. Tek relativno nedavno provedeni su pokusi koji su istražili taj predmet i zaista su potvrdili unutarstaničnu i međustaničnu komunikaciju putem elektromagnetskih emisija.

ELEKTROMAGNETSKA TRANSFORMACIJA DNK

Jedan od do sada najpotpunijih pokusa za dokazivanje primarne uloge svjetlosnokodirajućeg DNK filamenta izveo je Luc Montagnier, kojem je 2008. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu za njegov rad kojim je pokazao da je HIV etiološki uzročnik AIDS-a. U tom eksperimentu pokazalo se da je specifični elektromagnetski signal koji je emitirala patogena bakterijska kultura preostao čak i nakon što je sav biološki materijal bio uklonjen iz medija te kulture. Kad je nepatogeni soj iste bakterijske vrste bio smješten u medij kulture s tom elektromagnetskom frekvencijom, pretvorio se u patogeni soj i počeo emitirati isti signal potpisa kao prethodni soj. Elektromagnetska frekvencija je bitno transformirala taj soj, što znači da je posebno djelovala na DNK molekulu nepatogenog soja, “re-kodirajući” je.

Sve biomolekule tvore komplekse s vodom, a voda zauzima doista bitnu ulogu u funkcionalnosti svih živih molekula. To je razlog zašto je voda tako bitna za život: ona nije samo inertan medij u kojem se zbivaju biokemijske reakcije. Dakle, Montagnier je postavio hipotezu da su se elektromagnetske frekvencije zadržale u vodenim nanostrukturama – složenim prilagodbenim rasporedima makromolekularne vode. Voda ne samo da usvaja jedinstveni uzorak za prilagodbu biomolekula (i izravno utječe na precizan trodimenzionalni
oblik tijekom formiranja biomolekula), već je također odgovorna za većinu električne aktivnosti biomolekula zbog međudjelovanja s njihovim dipolnim momentom.

MORFIČKA REZONANCIJA I PRILAGODBE DNK

Kada se usporede segmenti DNK za kodiranje proteina, geni, za različite životinjske vrste, postoji visoki stupanj očuvanja što znači da sav život dijeli isti molekularni alat – sa samo manjim primjećenim razlikama – u smislu da su geni podudarni. Isti geni koji čine molekularni i strukturni sklop voćne mušice nalaze se u čovjeku. Međutim, ti geni prvenstveno su uključeni u proizvodnju molekularnih mehanizama i njihov visok stupanj homologije i očuvanja pokazuje da oni nisu uzrok razlike u vrstama i pojedincima.

Dijelovi DNK koji su odgovorni za stvaranje tih razlika poznati su već dugo vremena, jer oni su ono što se koristi za identificiranje vrste i pojedinaca. Polimorfizmi ograničene duljine fragmenata proizvode se od jedinstvenih dijelova DNK (polimorfnih segmenata) kada se polimer izreže (restriktivne digestije putem enzima endonukleaze) i oni proizvode ono što se naziva “DNK otisak”. To je ono što se koristi za prepoznavanje specifične vrste, podvrste i skupine vrsta, sve do pojedinaca. Ovo bi trebao biti veliki ključ: ako ste u potrazi za onim što neku vrstu razlikuje od bilo koje druge vrste, odsječci DNK koji se koriste za identificiranje određene vrste ili pojedinca će biti dobro polazište, kaže Brown.

Ovi jedinstveni dijelovi DNK su nekodirajući segmenti. Danas sve manje ljudi naziva te dijelove genoma “junk DNK-om” (što je slično kao da se motor automobila nazove “rezervnom gumom”) jer postaje sve jasnije da i ti dijelovi imaju svoje važne zadaće.

Koliko su važni nekodirajući dijelovi DNK? Jedan pokazatelj bi trebao biti njihova pretežnost u genomu. Kod ljudi, 95 do 98 posto genoma je nekodirajuće. Slično je i kod nekih drugih vrsta, ali postoji korelacija između povećanja složenosti organizma i količine nekodirajuće DNK. Na primjer, bakterije poput Escherichia coli imaju vrlo malo međugenske DNK. Njihovi su genomi arhitektonski jednostavni, sastojeći se od jednostavnih kružnih niti za koje je malo vjerojatno da će poprimiti složene konfiguracije, no oni još uvijek imaju oko 4290 gena. To je jedna petina iznosa kod ljudi koji sadrže oko 21000 gena, a E. coli su ipak mikroskopske bakterije.

U stvari, Caenorhabditis elegans, mali crv, sadrži više gena od ljudi. Međutim, u ovom kontekstu, ono čega ljudi imaju više je ne-proteinski-kodirajuća DNK, kao što se može vidjeti iz međusobnog odnosa veličine genoma i nekodirajuće DNK (veliki udio velikih genoma biljaka je zbog poliploidnosti – višestrukih skupina istih kromosoma koji su dovoljni da proizvedu formiranje novih vrsta bez ijedne promjene u proteinski-kodirajućem genu). Nekodirajući segmenti imaju tri osnovne funkcije koje su do sada identificirane …

• Oko polovice nekodirajućih područja genoma sastoji se od pokretnih genetičkih elemenata koji moduliraju izražavanja gena i koji mogu preudešavati kromosome.
• Druga polovica sastoji se od promjenjivog broja uzastopno ponavljajućih sekvenci, tehnički poznatih kao ´satelitska DNK´. Kroz specifične prilagodbene rasporede one se povezuju s morfičkim poljem, smatraju neki.
• Oba ta dijela međugenske DNK prolaze kroz širenje unutar genoma. To širenje je u funkciji povećanja sposobnosti za prenošenje informacije biomolekule.

PREINAČIVANJE KROMOSOMA

Pokretni genetski elementi vrlo su funkcionalan dio nekodirajuće DNK. Oni omogućuju DNK da odgovori na uvjete iz okoliša i preoblikuju genom aktiviranjem premjestivih elemenata koji mogu pomaknuti segmente genoma i preinačiti kromosome. Zbog toga što su područja gena modularna ona se mogu premjestiti i još uvijek zadržati potpunu funkcionalnost; međutim, ona će biti različito izražena.

To može proizvesti isprekidani i nagli nastanak novih vrsta – jedan oblik praktički trenutne evolucije, u smislu da se može dogoditi tijekom jednog jedinog životnog vijeka organizma. Ti segmenti DNK se aktiviraju putem zračenja visoke frekvencije i zbog toga će povećanje broja izvora kao što su kozmičke zrake uzrokovati povećanje količine aktivno premještajućih elemenata DNK.

Kod usporedbe genoma vrsti razvrstanih unutar roda velikih majmuna, kao što su ljudi i čimpanze, područja gena za kodiranje proteina gotovo su identična, tako da izgleda da razlika među vrstama dolazi od nekodirajuće DNK. Posebno, retrotranspozoni, zvani Alu elementima, upućuju na dokaze o njihovoj osobitoj ulozi unutar ljudskog genoma, budući da su oni najobilniji elementi nađeni kao brojne kopije na preko milijun mjesta.

Tako se modularna arhitektura DNK učinila logičnom u pogledu toga kako premjestivi elementi mogu funkcionirati u preinačavanju kromosoma. Međutim, kakvoj funkciji bi mogla služiti satelitska DNK s obzirom da ona uključuje jednostavne, ponavljajuće sekvence koje se mogu ponoviti stotinama puta? Pojavilo se jedno razjašnjenje kod razmatranja posebnih svojstava ponavljajućih sekvenci u svjetlu teorije morfičke rezonancije. Evo kako ga je Brown sročio:

„Ponavljajuće sekvence imaju sposobnost za formiranje posebnih prilagodbi DNK, uključujući tropletnu i četveropletnu DNK kao i razne druge posebne strukturne elemente. Na primjer, područja telomere bilo gdje sastoje se od između 3000 do 20000 ponavljanja parova baza koje čine niz TTAGGG. To područje bogato bazom G čini ono što se zove G-kvadrupleks koji može tvoriti
četveropletne komplekse DNK.

Različite prilagodbe koje tvori satelitska DNK tako imaju specifične rezonancije s morfičkim poljem i zato se mogu uskladiti s vrlo specifičnim informacijskim programima. S obzirom da je satelitska DNK vrlo specifična za svakog pojedinca, to znači da se svaka jedinka ugađa s različitim morfogenetskim obrascem koji je za nju jedinstven. Nadalje, zbog visoke plastičnosti polimera – koji može naglo kružiti kroz mnoge od tih prilagodbi duž molekule DNK – on može služiti za moduliranje ponašanja stanice, tkiva i organizma putem promjenjivih rezonancija morfičkih obrazaca. Osim toga, karakteristika satelitske DNK da proširuje broj ponavljajućih sekvenci povećava kapacitet molekule DNK za prenošenje informacija.“

FREKVENCIJSKI PRIJENOS

William Brown jedan je od onih koji razmatra prihvaćanje nove paradigme života. Prema njoj, funkcioniranje biološkog organizma prvenstveno je električne naravi i da teži prema kvantnoj koherentnosti. To se može shvatiti kao biološka teorija o “električnom svemiru”.

S obzirom na temeljnu važnost električnog i magnetskog ponašanja u biološkom sustavu nije čudno da DNK i nekoliko drugih molekula djeluju kao antene. DNK je najvažniji primjer za to, što se može vidjeti iz njene molekularne strukture, koja ima značajke jedinstvene konstrukcije poznate kao spiralna antena. Dugačka, linearna struktura polimera savršeno je prikladna za primanje i odašiljanje električnih impulsa, dok je prsten koji čini poprečni presjek spirulirajuće dvostruke zavojnice savršen za primanje magnetskih impulsa.

Kao vrhunska antena za elektromagnetsko zračenje DNK može primiti svjetlost, prenijeti je, izračunati odgovor i ponovno emitirati elektromagnetske signale koji će imati vrlo određeni modulirajući učinak na specifične molekule ili čak izvanstanične ciljeve. Međutim, DNK također, piše Brown, pokazuje strukturno organizacijsko obilježje fraktalne antene, što joj omogućuje
da prima i prenosi energiju nulte točke i dopušta joj da mnogo izravnije međudjeluje s Poljem. Ti suptilniji oblici energije međudjelovali bi mnogo izravnije sa sviješću i na taj način mogli bi utjecati bilo na širenje bilo na sužavanje svjesnosti. To znači da bi određeni modularni rasporedi DNK bili provodljiviji za svjesnost. Obrnuto, mnoga preslagivanja tih kromatinskih modula bi preinačila genom tako da ne bi bio tako učinkovit prijenosnik energije nulte točke, te bi time bio i manje provodljiv za svjesnost.

Kad se informacija unutar svjetlosti primi DNK je može pohraniti, izračunati i holografski prenijeti. Nekoliko istraživanja je pokazalo učinkovitost korištenja DNK za izračunavanja i, u stvari, koristila se za rješavanje vrlo specifičnih problema koji zahtijevaju posebne oblike računanja, kao što su problemi u matematici poput problema usmjerene hamiltonske putanje (Lila Kari). Zato uopće nije nikakva novost sugerirati da DNK funkcionira računalno, kao što je pokazano in vitro i računalni kapacitet u biološkom sustavu već je prepoznat, s posebnim primjenama.

