Računa se da znanost poznaje oko pola milijuna različitih biljaka, od čega na gljive otpada nekih 5.000 vrsta, karakteriziranih nedostatkom klorofila. Gljiva ima hranjivih, čak vrlo ukusnih, ali i otrovnih, među koje spada i zloglasna zelena pupavka (lat. Amanita phalloides), podmukli šumski ubojica, koji izaziva sporu i strašnu smrt. Kada se pojave prvi simptomi trovanja, a to je oko deset sati nakon uzimanja, već je u principu kasno. U posebnu kategoriju spadaju psihoaktivne gljive, dakle one koje sadrže halucinogene droge i uglavnom imaju uzbudljivu povijest vezanu uz religijske rituale starih naroda, ali i grozničava istraživanja tragača za kemijski induciranim, izmijenjenim stanjima svijesti. Takvih gljiva ima između 80 i 90 vrsta i od tridesetih su godina ovog stoljeća meta intenzivnog istraživanja znanstvenih institucija, ali i nekih entuzijastičkih pojedinaca koji su njihovim djelovanjem nastojali tumačiti neke povijesne događaje.
Jedan je meksički liječnik, inače pasionirani mikolog amater, 1919. godine napisao knjigu “El Mexico Antiguo” (“Stari Meksiko”), u kojoj iznosi podatak da u bespućima Meksika još uvijek žive ljudi koji se koriste halucinogenim gljivama kako bi izazvali religijske i prekognicijske vizije. Ime liječnika bilo je dr. Blas Pablo Reko i on je, usprkos otporima u znanstvenoj komuni, čvrsto ostajao kod svoje tvrdnje. Tek je 1936. godine jedan antropolog austrijskog porijekla došao u posjed manje količine svete gljive koju je našao u uporabi u gradiću Huautla de Jimenez, u meksičkoj saveznoj državi Oaxaca. Pablo Reko ju je oduševljeno poslao na Harvard.
Na Harvardu su se stvari u međuvremenu promijenile, prije svega zahvaljujući briljantnom istraživaču Richardu Evansu Schultesu, koji je obranio doktorsku tezu na upotrebi kaktusa pejotla u rezervatu Kiowa Indijanaca u Oklahomi. Schultes je znao cijeniti Rekovo otkriće, ali se poslani uzorak raspao do te mjere da se s njime nije moglo mnogo učiniti. Međutim, Schultesu je ovaj signal iz Meksika bio dovoljan da na tapetu stavi jedno staro pitanje: na što su mislili španjolski osvajači kada su opisivali obožavanje gljive nazvane teonanakatl–”meso bogova”, rasprostranjeno među Astecima već stoljećima?
Naime, to je pitanje skinuto s dnevnog reda tvrdnjom botaničara Williama Safforda, koji je napisao da su Španjolci osušeni pejotl zamijenili s gljivom. Proučavanje raspadnutih ostataka iz Rekove pošiljke pokazalo je da se definitivno radi o nekoj vrsti gljive, a ne pejotlu. Schultesovu je potragu za istinom u svezi s “mesom bogova” omeo Drugi svjetski rat, kada je on poslan u područje Amazonije, u potragu za izvorima gume. Čitavih je 12 godina proveo među amazonskim plemenima, od čega je 8 godina svakodnevno žvakao koku i kako sam kaže, uživao u prirodi otkrivajući nove biljne vrste i njihovu primjenu među divljim plemenima, za koje do tada jedva da je tko i znao. Svoju ljubav prema ljudima iz kišnih i djevičanskih amazonskih prašuma prenio je u mnoga svoja djela, među kojima vrijedi istaći fotomonografiju “Where the Gods Reign” (“Tamo gdje Bogovi kraljuju”). Misteriozna je gljiva opet na neko vrijeme pala u zaborav.
Upozorenje Roberta Gravesa i Hansa Mardersteiga da je u Guatemali i Salvadoru otkriven poveći broj kamenih figurica koje predstavljaju neku gljivu, a u statuu je ukomponiran i ljudski lik, došlo je 1952. godine. Neke su figurice bile starije od 3.000 godina, pa se očito moralo raditi o drevnom kultu. Za R. Gordona Wassona bila je to samo potvrda teze koju je godinama nosio u glavi. Možda su naši preci, moguće i prije 6.000 godina, obožavali gljivu kao božanstvo. Gljiva je postala simbolom jedne davne religije isto kao što je križ postao simbolom kršćanstva, polumjesec Islama i Davidova zvijezda judaizma. S time da su antropolozi olako kamene figurice tumačili kao falusne simbole.
