mOj um...
Postano: 10.08.2012, 10:42
Nesto se desilo...
Eto da krenem ukratko od početka: počeo sam uzimat lake psihodelike (citaj marihuanu i alkohol, neutemeljeno vjerujem da je i alkohol psihodelik u neku ruku) rekreativno radi zabave, ne tako davno... Sve to vodilo je ka necemu... Nznm, kroz neko vrijeme sam poceo zamjecivati neke stvari u svom umu (opazanja kako te supstance djeluju na mene, opazanja uokolo sebe - druge ljude, stvari i priroda) i time sam nastavio putovanje ka malo kako bih rekao tezhim psihodelicima (Gljive, Lsd, MDMA te DMT)... Vishe mi pojest nesto nije bilo zabavno vech kao neko ucenje... Poceo sam povezivati stvari od nacina toka misli pa sve do filozofija (koje sam sad skoro pa u potpunosti odbacio jer im ne vidim smisao), npr. relgije i njihova povezanost kako medjusobna tako i odnos izmedju covjeka i same te pojave, sistem koji me okruzuje, psihologija ljudi pa sve do antropologije kako stare tako i suvremene. Krenulo lagano s paranoidnim osjecajem samoce i neprilagodbe u ovom drustvu, sistemu isvemu sto me okruzuje. Pokushao sam nach izlaz u kolektivnoj svijesti no nisam je u potpunosti razumio i dalje je ne mogu pojmiti, zapravo cak je se i bojim jer mi nema smisla da nisam jedinka vech sam dio necijih misli. Um mi je poceo raditi na principu urota u mom okruzenju (nznm kako da to objasnim ali jednostavno prijatelji su polako gubili smisao prijatelja iako sam ja njima previdio njihove mane i sve moj um je i dalje trazio u njima neko zlo), poceo sam se plasiti ljudi iako i danas taj strah zanemarujem u nekim slucajevima kako bih si nasao bar malo sreche medju ljudima te kako bih sudjelovao u tom nekom razmjestaju misli, ideja i ost. Eto vishe ne konzumiram psihodelike... Ne zato jer ih se plashim, vech mi je tok misli na njima usmjeren u tom pogledu i nikako da ga prekinem kao da na vladam njime vishe; zapravo to se pocelo dogadjat i na trezvenoj bazi.
Sve Se multipliciralo kad su mi se desile neke stvari u zivotu koje nisam ocekivao (radi drugom sta zelish da tebi rade... my ass) i kad su mi se u zivot vratili neki ljudi koje nisam ocekivao puni znanja i poceli mi izlgledat kao veliki gurui, neki su kraj mene postali odjednom dali konzumacijom supstanci i svega veliki savjetodavci (kao poceli su se jako brinut za mene, svi su me gledali kao depresivnu osobu)... Nznm mozda mi se to vraca jer sam ja tako izgledao neko vrijeme iako mi to nikad nije bila namjera samo sam bio presretan podijeliti svoje novo steklo znanje sa drugima... (bio sam ko mali crv kad sam otkrio povezanosti nekih religija, filozofija ili kako god vech to neko zvao... ja sam to zvao svoj mali svemir pun informacija koje su Dobronajmerne i od kojih se uchi)...
Nznm uvijek sam volio pravdu i smatram da ovai svijet zasluzuje pravdu ali ne na nacin da se nekoga kaznjava vech da se nagradjuje dobro djelo drugim dobrim djelom ili dobrim mislima. Moj um je logičan u odredjenim mojim mjerilima nelogičnosti. I tu dolazimo do problema... Sve nešto vodi ka osjecanju, prihvaćanju svojih osjecaja i tih filozofija... Nesto mi se nabilo na nos svo to osjecanje drugih i ukratko ja se osjecam bezosjecajno. Nisam vishe siguran dali uopce imam srce, da li su moje radnje dobre ili loshe, da li je moj tok misli dobar ili losh uzevsi u obzir kolektivnu svijest i ostale percepcije raznih ljudi. Osjecam se prazno na nekoj razini koju ne mogu opisati rjecima... Ne kazhem sad da sam tuzan, da sam zagnjurio... da se razumijemo svoje vrijeme i dalje provodim proucavajuci, ucenjem i druzenjem... Samo to nije kao neki dobar stari osjecaj iz djetinjstva kad sam isao ranije spavati da bih odsanjao i probudio se sto prije da krene novi dan, novo druzenje i novo ucenje... Toga vishe nema!
I dalje me sve ovo pisanje i sve vodi ka osami, iako to u sustini ne zelim. Volim ljude samo ih se bojim... Kad smo vec kod strahova i oni su se poceli gomilat ali ne strasno vec onak polako i brzo im nadjem pocetak i pokusavam ih sasjec u korjenu. Ali i dalje ostaje taj paranoidni osjecaj od ljudi. Mozda je to samo bjezanje od mojih stvarnih zadataka na ovom planetu ili nekog priznanja iako nisam siguran sto bih trebao priznati i kome... Nznm u tom smjeru sam ide taj tok misli...
Eto toliko od mene....
Nisam ovdje nista loshe mislio o nikome niti sam se zalio samo sam morao ovo negdje izbaciti ovaj trenutak a moram josh par sati odsjedit za ovim racunalom...
