Dobar topik
~ Edit: isprike na dugom postu al eto raspisao sam se, pa tko voli
Reći cu prvo općenito pa onda malo osobne povijesti.
Minus jedno nevažno pijano teen iskustvo na neznamčemu, počeo sam uzimat psihodelike nakon nekoliko mjeseci čitanja o njima na netu. Još se sjećam točno dana kad sam išao čitat o LSD-u da vidim što je to točno i zašto bi to itko uzimao kad uništava mozak, došao do gooddrugsguide stranice, i čudio se kako to da ne piše ništa o šteti i ovisnosti
Dakle nije bila riječ o vršnjačkom nagovaranju ili eksperimentiranju nego o ciljanoj i informiranoj odluci da iskusim ta stanja nakon 4-5 mjeseci što sam čitao po erowidu, šrumeriju i netu općenito.
Tada sam još bio blesav i pre-entuzijastičan kao i većina početnika i tražio prosvjetljenje "na silu" ali me treći trip, i jedan od najdražih i najboljih ikad, doveo u red. Recimo samo da je cijela poanta tog tripa bila da sam odjednom našao to svoje prosvjetljenje koje sam tako silno želio, a bilo je u obliku spoznaje da ciljano traženje prosvjetljenja nije prosvjetljenje. Da "pojest cu trip da spoznam nesto epic nevjerojatno i budem prosvijetljen" nema veze s prosvijetljenjem, jer je to izvana nametnuta ideja a ne nešto što dolazi i što se spoznaje iznutra, nešto što se dogodi ili ne dogodi prepuštanjem iskustvu, a ne da se "odluči" da se treba naći pa se nakon dovoljno jedenja svega to upravo to i nađe. I da u biti "biti prosvijetljen" ne postoji, jer je riječ o beskrajnom putovanju a ne o odredištu ili nečemu što se "postigne".
Od tad smatram tripove iskustvima i spoznajama iz kojih se uči i nadograđuje karakter i način razmišljanja, najkraće rečeno, smatram da se pozitivnom implementacijom i mijenjanjem razmišljanja i stavova kao posljedica doživljenih spoznaja jednostavno postaje bolja osoba. O nekakvom velebnom "prosvjetljenju" kao stanju koje se samo odjednom "postigne" i sličnim megalomanijama ni ne razmišljam više.
Sve do ove godine uvijek sam tripao sam (osim jedne iznimke na kampiranju) i uglavnom imao samo pozitivna iskustva (dok nije krenulo nizbrdo, al o tome kasnije). Uvijek sam imao ozbiljan pristup tome i potpuno odbijao tripat ako sam trenutno bio u bedu, pod pritiskom ili ako nisam imao savršeno ugodan, siguran i privatan setting. Nebi jeo ništa 3-4 sata prije bez obzira na substancu o kojoj je riječ, i uvijek mi je introspekcija i spoznavanje okoline bilo ispred nekakvog haluciniranja i smijanja makar je i to naravno bilo uvijek dobrodošlo, ali nije bilo poanta. O ikakvom "drogiranju" na partyjima osim trave nikad nisam razmišljao, cuga je oduvijek moje party gorivo a psihodelija je bila privatna stvar.
Što se samih tvari tice, uobičajeni psihodelici i salvija su ono sto me je zanimalo, DMT i meskalin koje nisam nikad probao također ali ne osjecam nekakav pritisak nego jednostavno kad bude - bude. Osobno imam averziju na kombiniranje razlicitih stvari i ne radim to nikad, ali kome to funkcionira neka uziva. Iznimka mi je jedino bilo pušenje trave prije LSA jer je smanjivala body load i trip bi bio puno jači od manje sjemenki, ali s ostalim psihodelicima jačina nije problem
Daleko više sam tripao po noći ali i tripovi po danu su naravno predivni, najbolje mi je doduše uzet navečer, da pravi efekt počne oko sumraka i traje preko noći do izlaska ujutro. Iz istog razloga sam najviše tripao po ljeti kada je tako nešto moguće, a i zato jer imam strah da na zimi neću osjetit da mi je hladno dok sam u tripu. Nebi nikad tripao više od jednom u 2-3 mjeseca u prosjeku. Naravno zalomi se u posebnim prigodama i više ali nikada ne postaje dugoročno pravilo, uglavnom preferiram duži cool down period prije idućeg iskustva, prvi tjedan nakon iskustva skoro da i ne razmišljam o istom nego još uživam u afterglowu, tek kasnije počnem slagat misli i eventualni trip report (zapisivanje trip reporta je inaće odlična stvar koja pomaže boljem razumijevanju, a naravno kasnije i prisjećanju iskustva).