Wasson je proučio sva dotadašnja razmišljanja, od Reka i Schultesa do onog antropologa koji je ritualnu gljivu pronašao u Meksiku. Tako je došao do saznanja da je kćer istog antropologa bila nazočna religijskoj ceremoniji na kojoj se uzimala sveta gljiva i to još 1938. godine. Njoj doduše nisu ponudili da uzme gljivu, ali su joj dozvolili da čitav ritual promatra. Osoba koja je neka vrsta majstora rituala i poznavatelj priprave i načina uzimanja gljive naziva se među poklonicima kulta gljive curandero. Bračni je par Wasson poduzeo osam uzastopnih ekspedicija u područje države Oaxace, uz pratnju vodiča koji je znao da je cilj jedan–identificirati “meso bogova” i znati čemu može zahvaliti taj svoj laskavi naziv.
Sudbina se na čudan način poigrala s Wassonovima. Tri godine su uzaludno lutali od jednog do drugog vrača, proplancima, selima i gradićima Meksika, bez ikakva rezultata. Nitko nije mogao reći što je to “meso bogova”. Neki su načuli nešto, drugi znali za kakvu legendu, ali konkretnih tragova do božanske gljive nije bilo. A, onda je legendarna gljiva odlučila odati svoju tajnu. Wasson je slučajno posjetio administrativnu zgradu već spominjanog malog meksičkog gradića Huautla de Jimenez i usput, gotovo nervozno, upitao jednog mlađeg činovnika je li slučajno nešto zna o ritualnoj gljivi koju zovu “mesom bogova”. Odgovor je bio šokantan. Čovjek je gljivu koristio, uzgajao je u vlastitom vrtu, a istu je večer Wassonove i neke njihove prijatelje pozvao na ceremoniju uzimanja svete gljive koju je vodila tada najuglednija curandera, Maria Sabina.
Ne treba zaboraviti zasluge dr. Reka, koji nikada nije prekinuo traganje za magičnim gljivama Meksika, pa je do svoje smrti 1953. godine ostao aktivan u toj potrazi. I Schultes je zaslužan za identifikaciju Stropharie cubensis i još dvije druge psihoaktivne gljive. Ipak, zvijezda je ostala “magična gljiva” kojoj su dali ime Psilocybe mexicana, a vrlo joj je bliska, praktično ista i po efektima, Psilocybe cubensis.
Negdje 1958. godine, za čudesnu se gljivu zainteresirao i dr. Albert Hoffmann, baselski kemičar, koji je otkrio, odnosno sintetizirao najjaču do danas poznatu psihodeličnu drogu–LSD-25.
Roger Heim mu je iz Pariza poslao dovoljne količine gljive iz koje su on i njegovi suradnici iz laboratorija Sandoza izolirali psihoaktivne elemente, odredili im kemijsku strukturu i sintetizirali ih, dakle načinili umjetnu drogu koja bi po svom djelovanju trebala biti jednaka originalnoj gljivi. Spoj za koji je utvrđeno da izaziva vizije nazvan je psilocibin. Jedini problem je bilo to da nitko nije mogao odgovoriti na ono ključno pitanje: djeluje li psilocibin doista potpuno jednako kao i gljiva?
Čovjek koji je od psilocibina i halucinogenih gljiva općenito stvorio čitavi pokret na Zapadu bio je harvardski profesor psihologije Timothy Leary.
Irski katolik kojeg su izbacili iz elitne vojne akademije West Point, sin Eisenhowerova osobnog zubara i čovjek koji je napisao najbolji udžbenik psihologije svog vremena, Leary je bio nešto između genija i ekscentrika. Kada se, igrom slučaja, našao na ljetovanju u Cuernavaci, nedaleko Mexico Cityja, tamošnji ga je kolega počastio sa sedam malih sušenih gljiva, koje je on progutao uz bazen iznajmljene vile i zapao u stanje koje opisuje kao “... poplavu transcendentalnih vizija i halucinacija i pet sati najdubljeg religijskog iskustva koje je ikada imao...”. Magična ga je gljiva obuzela toliko da je odmah započeo program testiranja psilocibina nabavljenog od Sandoza na grupi dragovoljaca.