Do sada razjašnjena računalna funkcija DNK tiče se samo računanja u klasičnom operativnom sustavu. Međutim, DNK ima sposobnost, kaže Brown, obavljati kvantne proračune pomoću superpozicije pi elektrona unutar nukleotidnih parova baza: „Sparivanje baza nukleotida temelji se na međusobnim afinitetima pirimidinskih i purinskih prstenastih struktura. Te prstenaste strukture sadrže delokalizirane elektrone koji tvore van der Waalsove veze, dajući vezanim prstenastim strukturama dipolni moment.
Dipolni moment je polarizacija molekule koja joj daje magnetski moment i polarnu raspodjelu naboja. U tom slučaju elektronska raspodjela naboja može se premjestiti s purina na pirimidin ili s pirimidina na purin ili, budući da je to kvantno-mehaničko stanje, može biti u superpoziciji između oba.“

Osim toga, piše Brown, prebacivanje dipola čini ga kvantnim harmoničkim oscilatorom koji proizvodi kvazičestice poznate kao fononi: „Dugovalni fononi proizvode zvuk tako da je svjetlosno kodirana nit zapravo elektro-tonski filament.“

Uz kvantnu komunikaciju i računanje ovo kvantno spregnuto stanje može biti odgovorno i za održavanje same DNK molekule, jer su „prema klasičnoj mehanici dinamike uključene u vezanje DNK nedovoljne za održavanje dvostruke spirale. Međutim, valna duljina fonona jednaka je veličini DNK zavojnice, što rezultira stojnim valovima koji proizvode fenomen poznat kao fononsko hvatanje.“

Sposobnost DNK za svjetlosnu pohranu je moguća jer je DNK aperiodični kristal. Erwin Schrödinger je, u knjizi Što je život? usporedio aperiodični kristal DNK s koherentnim i smisleno dizajniranim tapiserijskim remek-djelom. Budući da po definiciji aperiodični DNK kristal ima kvaziperiodičnost, također ga je ispravno smatrati kvazikristalom. Nije se vjerovalo da su kvazikristali uopće mogući dok Dan Shechtman (uz nemali podsmijeh kolega) nije dokazao postojanje tih posebnih materijala u čvrstom stanju.

Brown piše: „Određeni kvazikristali pokazuju 12-struku simetriju, oni su dodekagonski. Ako molekula DNK ima dodekagonsku simetriju tada bi dobro poznata dvostruka zavojnica DNK mogla biti energetski stabilnija u 12-strukoj energetskoj matrici, u biti tvoreći 10 dodatnih energetski stabilizirajućih niti. Osim toga, DNK je doista jedinstveni kvazikristal, po tome što je prošarana stalnom periodičnošću u obrascu uzastopnih ponavljanja.“

ŽIVI SVEMIR

Ova zbirka nesvakodnevnih pojmova, koja može biti i zamorna za čitati, počela je pitanjem što je život. Ne može se reći da smo bliže odgovoru u vezi tog zagonetnog stanja postojanja. Ali zauzvrat, kao utjehu dobili smo proširenu percepciju živog organizma kao kvantnog biološkog sustava koji se povezuje s temeljnim ustrojem stvarnosti. Brown piše da „unutar znanosti ne postoji primjerena definicija života“ te da to „izravno upućuje na nedostatak razumijevanja naravi samog svemira.“

U dogovornoj perspektivi zamišlja se da se svemir sastoji prvenstveno od nežive materije, a da na nekoj nebulozno definiranoj točki prijelaza neživo postaje živo i naziva se životom. To je iz temelja pogrešno, kaže Brown. Svemir je u svojoj cijelosti živ; dakle, biti živ je obilježje postojanja samog. Život je postojanje i vječan je, jer je primarna narav postojanja – po definiciji – postojati. Prema tome, život i svijest su beskonačni i vječni i uvijek samo mijenjaju oblik ili sastav, ali nikada ne prestaju.

Čitamo se!

[Ruskinja]

Puno zanimljivih odgovora, komentara, diskusija. Neke stvari su mi jasne, neke (za sada) ne razumijem pa ću ih nakon nekog vremena pročitati ponovno.

