Halucinacije u slučaju pejotla vođene su specijalnim pjesmama koje za vrijeme seanse s drogom treba pjevati uz ritmičko udaranje bubnjeva. Drugim riječima, ako je okružje u kojem se droga uzima nabijeno pozitivnim intencijama i iskustvo koje se iščekuje čisto religijskog karaktera, uslijediti će pozitivna transformacija. Ako je onaj koji žvače pejotl ili uzima sintetski meskalin inspiriran mračnim željama i silama skrivenim od naših očiju, vjerojatno će njegovo iskustvo biti obojeno na isti način. Ljudi su pod utjecajem gotovo svake droge hipersugestibilni, pa će se iz nesvjesnog osloboditi ono što svojim pristupom potaknu. Koliko mali kaktus znači američkim starosjediocima možemo vidjeti iz činjenice da je broj od 13 tisuća pejotista do 1992. godine narastao na četvrt milijuna, što je preko pola svih danas živućih američkih Indijanaca. No, ovdje treba istaći bitan faktor koji se već nazire–motivacija.
Već spominjani Ruben koji je sa 16 godina u svom podrumu uzgojio 600 kaktusa pejotla, te ga svakodnevno žvakao godinu i pol, misli da je shvatio bit djelovanja ove neobične droge. Prema njemu, meskalin kod snažno motiviranog čovjeka potiče iskustvo koje je u osnovi svih religija. Motivacija se kroz duge godine zlouporabe pejotla na Zapadu izmijenila. Rekreativno uzimanje droge ne može dati ono što opisuju eksperimentatori čiji je cilj bilo korištenje kaktusa u svrhu duhovna uvida. Da su neke ritualne droge u korijenu svjetskih religija teza je koja iritira predstavnike najutjecajnijih svjetskih vjera, ali joj to nije smanjilo popularnost. Upravo je meskalin droga koja se, uz “magičnu gljivu”, najčešće spominje u tom kontekstu. Iako je pejotl i u SAD stavljen izvan zakona, indikativan je slučaj suca Yalea McFatea koji je u Arizoni 1960. godine dopustio korištenje pejotla sjevernoameričkim Indijancima, jer ga uzimaju u sklopu vjerskog rituala, pozivajući se na 14. Amandman Ustava SAD, koji govori o vjerskim slobodama.
U pejotlu ne nalazimo samo meskalin, kojem se pripisuje karakteristično djelovanje neugledna kaktusa, već čak četrdesetak alkaloida poput anhalina, anhalamina, anhalonina, anhalonidina, lofoforina, pejotlina, pejotina, O-metil meskalina, N-acetil meskalina, O-metil anhalonidina i drugih. Nakon 1919. godine, od kada je poznat način kojim se meskalin može dobiti sintetički, ovaj se alkaloid najčešće koristi u obliku sulfata, u lijepim bijelim kristalima. Tijelo čovjeka u prvi tren nije oduševljeno kriškama kaktusa, jer je okus pejotla doslovce jeziv. Uz povraćanje koje izaziva, kaktus pokazuje djelovanje slično onome drugih droga nalik amfetaminu: tremor, znojenje i stezanje čeljusti. Zanimljivo je da oni koji prolaze razne oblike pročišćavanja poput gladovanja rijetko kada pokazuju znakove mučnine ili druge negativne reakcije na drogu. Te rekacije dolaze od molekula alkaloida sličnih strihninu i prva su iskustva s kojima se pejotist sreće, da bi pravo djelovanje meskalina nastupilo tek za dva sata. U početku se radi o stanju svijesti koje podsjeća na sanjanje, a osam do deset sati nakon prvih znakova intoksikacije pejotlom, ukoliko se seansa nastavlja i poslije inicijalnih iskustava, sudionik će pojesti oko 12 kuglica načinjenih od mesa kaktusa i doživjeti stanovitu promjenu u sadržaju onog što se zbiva u njegovoj glavi. Način bubnjanja će se izmijeniti, kao i raspoloženje, a ujutro, nakon nestanka svih simptoma trovanja drogom, obično nastupa ugodno i relaksirano, smireno stanje.