Harvardske vlasti su imale određene rezerve spram ambicioznog projekta, pa su imenovale njegova kolegu dr. Richarda Alperta, Learyjeva redovitog partnera u ispijanju litara wisheya u okolnim pubovima, da pripazi kuda vodi ono što njegov prijatelj radi. Alpert, guru i homoseksualac koji je danas poznatiji pod indijskim duhovnim imenom Ram Dass i koji će kasnije svjetsku slavu postići svojom knjigom “Be Here and Now” (“Budi ovdje i sada”), u kojoj opisuje život s jednim indijskim svecem, uskoro je postao Learyjev sljedbenik.
Ta se transformacija dogodila 1961. godine kada je Alpert u Learyjevoj kući prvi puta uzeo psilocibin. Kao dobar psiholog, Alpert je znao da je odgoj u supresivnom okružju stroge židovske obitelji ostavio traga na njegovoj osobi. To se pokazalo i kroz njegovo inicijalno iskustvo s psihodelikom iz magične gljive. Osjetio je kako se u njemu oslobađaju druge, potisnute osobe, glazbenik, pilot, ljubavnik i hedonist. S osjećajem jeze je primjetio da nakon toga postupno nestaje njegova tijela, prvo noge, pa polako i svi drugi dijelovi, tako dugo dok nije ostalo ničega ! Prvobitni je strah zamijenila euforija. Shvatio je da postoji i izvan tog oklopa koji zovemo tijelom, da, kako je to opisao, postoji mjesto iznad života i smrti, te da se umrijeti ni ne može. U pet ujutro, napustio je Learyjevu kuću i odlučio po toj zimskoj noći prošetati do roditeljske kuće gdje je živio. Dok je vijala snježna oluja, on je hodajući ulicom pišao i naglas urlao od smijeha, ispunjen nekom beskonačnom radošću.
“Božja moć”
Godina koja slijedi je godina velikih igara. Prihvaća se Learyjev program rehabilitacije mladih robijaša iz kaznionice Massachusetts Correctional Institution uz pomoć psilocibina. Leary vjeruje da duboka mistična i psihološka iskustva koja izaziva droga mogu od tih relativno mladih ljudi načiniti normalne građane. Javljaju se 32 dragovoljca, a slični pokušaji počinju i u nekim drugim kaznionicama. Dr. Stanley Krippner, stručnjak za rehabilitaciju robijaša, pohvalno se izražava o Learyjevim pokušajima, ali je nešto ipak krenulo krivim putem. Dok su s jedne strane njegovi kritičari tvrdili da su nagla poboljšanja u ponašanju okorjelih zločinaca bila rezultat povlastica koje su oni kao sudionici pokusa imali, on je nagli prekid eksperimenata tumačio činjenicom da zatvorskim vlastima uopće nije bilo u interesu smanjiti broj svojih mušterija. Kako je rekao, za jednog je posjeta kaznionici primjetio da je u izgradnji čitav ogroman novi blok koji je trebao zaposliti trostruki broj stražara u odnosu na postojeće. Razočaran ovakim razvojem događaja, Timothy Leary se okrenuo svijetu za koji je pretpostavljao da će imati više sluha za nove prodore u ljudskoj svijesti koje je oživljavanje jedne drevne religije najavljivalo. To je bio svijet umjetnika, pisaca, slikara, filmadžija i filozofa, koji su rado prihvatili novu avanturu.
Popularizaciji psilocibina, psilocina i gljiva koje ih sadrže (ovdje sam se namjerno zadržao samo na Psilocybe mexicana, mada tih gljiva ima podosta, uz rod Psilocybe tu su i Stropharia, Conocybe, Panaeolus i Copelandia, a kao zgodan kuriozitet ovdje bih izdvojio Psilocybe yungensis iz zapadne Amazonije, čiju uporabu među danas već istrebljenim plemenom peruanskih Indiosa Yurimagua opisuju isusovački misionari još krajem 17. stoljeća) dao je obilan doprinos i Aldous Huxley kojeg smo već spominjali. Huxley, koji je na sebi isprobao i psilocibin, tražio je, neposredno pred smrt od raka, da mu daju manju količinu halucinogene droge, u uvjerenju da to omogućuje lakši prijelaz na “drugu stranu”.