P.S. Ispricavam se na gramitickim greskama, ali nedamise
Eto da krenem ukratko od početka: počeo sam uzimat lake psihodelike (citaj marihuanu i alkohol, neutemeljeno vjerujem da je i alkohol psihodelik u neku ruku) rekreativno radi zabave, ne tako davno... Sve to vodilo je ka necemu... Nznm, kroz neko vrijeme sam poceo zamjecivati neke stvari u svom umu (opazanja kako te supstance djeluju na mene, opazanja uokolo sebe - druge ljude, stvari i priroda) i time sam nastavio putovanje ka malo kako bih rekao tezhim psihodelicima (Gljive, Lsd, MDMA te DMT)... Vishe mi pojest nesto nije bilo zabavno vech kao neko ucenje... Poceo sam povezivati stvari od nacina toka misli pa sve do filozofija (koje sam sad skoro pa u potpunosti odbacio jer im ne vidim smisao), npr. relgije i njihova povezanost kako medjusobna tako i odnos izmedju covjeka i same te pojave, sistem koji me okruzuje, psihologija ljudi pa sve do antropologije kako stare tako i suvremene. Krenulo lagano s paranoidnim osjecajem samoce i neprilagodbe u ovom drustvu, sistemu isvemu sto me okruzuje. Pokushao sam nach izlaz u kolektivnoj svijesti no nisam je u potpunosti razumio i dalje je ne mogu pojmiti, zapravo cak je se i bojim jer mi nema smisla da nisam jedinka vech sam dio necijih misli. Um mi je poceo raditi na principu urota u mom okruzenju (nznm kako da to objasnim ali jednostavno prijatelji su polako gubili smisao prijatelja iako sam ja njima previdio njihove mane i sve moj um je i dalje trazio u njima neko zlo), poceo sam se plasiti ljudi iako i danas taj strah zanemarujem u nekim slucajevima kako bih si nasao bar malo sreche medju ljudima te kako bih sudjelovao u tom nekom razmjestaju misli, ideja i ost. Eto vishe ne konzumiram psihodelike... Ne zato jer ih se plashim, vech mi je tok misli na njima usmjeren u tom pogledu i nikako da ga prekinem kao da na vladam njime vishe; zapravo to se pocelo dogadjat i na trezvenoj bazi.
Sve Se multipliciralo kad su mi se desile neke stvari u zivotu koje nisam ocekivao (radi drugom sta zelish da tebi rade... my ass) i kad su mi se u zivot vratili neki ljudi koje nisam ocekivao puni znanja i poceli mi izlgledat kao veliki gurui, neki su kraj mene postali odjednom dali konzumacijom supstanci i svega veliki savjetodavci (kao poceli su se jako brinut za mene, svi su me gledali kao depresivnu osobu)... Nznm mozda mi se to vraca jer sam ja tako izgledao neko vrijeme iako mi to nikad nije bila namjera samo sam bio presretan podijeliti svoje novo steklo znanje sa drugima... (bio sam ko mali crv kad sam otkrio povezanosti nekih religija, filozofija ili kako god vech to neko zvao... ja sam to zvao svoj mali svemir pun informacija koje su Dobronajmerne i od kojih se uchi)...
Nznm uvijek sam volio pravdu i smatram da ovai svijet zasluzuje pravdu ali ne na nacin da se nekoga kaznjava vech da se nagradjuje dobro djelo drugim dobrim djelom ili dobrim mislima. Moj um je logičan u odredjenim mojim mjerilima nelogičnosti. I tu dolazimo do problema... Sve nešto vodi ka osjecanju, prihvaćanju svojih osjecaja i tih filozofija... Nesto mi se nabilo na nos svo to osjecanje drugih i ukratko ja se osjecam bezosjecajno. Nisam vishe siguran dali uopce imam srce, da li su moje radnje dobre ili loshe, da li je moj tok misli dobar ili losh uzevsi u obzir kolektivnu svijest i ostale percepcije raznih ljudi. Osjecam se prazno na nekoj razini koju ne mogu opisati rjecima... Ne kazhem sad da sam tuzan, da sam zagnjurio... da se razumijemo svoje vrijeme i dalje provodim proucavajuci, ucenjem i druzenjem... Samo to nije kao neki dobar stari osjecaj iz djetinjstva kad sam isao ranije spavati da bih odsanjao i probudio se sto prije da krene novi dan, novo druzenje i novo ucenje... Toga vishe nema!
I dalje me sve ovo pisanje i sve vodi ka osami, iako to u sustini ne zelim. Volim ljude samo ih se bojim... Kad smo vec kod strahova i oni su se poceli gomilat ali ne strasno vec onak polako i brzo im nadjem pocetak i pokusavam ih sasjec u korjenu. Ali i dalje ostaje taj paranoidni osjecaj od ljudi. Mozda je to samo bjezanje od mojih stvarnih zadataka na ovom planetu ili nekog priznanja iako nisam siguran sto bih trebao priznati i kome... Nznm u tom smjeru sam ide taj tok misli...
Eto toliko od mene....
Nisam ovdje nista loshe mislio o nikome niti sam se zalio samo sam morao ovo negdje izbaciti ovaj trenutak a moram josh par sati odsjedit za ovim racunalom...
P.S. Ispricavam se na gramitickim greskama, ali nedamise