Zapadnjaci koji su afirmirali meskalin u javnosti, a tu prije svega mislim na Aldousa Huxleya, koji je svoja iskustva iznio u već klasičnom djelu “The Doors of Perception” (“Vrata percepcije”), Alana Wattsa i Allena Ginsberga, nisu primjećivali bitnu razliku u efektima izazvanim uzimanjem LSD-a i meskalina. Vizije izazvane meskalinom, uz blještave i intenzivne boje, često sadrže opise susreta s Isusom Kristom, Velikim Duhom ili nekom značajnom spiritualnom figurom. Zanimljivo je da određene boje dominiraju u vizijama različitih istraživača. Indijanci govore o žutoj i crvenoj, Havelock Ellis o plavoj i ljubičastoj, a Heinrich Kluver o crvenoj i zelenoj. Vizije su karakterizirane geometrijom tipičnom za meskalinsko iskustvo i izvješća različitih ispitanika se u tom pogledu savršeno slažu. Kako to u svojoj knjizi “The Drug Experience” (“Iskustvo droge”) navodi Ebin, jedan je Indijanac iz plemena Menomini tvrdio kako mu je pejotl “... vratio vid nakon što je prethodno privremeno oslijepio...”. O šokantnoj podudarnosti sa slučajem Adolfa Hitlera ne treba ni govoriti!
Vrlo je tipično iskustvo u trajanju od dva sata koje opisuje Weir Mitchell: “Predstava koja se odigrala u ta dva sata bila je takva da mi se čini beznadnim pokušaj njena opisivanja jezikom koji bi drugima trebao prenijeti ljepotu i sjaj onoga što sam vidio. Zvijezde, složeni filmovi boja, a zatim iznenadna provala bezbrojnih točaka bijele svjetlosti u vidnom polju, kao da neviđeni milijuni Mliječnih staza plutaju u svjetlucajućoj rijeci pred mojim očima... cik-cak linije svjetlećih boja... prolaz divnih ljupkih, zavijenih oblaka još življih boja prije no što sam im stigao nadjenuti ime.
Bijelo je koplje od siva kamena naraslo do golemih visina i postalo visoka, bogato urešena gotička kula precizna i jasna dizajna, s mnogo izlizanih statua u prolazima i kamenim nišama. Kako sam zurio iz svih mogućih uglova, vidio sam da su i kameni na spojnicama urešeni vodopadima nečeg što se čini dragim kamenjem, ali neobrađenim, koje se više doima kao masa prozirnih plodova. Bili su zelene, purpurne, crvene i narančaste boje, nikada jasne plave ili žute. Svi su posjedovali neku unutrašnju svjetlost i sasvim je iznad mojih mogućnosti objasniti savršeno zadovoljavajući intenzitet i čistoću tih veličanstvenih obojenih plodova. Sve boje koje sam ikada vidio naprosto su dosadne u usporedbi s time...”.
Huxley s nekritičkim oduševljenjem opisuje doživljaje koji nisu, kako sam kaže, vizualno spektakularni. On više naglašava ono transcendentalno, duboko značenje svakog naizgled nevažnog predmeta u koji gleda pod utjecajem meskalina. Tako pregršt ruža otkriva smisao cijele Kreacije, pa Huxley govori kako je”... vidio svijet očima Adama...”, jer sve što vidi otkriva svoj duboki, unutarnji smisao. Petar Stafford smatra Huxleyeve opise boja i “Drugog svijeta”, kako prekapčanje u druge realnosti naziva isti autor, najboljima u povijesti književnosti, osobito pasuse iz knjige “Heaven and Hell” (“Nebo i pakao”), objavljene 1965. godine. Crvene i smaragdne knjige, rubini, topazi, akvamarini, bijeli žad, sve to u halucinacijama pod utjecajem meskalina govori svojim intenzitetom koji nadmašuje iste doživljaje u normalnom stanju svijesti.
U pedesetima, kada je interes za meskalin doživio svojevrsni vrhunac, načinjen je eksperiment kojem se dragovoljno podvrgnuo član britanskog parlamenta, Christopher Mayhew. On je pristao uzeti drogu pred televizijskim kamerana BBC-a!
Čitava se stvar odigravala pod nadzorom znanstvenika, a Mayhew opisuje svoje iskustvo slijedećim riječima: “Što mi se dogodilo između 12,30 i 16 sati u petak, 2. prosinca 1955. godine? Nakon mozganja od nekoliko mjeseci još uvijek mislim da je prvo, zapanjujuće uvjerenje ispravno–da sam u mnogo prilika tog popodneva postojao izvan vremena. To ne mislim metaforički, već doslovce. Mislim da je bitni dio mene, ona esencija... egzistirala sasvim svijesna sebe... u vanvremenskom redu stvarnosti, izvan svijeta kakav mi znamo...”.
Usprkos entuzijastima poput Huxleya, koji su dokazivali da su alkaloidi poput meskalina i psilocibina droge koje služe za proširenje ljudske svijesti i kao takve su u osnovi pozitivne, meskalin je u SAD 1966. godine definitivno stavljen izvan zakona. Kemijska je struktura meskalina izazvala prilična uzbuđenja kod biokemičara kada je u urinu šizofreničara otkriven psihički inaktivni spoj DMPEA. Sličnost s drogom potakla je špekulacije da ova duševna bolest zapravo nastaje tako da tijelo bolesnika greškom proizvodi supstancu nalik meskalinu, dakle halucinogen koji izaziva izmijenjena stanja svijesti kod oboljelih. Iako je na to ukazivala i sličnost meskalina s adrenolutinom i adrenokromom, spojevima koji nastaju razgradnjom adrenalina, ova uzbudljiva teza nikada nije potvrđena.
Uobičajena doza meskalina jest 200-600 mg., a sintetizirani su halucinogeni koji su nalik amfetaminskoj strukturi meskalina, poput TMA i STP, koji je poznat i pod kraticom DOM. STP je snažna droga, 80 puta jača od meskalina, a njeno djelovanje traje preko 24 sata. Brojna klinička ispitivanja meskalina i halucinogena koji su mu nalik strukturom ostavljaju dojam da je ova droga možda u osnovi mnogih za čovjeka važnih zbivanja, od manipulacije sviješću raznih tajnih udruženja, preko induciranja stanja religijske iluminacije, do nastajanja najtežih mentalnih oboljenja. Po tom shvaćanju, minimalne promjene u koncentraciji molekula koje su psihoaktivne, a proizvodi ih naš vlastiti organizam ili ih unosimo izvana, mogu dovesti do dramatičnih promjena u ponašanju ljudi oko nas. Od mistično-političkog ludila do dubokog unutarnjeg zadovoljstva izazvanog duhovnim uvidima ili teškog duševnog oboljenja samo je mali korak koji možemo izraziti u mikrogramima jedne psihoaktivne supstance. Iz iznesenog se vidi da je meskalin glavni osumnjičeni za ovu uzbudljivu, zavjereničku ulogu.
Medicinska je primjena pejotla u tradicionalnom liječenju vrlo široka, a hvalili su ga i neki američki liječnici. Djeluje povoljno na oboljenja poput astme, bronhitisa, živčanih smetnji, facijalne neuralgije, a neki mu autori, poput Franka Takesa Guna, pripisuju zanimljiva svojstva. Tako Gun spominje iskustva s jednim dječakom iz indijanskog rezervata u Montani, gdje je taj progledao nakon višegodišnjeg sljepila, što daje nove argumente u korist tvrdnji dr. Steina, prema kojima je meskalin vratio vid njemačkom Fuhreru. Iz pejotla je čak izoliran jedan antibiotik, pejokaktin, koji može uspješno suzbiti na penicilin otporni Staphylococcus aureus. Obzirom da znanost ipak uzimanje pejotla smatra intoksikacijom, legende o efikasnosti kaktusa kao lijeka vezane su uz sredine u kojima je on prihvaćen kao svojevrsna kemijska veza s Bogom.
Istraživanja su pokazala da su loši tripovi i mentalne tegobe nastale uzimanjem pejotla daleko manje kada se droga uzima u sklopu uhodana rituala u nekom indijanskom rezervatu. Intoksikacija, koja prema nekima ima četiri različite faze, predstavlja izrazitu opasnost ako je čovjek prethodno konzumirao alkohol, pa su tako zabilježeni slučajevi psihotičnih epizoda kod nekih stanovnika rezervata, koji su se prije seanse natočili “vatrenom vodom”. Izvan toga, rijetko se nailazi na ozbiljnije duševne smetnje izazvane uzimanjem meskalina, osobito ako se narkotik uzima u dozvoljenim dozama.
Razloge za kriminalizaciju pejotla treba tražiti u vječnoj dilemi: da li kasniji ovisnik o teškim drogama poput heroina i kokaina počinje svoju smrtonosnu avanturu s blažim psihotropnim supstancama poput meskalina? Tu je i opasnost koja spada u standardne argumente onih koji odbijaju svaku pomisao da neke od halucinogenih droga dozvole makar u sklopu kontrolirane psihoterapije i to u slučajevima koji su za takav pristup indicirani. Radi se o mogućem aktiviranju latentne psihoze, ili oslobađanju intenzivne anksioznosti koju kasnije više nije lako obuzdati. Sigurno je da intoksikaciju meskalinom prate neugodni subjektivni doživljaji u vidu mučnine, drhtavice, valova topline i hladnoće i glavobolje, a može se javiti i osjećaj panike. Riječ je, prije svega, o avanturi unutar vlastite svijesti, koja može dati opjevane i očekivane zanimljive učinke, ali do izražaja može doći i druga strana medalje. Za duhovni su rast čovjeku potrebna sva iskustva, ugodna i neugodna. Poželjno je da ona dođu postupno, u kontroliranim uvjetima. Meskalin je tip droge koji ih može donijeti vrlo brzo i samo je pitanje spremnosti pojedinca da li će ona biti dobrodošla. Ono što je za nekoga ludilo, bolest i zastrašujuće, za drugog može predstavljati prodor prema višim kvalitetama u životu. Ulična je droga uvijek opasna, kao i njeno uzimanje izvan kulturološkog miljea iz kojeg dolazi. To je uvijek istina za droge koje su poznate milenijima i koriste se u ritualima koji imaju usku vezu s duhovnim životom onih koji su ih osmislili.
Po svemu sudeći, putevi meskalina daleko od očiju neposvećenih postojali su dugo vremena, a povezivali su meksičke domoroce i tajne zapadnjačke mistično-okultne udruge. Nepoznata i nepriznata strana povijesti uvijek je palila maštu običnih smrtnika dajući romantični okus eksperimentima poput onih s meskalinom. Praksa je, međutim, pokazala da se takvi eksperimenti lako pretvaraju u moru.
by Drago Plečko
...odakle vama te silne informacije i koliko ja mogu biti siguran u iste 
?posto ako zivimo strahove nasih predaka....jedna stvar koje se ja najvise bojim,je propaganda...do sada sam bio hoffmanov podanik(kao i trenutno,ako znas na sta mislim 
)ali vi ste me definitivno zaintrigirali pricom o meskalinu....
drago mi je da te vesele nove informacije! 
....
....za pocetak biraj S' KIM i GDE to konzumiras 