Leary i Alpert do 1963. godine postaju očevi psihodeličnog pokreta koji ostavlja traga u kulturi i umjetnosti, a pridružuju im se tisuće entuzijastički raspoloženih sljedbenika, mahom studenata. Kasnije se iz toga razvijaju različite varijante hippyjevskog pokreta, a država pod hitno sve psihodelike stavlja izvan zakona. Usprkos svemu, psihodelici se razlijevaju Amerikom, u svojim hitovima mjesta im daju pop grupe, čak “Beatlesi” i “Pink Floyd”. Na scenu stupaju i drugi psihodelici, mnogi od njih mnogo opasniji i rizičniji od psilocibina i stvari počinju uzimati neočekivane tijekove.
No, to je jedna druga priča. Dobra ilustracija svojevrsne euforije koju su izazvale psilocibinske gljive u tim godinama je knjiga s početka sedamdesetih u kojoj autor, dr. John Allegro, pokušava dokazati da Isus kao povijesna osoba nije stvaran, već je to samo simbol za “magičnu gljivu” ! Ova teško održiva teza dolazi iz uma čovjeka koji je godinama pripadao uglednoj grupi znanstvenika, istraživača i prevoditelja čuvenih Qumranskih svitaka s Mrtvog mora. Ipak, čini se da se, inače vrlo nadareni Allegro, prenajeo gljiva ili potrefio krivu vrstu.
I psilocibin je područje oštrog sukoba između onih koji mu pripisuju vrijednost supstance što uklanja prepreke ljudskog uma na putu duhovnih spoznaja i onih koji u prvi plan stavljaju ideju da se, prije svega, radi o trovanju psihotropnom tvari čije su posljedice promjene u pulsu, ritmu disanja, osjećaju ravnoteže, krvnom tlaku i rektalnoj temperaturi. Psihički se doživljaji ocjenjuju kao misaono rastrojstvo, lutanje misli, globalno osiromašenje svijesti, umanjenje osjećaja za kritičnost, a navode se pokusi sa slikarima koji svaki puta slikaju nekim drugim stilom, slijedeći hirovite i automatske impulse iz svoje svijesti. Osjećaj da je vrijeme stalo definira se kao poremećaj u radu živčanog sustava, navode se slučajevi kod kojih nastupaju stanja depresije, razdraženosti, emocionalne napetosti i krize smijeha ili plača, katkada doživljaji straha ili euforije koja se smatra patološkim stanjem, ili pak povećane zabrinutosti.
Psilocibin je triptaminska droga koja ima djelovanje oko 200 puta slabije od LSD-a. Svojom kemijskom strukturom, ova je tvar nalik važnom ljudskom neurohormonu serotoninu, ali i halucinogenu bufoteninu, koji je prvi puta pronađen u koži nekih žaba. Oko efekata i doziranja također je oduvijek bilo velikih polemika. Sam je Hoffmann uzeo visoku dozu od 2,4 grama osušene gljive i halucinirao šest sati. Došao je do zaključka da doživljaji uživatelja psilocibina ili gljive ovise o dva bitna faktora: prvo, o uzetoj dozi i drugo, o njegovim očekivanjima. Isto kao što je Hoffmann cijelo vrijeme pokusa imao vizije vezane uz Meksiko jer za njega veže gljivu, onaj tko od psilocibina očekuje euforično, mistično iskustvo, vjerojatno će ga i imati. Liječnik koji je Hoffmannu mjerio tlak, u njegovim se vizijama pretvorio u astečkog vrača, a istraživač Henry Munn, koji se oženio nećakinjom jednog curandera tvrdi da Indiosi čuju kako im gljiva govori. Dapače, mnogi se od njih, pod utjecajem tzv. ekstatičkog jezika, osjećaju pozvani govoriti kada su pod utjecajem gljive. Šaman koji u takvu stanju govori, riječi izgovara melodičnim glasom, kao da ih recitira, one iz njega izlaze lako i poruke su sasvim jasne. On duboko vjeruje da je u tom trenutku u vezi s izvorom cijele Kreacije.
Prema Wassonu, gljiva se kolektivno konzumira kada treba za bolesnika pitati da li će preživjeti bolest, te što učiniti da se oporavi, ako mu je tako suđeno. Ako je ukraden novac, izgubljen magarac, ili se dugo ne zna što je s nekim rođakom koji je otišao u Ameriku, opet se “pita gljivu” i ona daje odgovore. Wasson je raspoložen vrlo navijački kada je u pitanju “meso bogova”, jer je i sam napravio eksperiment, kada ga je za vrijeme seanse Maria Sabina pitala želi li nešto saznati preko gljive. Da, odgovorio je, zanima me što je s mojim sinom koji se nalazi u Cambridgeu u SAD. Meksikanka dakako nikada nije čula za Cambridge, ali je vrlo brzo odgovorila na upit: mladi Wasson sada nije u Cambridgeu, već kod kuće. Ima emocionalnih problema zbog djevojke i sprema se javiti u vojsku. Naknadnom je provjerom Wasson ustanovio da je sve što je Sabina rekla bilo do u detalje točno. Bar je tako kasnije tvrdio.
Već spominjani dr. Krippner misli da je za vrijeme jedne seanse s gljivom imao viziju smrti Johna F. Kennedyja, odnosno čuo je glas koji je više puta ponovio: “Predsjednik je ustrijeljen...”. To je bilo 1962. godine. Svog se doživljaja sjetio 19 mjeseci kasnije, 25. studenog 1963. godine, kada je na ulici u Dallasu doista puščanim metkom ubijen predsjednik Kennedy. Određenu sjenu na njegovu tvrdnju baca to što je on, navodno, u periodu kada se nalazio pod utjecajem halucinogena vidio kip pokojnog predsjednika Lincolna, koji je također ubijen vatrenim oružjem.
Carlos Castaneda u svojim knjigama govori kako je njegov mentor Don Juan tretirao psilocibinsku gljivu. Zvao ju je humito, “mali dim”, jer je običavao pušiti, pa stručnjaci zaključuju da je tako aktivirao neke kemijske spojeve koji se ne javljaju ako se gljiva uzima oralno. Castanedi je rekao da je gljiva “... saveznik koji omogućava da vidiš i razumiješ stvari koje ti nijedno živo biće ne može razjasniti...”. Nije sasvim jasno o kojim se stvarima radi.
Uzmemo li u obzir relativno nove spoznaje o tome da Stropharia cubensis raste u austrijskim šumama, nije daleko do zaključka da je vrlo vjerojatno za njena neobična svojstva morao znati netko, možda i pred više stoljeća, a nije isključeno da je i u Europi bila dio tajne okultne tradicije. McKenna navodi studiju o slučajnom unosu gljive koja je, kako tvrdi, bila iz porodice Psilocybe, a objavljena je u prestižnom znanstvenom časopisu “Science” još 1914. godine. Autor A. E. Merrill sa sveučilišta Yale opisuje kako su on i njegova nećakinja u okrugu Oxford u Maineu greškom na putu ispržili nepoznatu gljivu i pojeli je. Halucinacije koje opisuje savršeno se poklapaju s iskazima korisnika Psilocybe, ali su njeni prateći efekti izrazito neugodni, na granici podnošljivog.
Neki opisi iz romana Lewisa Carrolla “Alica u zemlji čudesa”, koji je objavljen još 1865. godine, daju naslutiti da je autor poznavao djelovanje psilocibinskih gljiva.
Wellsov suvremenik, ugledni farmaceut, ali i obožavatelj svega okultnog, John Uri Lloyd, sakupio je, zajedno s bratom, golemu kolekciju gljiva američkog Juga. Svoja iskustva sa Strophariom cubensis ovaj čovjek, po kojem danas nosi svoje ime stručni časopis “Lloydia”, opisuje u knjizi “Etidorpha”, objavljenoj 1895. godine. Posrijedi je traktat o gljivi bogatoj psilocibinom, što je jasno iz niza pasusa. McKenna razvija jednu doista fantastičnu tezu, koristeći se potpisom pod jednom ilustracijom u knjizi. Slika kao da ne spada u sadržaj samog djela, a potpisana je tekstom “Monstrous Cubical Crystals” (“Monstruozni kubični kristali”). Iako Stropaharia cubensis svoje latinsko ime dobiva tek 1906. godine, kada je na Kubi identificira Earle, McKenna je uvjeren da je Lloyd unaprijed znao kako će se “magična gljiva” jednoga dana zvati ! Naime, kao što je cijelo djelo “Etidorpha” pisano u nekakvim šiframa (i naslov je naopako od “Aphrodite”), tako se, prema McKenni, kratica za naziv gljive o kojoj je u knjizi riječ može izvući iz potpisa pod navedenom ilustracijom: Stro Cub ! Samo čudnovata koincidencija ? McKenna se iz petnih žila trudi dokazati da je riječ o nečemu što nadilazi puku slučajnost i uvodi nas u moći koje gljiva može dati svom obožavatelju.
I svibanjski broj “Irish Ecclestical Record” iz 1915. godine donosi tekst iz pera stanovitog A. Newmana, a naslov mu je “Monsieur Among the Mushrooms” (“Gospodin među gljivama”). Pažljivijim čitanjem dijelova ovog teksta, koji je netko potpisao pseudonimom, pokazuje da su mnogi bili svijesni svojstava psilocibinske gljive puno godina prije njene svjetske promocije u hippyjevskom razdoblju.
Nema nikakve sumnje da su neki mistični redovi sufija poznavali gljivu koja je možda, poput pejotla, igrala važniju ulogu u povijesti okultnog no što mi to danas pretpostavljamo. McKenna napominje da bi se češljanjem literature ranije od spomenute zasigurno također moglo naći djela koja bi ukazivala na to da je “magična gljiva” bila poznata starim narodima izvan Južne Amerike. Prema nekima, 8 milenija stari crteži nađeni na platou Tassili u Alžiru predstavljaju čovjeka koji nosi u rukama gljive, koje bi mogle biti roda Psilocybe.
Peter Stafford iznosi špekulaciju prema kojoj je možda krava sveta životinja u Indiji zato što psilocibinska gljiva odlično uspijeva na njenu izmetu, a u Novom je Svijetu svoje preživljavanje dužna istom proizvodu jelena, zbog kojeg su ga navodno mnogi domoroci smatrali svetim. Zacijelo je u pitanju pretjerivanje koje, međutim, pokazuje popularnost “magične gljive” među onima koji se bave izučavanjem halucinogena. Nešto se ipak promijenilo svih ovih godina u kojima su u SAD razvili pravu malu industriju zasnovanu na primitivnoj opremi pomoću koje gotovo svatko, bez obzira na stručno znanje, može uzgojiti psilocibinsku gljivu. Cijeni se da takvih privatnih uzgajivača ima u Americi najmanje pet tisuća, a izgleda da se to odrazilo na kvalitetu doživljaja pod utjecajem čudnovate gljive.
Psilocibin je alkaloid s indolskom jezgrom i jedini u cijelom svijetu halucinogena u svojoj molekuli sadrži atom fosfora. Ako je u sintetičkom obliku, potrebno je 5–10 mg droge da proizvede željeni učinak. Efekti sintetičke droge i gljive praktično su identični, što je, kao što smo već rekli, potvrdila i sama Maria Sabina. Prema nekim istraživanjima, “magičnu” su gljivu poznavali i koristili još u doba Sumerana, što se navodno može zaključiti iz filološke analize, a osim drevnih Veda, njome se vjerojatno bave i još neizučeni rukopisi koje pripisuju Majama. Zanimljivo je da Palenque, duhovni centar Maja izgrađen u 7. stoljeću, danas doslovce obiluje psilocibinskim gljivama poput Psilocybe mexicana, ali i Psilocybe aztecorum i Psilocybe maytecorum. Uopće, nemoguće je i nabrojiti sve moguće teze o utjecaju “magične gljive” na razne civilizacije koje su se javile nakon prvih istraživanja njenih efekata. Antropologija, mistika, botanika i arheologija isprepliću se u pokušaju pronalaženja dokaza da je psilocibinska gljiva odigrala neku presudnu ulogu u povijesti čovječanstva, no za to još nema definitivnog dokaza.
Psilocibinsku gljivu koja je u SAD zakonom zabranjena ipak nije moguće iskorijeniti. Andy Weil je šećući rezidencijalnom četvrti Seattlea pokupio hrpu gljiva ispred kuća vlasnika koji nisu imali pojma o čemu se radi. Time je htio pokazati da se gljiva ovako neobičnih svojstava nalazi praktično na svakom koraku.
by Drago Plečko