Naravno ima i drugih stvari koje bi probao iz znatiželje poput amanite i mozda cak i 5-meo-DMT-a ali opet, nemam neku intenzivnu potrebu i isčekivanje nego jednostavno prepuštam da budućnost odluči šta, kako, i da li uopće. Moja jedina granica je da ne stavljam u sebe ništa što je štetnije ili adiktivnije od alkohola. Htio sam prije pušeni opium probat iz znatiželje a sad sam neodlučen u vezi toga, mislim da više naginjem na ne nego na da makar priznajem da me i dalje zanima efekt, čisto degustacijski.
E sad, ovo gore je sve ili od prije, ili "u principu", ali sadašnjost je ponešto drugačija.
Moram priznat da je meni psihodelija bila "on hold" više od 2 godine sve do ovog ljeta, a i dalje sam podosta nesiguran u sebe što se toga tiče makar je zadnjih mjeseci pozitiva snažno uzvratila udarac, ali i dalje osim ako se pruži neka savršena prilika što se društva i prostora tiće, mislim da će još biti na čekanju neko vrijeme. Da ne pisem sad satima šta kako i zašto, recimo da su me ljubavni jadi, koje ajmo reći vrlo ozbiljno shvaćam, vjerojatno najozbiljnije od ičeg u životu, podosta sjebali psihički. Kulminiralo je početkom 2010. godine al je trajalo i godinama prije, a u nekom obliku traje i sad ali napokon mogu reći da mislim da je pri samom kraju.
Nakon nekoliko loših tripova 2008. zbog gorenavedenih razloga jednostavno nisam više imao želju upuštati se u to "do daljnjeg". Vjerojatno je veliki faktor u tome bio i to što sam uvijek do ovog ljeta tripao solo, i kad bi stvarno loš trip eksplodirao postalo bi preopasno za moj ukus a nebi imao nikoga pored sebe. Prije je to sve funkcioniralo lijepo i bez beda ali nakon što su se intenzivnije ljubavne drame pojavile više jednostavno nisam mogao podnjet biti toliko otvoren prema samom sebi i tripovi bi, iako u početku predivni, ipak prevagnuli na lošu stranu. Naravno mogao bi tripati s nekim pa da mi "skrene pažnju" od sebe, ali razlog zašto sam oduvijek tripao je upravo taj da se to ne dogodi, nego da doživim kako sebe tako i okolinu, sve u jednom. A i nekog za tripanje nisam baš mogao naći tad.
Palo mi je puno puta na pamet jednostavno uzet stvarno masivnu dozu, da razvalim mentalna vrata, pustim sve van i nek radišto hoće, što bude da bude, ali sam ipak na kraju shvatio da je riječ o destruktivnom i agresivnom pristupu i da su daleko veće šanse da od tako nečega poludim ili se ubijem nego da završi pozitivno.
Što je najgore stvarno mislim da sam zbog mentalnog stresa zbog tih ljubavnih jada na kraju postao gora osoba iz nekakvog ogorčenja na svijet koje je uslijedilo, a psihodelično iskustvo jos mi vise naravno upravo te lose stvari nabija na nos i psihičko ogledalo koje reflektira takve stvari opet prebacuje čitav trip na loše. Znam da bi trebao sve to samo moći "prihvatit" tijekom iskustva i na taj način riješit, al eto, nisam mogao, a neznam mogu li i danas.
Makar, recimo ja sam se cijelu 2010. godinu inače osjećao jebeno užasno, čak ni na Ozori nisam vidio ničeg osim trave, ali je početkom 2011. napokon zaista počelo prolazit. Stoga sam se ovo ljeto odlučio upusiti dva solo LSA tripa da testiram vodu - prvi je bio prilično loš i melankoličan ali srećom nije poludio na kraju. Drugi je bio je dobar trip ali je završio užasno, ali nisam siguran je li zaista zbog mojih loših vibri ili zato jer sam pojeo 350 MG sjemenki i doživio daleko gori body load od ikojeg drugog LSA tripa i na kraju i rigao što je naravno samo-prijezir dovelo do vrhunca. Prvi dio tripa je bio vrlo kvalitetan i poučan, i dao mi nadu da je kasnije psihodeliziranje moguće bez katastrofe, ali kad je body load krenuo povukao je sa sobom i sve loše mentalne stvari na najgori način, riganje je bilo vrhunac užasa i prijezira, a onda sam se doslovno onesvijestio i "spavao" sat vremena dok se nisam probudio u mentalno manje više lucidnom stanju i naravno nasmijao se svemu. Kako god bilo, taj trip je bio moj oproštaj sa LSA. Stvarno sam prošao tu tvar najviše od svega drugoga i doživio i spoznao predivne stvari svih ovih godina al odlučio sam da mi takav body load više jednostavno netreba.