Pustiti ću da se sve i dalje odvija nekako prirodno i spontano, svojim putem, s postojećim ciljevima. Neću ništa forsirati, ali ću obraćati pažnju na simboliku te i dalje proučavati neke stvari.

Mislim da ću jednoga dana možda i riskirati, i baciti se na meditiranje, ali ne još...

[Perun]

"Meditirat ću danas, meditirat ću sutra... I ova zlatna prilika će proći!" Idrez Shah.

[Bamakhepa]

Mislim da ću jednoga dana možda i riskirati, i baciti se na meditiranje, ali ne još...

Ma nadam se da nismo stvorili neki visak opreza. poanta je samo u tome da treba zabiljezene probleme zanemarivati, ali ne znaci da su nesto jako cesti. Svaki izlazak iz kuce je rizik da nam avion padne na glavu, nema smisla tako razmisljati. Uz to u ovim slucajevima od tog postotka koji ima nekih problema samo manji dio to razvije preko noci vec ga i nakon pojave prvih znakova da neso ne stima ucitelji, sekte ili popularni miitovi o "ciscenju" forsiraju. Mislim da je bitno biti svjestan svih mogucnosti i u izborima biti racionalan te kako napredujemo u prkaksi zadrzati dozu kriticnosti i objektivnog vrednovanja bez prenapuhavanja i "odljepljivanja" sto ce nam omoguciti da se usmjerimo gdje i kako treba, ali ne radi se o nekakvom ekstremnom (ili cak obicnom) sportu da je rizik toliko velik, odnosno riztik nije nista veci od bilo koje druge aktivnosti. Rizik je ako vjezbas (povrede) rizik je i ako ne vjezbas (atrofiranje, debljanje i sto sve ide uz to). Sto god cinili ili ne cinili ima neku posljedicu, neku prednost, neku manu, neki rizik.

[Morgan Le Fay]

Samo da nadodam, jer nekako sam dobila dojam da dosta ljudi smatra da ako će krenuti na neki "duhovni put", da se trebaju priključit nekoj sekti, učenjima, naći gurua, pročitat hrpu knjiga i štojaznam što. No, to je krivo (i često se zato događa da se netko pogubi i ne postigne ništa i još eventualno upadne u probleme, jer je možda baš naišao na neku "udrugu" koja prodaje nekakve duhovne spike a zapravo su im samo u interesu pare - ima takvih, naravno). Duhovnost treba tražiti u sebi. Najbitnije što možete sada napraviti, je razvijati Sebe, cijelo svoje biće, na svim razinama (to uključuje i svakodnevne odnose s drugim ljudima, ograničenja koja si postavljamo, ustaljene navike koje su loše itd.).
Pa da pridodam prikladan citat iz knjige koju trenutno čitam (Gabrielle Roth - Ispleši svoje molitve):

"Ponovno pronalaženje duše je težak posao. Jednostavno upisati radionicu ili slijediti gurua ili kupiti kristale nije dovoljno. Nije važno koliko Budinih glava imate u stanu, ako istu ne možete pronaći u sebi. Potraga za vlastitom dušom u tuđem tijelu, nekoj teoriji ili slavi lijeno je traženje prosvjetljenja. Da bismo postali slobodan duh, potrebna nam je disciplina. Žalosti me što prebrzo odustajemo od svoje snage.
Preuzimanje toga izazova znači poniranje u čudesne dubine naše duše. Ako niste fascinirani sami sobom, neće biti niti itko drugi - a nikada nisam srela ikoga tko ne bi htio biti fascinantan. Ovdje ne govorim narcizmu, nego o dinamičnome odnosu s božanskim čudom u vama - u tijelu, u vašoj krvi."

[Perun]

Hm, fascinacija? Narcizam?
Svaka želja za vlastitom emancipacijom sebe u društvu je dio ego tripa, (za razliku od emancipacije sebe prema sebi). A nije li ego jedno od prvih stepenica koje moramo preći pri samorealizaciji?