The Majka

Meteorit je komad stijene ili željeza, meteoroida, kometa ili planetoida, koji je iz svemira pao na površinu Zemlje ili nekog drugog nebeskog tijela.

Dijele se na tri osnovne skupine: željezne (siderite), kamene (aerolite) i željezno-kamene (siderolite). Meteoridi na Zemlju padaju svakodnevno. Većina ih je male mase, no ipak Zemlja dnevno dobije na masi 1000 do 10000 tona. Premda ova brojka izgleda ogromna, uspoređena s masom Zemlje, ona je gotovo zanemariva (za milijun godina masa Zemlje se na ovaj način poveća za svega 0,00000004%). Premda su padovi većih meteorida na površinu Zemlje relativno rijetki, bilo je nekoliko slučajeva da meteorit pogodi čovjeka.

Tako je 16. veljače 1827. godine u Mhow u (Indija) meteorit pogodio jednog muškarca, a 30. studenog 1954. godine meteorit je u Sylacaugi (Alabama) ranio jednu ženu dok je spavala u krevetu. Svake godine u prosjeku desetak kuća je oštećeno udarom meteorita prosječne mase od 1kg, a zabilježeni su slučajevi udara meteorita u životinje, automobile pa čak i u poštanski sandučić (10. prosinca 1984, Claxton, Georgia)!

Za nas je zanimljiv slučaj meteorita poznatog kao Zagrebačko željezo, koji je 26. svibnja 1751. godine pao kod mjesta Hraščine u Hrvatskom Zagorju. Meteorit se zabio u zemlju i izvađena su dva metalna komada, jedan mase oko 40kg, a drugi mase oko 9kg. Čuvaju se u bečkom Prirodoslovnom muzeju. Polirana pločica od tog meteorita (mase svega 0,56g) nalazi se i u zagrebačkom Prirodoslovnom muzeju. Tadašnji ravnatelj tvornice porculana u Beču A. Widmannstätten ispitao je Zagrebačko željezo (ili tzv. Hraščinski meteorit) na način da je izbrusio i polirao jednu pločicu meteorita i podvrgao je visokoj temperaturi. Tada su nastale pravilne šare (tzv. Widmannstättenove linije) koje i danas predstavljaju jedan od načina dokazivanja meteoritskog porijekla željeznih meteorita. Izraz "suze sv. Lovre" koji se često koristi kao "narodni" zapravo je postao popularan tek u zadnjih pedesetak godina, kod nas ponajprije u Dalmaciji gdje je preuzet iz Italije. Točnije, radi se o tome da je poznati talijanski pjesnik iz 19. stoljeća, Giovanni Pascolli u pjesmi 10 Agosto opjevao godišnjicu smrti svoga oca na kojega ga podsjećaju meteori koji u to doba padaju.

Ovu temu sam započeo jer sam se tokom sunčanja na plaži zagledao u kamenčiće okolo sebe i tada sam ugledao mali komadić "crne stijene" koji zasigurno nije zemaljskog podrijetla.
Evo slike ..

Po meni nema nista draze nego na moru posmatrati padanje meteora ili uz pomoc teleskopa posmatrati zvijezde

Definitivno! Ljeto i Svemir na moru. Zvijezde toliko jasne, sateliti, meteori, i poneke nepoznatije stvari plešu iznad tebe, ne skidaš pogled odozgora, sjetiš se koliko ne znaš, sjetiš se svoje malenkosti, sjetiš se sveobuhvatnosti i da je zemlja isto tako u svemiru, pa kreneš zapitivati koliko je sve to bitno što ljudi rade svaki dan, svoje radnje, a ne gledaju u svemir i nečude se tom prostranstvu koje je cijelo vrijeme tu, u nama, ali neosvješteno. Eventualno nekima intelektualno. I onda vratiš pogled na zemlju, premda ti je glava još pod utjecajem zvijezda, i odeš spavati, dok ne zaspiš s zadnjom misli o tom prostranstvu.

Pogled u zvjezdano nebo na moru, još kada se odmaknete na neki od udaljenijih otoka, neopterećenih svjetlošću i zvukovima gradova ...

Zapaliti i plutati na povrsini, uzivas u pogledu, a u usima more onako lipo pucketa
Daleko najbolje ako se ima more u blizini.

Laasssstooovooo,
najbliže svjetlosno zagađenje (a i ono je minimalno) dolazi sa 10 tak milja udaljene korčule.
Nikad više zvijezda na nebu...

Evo jedna zanimljiva aplikacija za nekoga ko voli ili želi naučiti o Zvjezdama i Planetama.
Prikazuje zviježđe po raznim Kulturama,satelite i Galaksije.

http://www.stellarium.org/