Na Ozori sam ove godine jeo gljive, prvi put u društvu, na chillu i bilo je, recimo, miješano. Gljive su bile 2 dana u crnoj torbici po kojoj bi pičilo sunce cijeli dan pa su bile slabije nego što sam očekivao, što je samo ojačalo ego previranja i sumnje. Na većim dozama se jednostavno nemožeš oduprijeti. Nemogu reći da je bio loš trip al nemogu reći ni da je bio nešto što bi okarakterizirao pozitivnim. Sjedio sam i ležao na chillu i jedan tren uživao i sve razumio i prihvaćao, da bi drugi tren naletio neki samo-prijezir i sumnja, i tako u krug. Nekako sam balansirao između to dovoje do kraja tripa, i na kraju odlučio da jos nisam spreman. I to je vrlo jebeno jadan osjećaj.
ALI uskoro je sve krenulo jako na bolje. Vjerovali ili ne, pronašao sam neki oblik "spasa" u nečemu sto mi nikad nebi ni palo na pamet u tom kontekstu: MDMA.
Sad, ja sam uvijek jako poštivao ovu tvar i podosta pročitao o njoj ali me jednostavno nikad nije toliko zanimala i nisam ju htio probat. Smatrao sam ju "jako dobrim osjećajem" ali nije mi tu bilo neke dubine koja bi me privlačila, a i činjenica je da nije riječ o nečem toliko bezopasnom kao što su gljive i LSD, makar je s neredovitom upotrebom nekakva šteta zanemariva, a mislim da i manja od napijanja svakih par vikenda. Uvijek sam mislio, ako se ikad dogodi da ću ju probat, tek tolko da "i to vidim", bit će u prahu a ne šugavom bombonu. Naravno gdje bolje šanse nego na Ozori, i na kraju sam preko frendice proveo zadnje dvije večeri na ozori na tome, po 4-5 sati svaku večer. Čak mi je bolja za chillanje nego za nekakvo razbacivanje pod utjecajem koje mi je i dalje odbojno. (previjanje na chillout flooru doduše....
)
Ja odgovorno tvrdim da me ova tvar spasila. Toliko sam ju podcijenio što se neke vrijednosti tiče da mi dođe da se ošamarim. Ako sam na psihodeliji doživio i iskusio najnevjerojatnije stvari i spoznaje, na MDMA sam zasigurno doživio najlijepše. Ja sam se, i stvarno stojim iza toga, 2-3 mjeseca poslije Ozore osjećao najbolje što sam se osjećao u životu samo i isključivo zbog te dvije večeri na MDMA. Naravno nisam otkrio svemir, osjetio atome ili spoznao viši smisao kao na psihodelicima, ali ova stvar je jednostavno uzela sve moje najgore osjećaje i rekla "ali to nema veze, ne zamaraj se time i voli sebe i život". Možda zvuči plitko i kliše ali ova "poruka" je imala toliku težinu i utjecaj na mene da ga nemogu ni počet opisivat. Nije me izlječila od tih misli i maknula mi ih iz glave nego me naučila da ih volim jer su one ja, i da sam prestrog prema sebi. Nemogu to drugačije opisat osim da sam doslovno doživio zagrljaj
i utjehu toliko močnu i uvjerljivu da eto, toliko dugo nakon toga sam se osjećao super, a i sad osjećam i dalje "to" čim se prisjetim tog iskustva. Ne želim promovirat sad ovu tvar kao čarobni stroj za rješenje svih problema ili reći da ju svi trebaju probat ili neznam šta, ali kažem da je
u mom slučaju ovo valjda najvažnija stvar koja mi se dogodila zadnjih par godina na mentalnom planu i stvarno događaj tolike važnosti da nemogu ni izrazit to.
Naravno nemam u planu to sad jest svaki drugi vikend, u biti od Ozore ju nisam vidio ikao sam imao par ponuda (samo kristali naravno, tablete ne diram nikad), jer želim da ovo bude vrlo posebna stvar u mom životu i nikako ne ništa ni približno redovitoj ili poluredovitoj navici. Šanse su da ako ću se u to upuštat opet, neću prije ljeta, sto će biti već godinu dana. U biti što se samog iskustva tiće bilo je toliko dobro da me prestrašilo, jer bi stvarno na ovom mogao bit cijeli jebeni dan svaki dan svugdje, i tu za kompom dok ne radim apsolutno ništa MDMA bi bila samo dobrodošla. A upravo zato i nije.
Sad je pitanje kad se vraćam psihodelicima i da li će uspijeti. Kad god da bude, bit će s nekim kome vjerujem i negdje vani kad je toplo, na poštenoj dozi. I dalje nisam spreman odbacit buduće tripanje ikao sam se prilično napatio u zadnjih par, ali spreman sam čekati kolko god treba dok i ako ne osjetim da bih mogao biti opet spreman.
Eto raspisao sam se malo previše i možda i previše skrenuo s teme al bilo je u duhu topika, nikad sve ovo nisam nigdje izbacio na jednom mjestu ili rekao ikome u ovoliko detalja pa možda i ovo bude dio novog početka, kao i eventualna vaša mišljenja ako ih imate
Zivo me zanima sto ce ljudi napisat, svaka osoba svijet za sebe.
