Što više tonem u dubine sebe to više vidim koliko malo znam. neznam ništa. sanjam vrlo plitak san iako možda nešto dublji od večine ljudi, i mene nešto sanja, sile koje nemogu ni pojmiti. ali bar znam da je san. i sad kad znam da je san trudit ću se da moj bude što ljepši, sadržajem što više ono svjetleće u sredini šta vidim uvijek kad utonem u sebe.
Kad u meditaciji gledam svoju energetsku sveukupnost vidim se kao glavicu luka, u sredini je jedna blješteća bjela kugla do koje nemogu doprijeti, reko bi da je to srž ljudske duše, suština, i energije tog blještećeg su toliko lijepe, toliko privlačne da nemogu to ni pokušati opisati, nešto za što bi dao sve što postoji u svemiru, miljon svojih života, samo da budem to čitavom svojom energetskom strukturom, čitavom svojom svješću. Da, toliko je privlačno, kao ekstrakt beskrajno inteligentne ljubavi.
Znam da mogu otić u tu suštinu svaki tren, ali jedino ako napustim svoje biće, ako se ubijem, da, svakako, toliko je lako, ostvarenje mojih najdubljih težnji duše, tu je odma, udaljeno samo jedan doslovan korak s ruba zgrade. I tada otkrivam da postoji nešto još jače u meni, jače od privlačnosti energija moje suštine. Sila zbog koje zapravo postojim i koja mi neće dozvoliti da se ubijem, ta sila se zove život. I kao da ta blješteća suština gura samu sebe van sebe, i upravo svi ostali energetski slojevi oko nje jest odraz volje nje same, i želi biti to. Može svake sekunde prekinuti život, pojavni svijet, povuć sva bića svemira natrag u sebe, ugasit sve snove svih razina, ali ne želi, jer pojavni svijet jest odraz te suštine, njezin san, njena volja, život jest suština. i bića jesu On/Ona.
Okolo te moje blješteće srži nalazi se mnogo slojeva energije, svaki sloj sve gušći i teži, sve manje propustan za svjetlo onoga u sredini, i konačno tu su par završnih slojeva toliko gusti i grubi da svijest skoro u potpunosti zaboravlja na ljepotu onoga u sredini, svoje suštine. Te završene slojeve ljudi zovu sobom, s tim energijama poistovjećuju čitavo svoje biće, sve što jesu i žele biti... a to je samo prljavština preko prozora percepcije, samo magla preko onoga što stvarno jesu.
Ako je život mene kao bića volja moje suštine, ravno iz onog blještećeg u centu mene, tada to znači da sam već ostvaren, da već jesam jedno s Njim/Njom, i da nemogu bit odvojen, jer sam odraz volje toga u centru sebe, to želi biti živo i imati preko sebe te energetske slojeve kroz koje će blještat svoje svjetlo, kao kroz filtere. Možda je smisao života život, ništa netreba nikud ići i nekud stići jer je čitavo vrijeme na cilju, samo treba živjeti i plesati u ovoj raznolikosti oblika, igre svijesti i nesvjesti, iluzije odvojenosti i različitosti.
Onoliko koliko me ljepota suštine privlači toliko me njena sila života izbacuje iz sebe van, u gušće energije s ograničenim prozorom percecpije. Zbog toga shvaćam da sam još dijete u razvoju. Nalazim kompromis, bit ću život, čovjek, ograničeno biće uživljeno u san, ali energije koje ću zračiti iz sebe želim da budu što sličnije suštini, ako to nemogu ne želim ni život. Otkrivam da što se više razvijam s fokusom prema suštini to moje biće sviješću obuhvaća sve više slojeva prema suštini, moji živci građeni za percepciju suptilnog bude se, i jednom kad će moja energetska struktura to moći izdržati moći ću iz zvog bića provodit najčišće energije suštine.
U meditaciji trgam sa sebe te energetske slojeve, kao staru kožu koju zmija odbacuje, koristim sve elemente kao alate. Koristim vatru da spali tu tešku energiju u pepeo, koristim vodu da opere te slojeve s mene, u zemlju koja sve to trasformira u neutralno. koristim zrak da otpuhujem/otpuštam sva sidra kojima sam vezan.
Prvi sloj koji trgam i palim sa sebe, u kojem su svi ljudi zarobljeni je carstvo misli, znanje je ljude zarobilo, svijest je zapetljana u plitkom i grubom programu mišljenja o sebi i drugima, o životu i smrti, o dobru i zlu. Razvio nam se intelekt, i uz pomoć riječi sagradili smo znanje, znamo sve i svašta, sagradili smo čitav svijet od riječi i pojmova, i izgubili sebe, što smo više znali to smo više gubili dodir sa svojom suštinom, to je više taj sloj postajao neproziran za svjetlo suštine, i kad smo izgubili sebe program je dobio svoju volju, rodio se ego. Zbog patnje odvojenosti pokušavamo pojesti cijeli svijet samo da nešto ispuni onu prazninu gdje je bila svijest o našoj suštini.
Poslije opterečujućih energija svijeta mišljenja dolazi sloj energija bića, taj sloj je isto samo sloj, i mi nismo bića, mi smo neograničeni, mi smo svijest. Kada uspijem izolirati energije sebe kao čovjeka i gurnut ih u drugi plan, tada moja suština već jako počinje blještati. U tom stanju nemam oblik, i shvačam da ništa nema oblik, oblik je samo opis energija, simbol. Sastojim se od tisuća energetskih portala, kroz svaki teće energija drugačije kvalitete, i ono šta smatram svojim bićem jest zbor svih tih energija koje teku kroz mene, interpretacija mog uma tih energija u biće koje ima osobnost. Svega čega mogu biti svjestan samo je tok tih energija i njihov odraz. Što više slojeva filtera pokidam sa sebe to širi odraz vidim, najednom više nisam samo svoje tijelo već i sve oko mene dio je mene baš kao moje tijelo, osjećam sve to u sebi, osjećam čitav život kao samoga sebe.
Ne postoji stalna granica između onog šta smatram sobom i svega ostalog, ne postoji ništa važnije od nečega drugog, granice crtaju jedino filteri svijesti, ono šta smatram sobom drugačije je svake sekunde, ovisno o svemu i svačemu, ali produkt svijesti zaglavljene u energetskim slojevima oko suštine. Svi smo jedna te ista stvar koja zrači sebe van sebe u razne oblike, u život, mi smo zaboravili to, i samo zbog zapetljanosti u svoju iluziju patimo. Mi nismo naše misli, one su samo jeka energija u nama, povezane u čarobni krug iz kojeg se nitko nemože izvuć, sve dok ne prestane misliti i jednostavno bude život, na sliku svoje suštine.
kad bi jednom slikom opisao život i duhovnost to bi bilo ovako: