Pojam Grabancijaš dolazi od talijanske riječi gramanzia što znači čarolija a podrazumijeva sposobnost prizivanja duhova, predviđanja budućnosti ali i pogađanja prošlosti, poznavanje zvjezdoznanstva...
U srednjem vijeku mladi isusovački svećenici mogli su završiti dvanaest razina znanja. Znanje predviđeno kao više smatralo se trinaestim, ili Crnom Skolom. Duboko u Zemlji, gdje toplina zemlja odražava toplinu sunca, oko svoje osi vrti se kotač sa 12 žbica. Na svakoj od njih stoji po jedan učenik Grabancijaš i svaki očekuje da će u svakom mjesecu skočiti za jednu žbicu dalje prema Istoku. Učitelj daje mjesečno svakom učeniku jednu čarobnu knjigu, a uz njezinu pomoć oni se mogu i provući kroz ključaonicu ako im zatreba. Njihova najveća moć je u znanju. Mogu izazvati vremenske nepogodne jašući repatog zmaja, privući gustu maglu ili oblake i drugo. Narod kajkavskog područja takve ljude je zvao zlim coprnjacima.
Riječ coprnica ili coprnjak označava vješticu ili vješca.
Oko Zagreba postoji legenda o moćnoj čarobnici Crnoj Kraljici koja je neko vrijeme stolovala na Medvedgradu. Ona je bila žena kralja Žigmunda, kćer Hermana Celjskog (prema nekima žena Bele VI) a bila je na zlu glasu zbog zle naravi.
Ezba je bio seoski vrač prema legendama iz naših krajeva. Proricao je budućnost, ali vrlo je tajanstven. Bio je spominjan kako je sina seoskog poglavara Kjellu neposredno doveo u rat sa Crnom gospm Seolyn . Onom čije se ime ne spominje a u borbi su im vilenjaci pomogli.
Tezbilos je patuljački učitelj-čarobnjak prema pričama sa područja Like. Vodio je dječaka Gesaka po hrvatskoj i upoznavao ga sa moralnim i etičnim načelima i podučavao ga dobru. Bio je pripadnik naroda Tula, patuljaka sa područja Like. Bila su to bića koja su poznavala nadnaravne moći.
U našim krajevima, osim čarobnjaka i vještica, spominju se vilenjaci, šumske vile, vukodlaci i vampiri u Istri, i razna magična bića.
Slavenska mitologija je jedna od starijih mitologija svijeta a šumski Bog Pan ili Bog Stribor ponegdje u Europi i danas se spominje u nekim starim ritualima...
Lesnik predstavlja šumskog duha starih Slavena. Da je povezan sa šumama može se zaključiti iz njegovog imena, jer les na staroslovenskom (a i u mnogim živim slovenskim jezicima) znači šuma.. U Rusiji su ga zvali lješi, a poznata su i imena ljesovik, lešak, lesnoj i lisun. Žena mu se zvala lešačaha, lesoviha ili lešiha. U Češkoj, Moravi, Slovačkoj i Sloveniji poznata je pojava šumskih ljudi (lesni lide, lesni mužove). Šumski ljudi su bili divlji i sličnog izgleda i osobina kao i lesnici, ali živjeli su u zajednici, dok je lesnik u drugim krajevima obično individualni šumski duh.
Lesnik se zamišljao kao antropomorfno biće, ali sa glavom neke rogate životinje, obično obučen u krzno. Nerijetko je zamišljan sa kopitima.
Lesnik je naklonjen pastirima i čuva im stoku. On je i zaštitnik divljih životinja, pa se tu naizgled javlja oprečnost u njegovoj funkciji, jer su domaće i divlje životinje prema predanju tradicionalni neprijatelji. Međutim, ovakva funkcija je prema vjerovanju tadašnjeg čovjeka sasvim normalna, jer je lesnik bio zadužen da upravlja odnosima između njih. Lesnik se mogao pojaviti i u potpuno ljudskom obličju, jedino što tada ne bi imao trepavice ili bi imao samo jedno oko. Prema narodnom predanju, lesnici žive u svakoj većoj šumi. Otimaju često lijepe žene i odvode ih u svoje kolibe prekrivene krznom. Često tjeraju djevojke da igraju kolo oko njih. Po nekim vjerovanjima lesnik je cijeli obrastao u runo. Medvjed mu je ljubimac i često su zajedno. Nekad je zamišljan kao pastir čije stado čine jeleni, košute i zečevi, a čuvaju ga vukovi i risovi. Postoji vjerovanje da lesnik nema sjenu.
Banik
Duh iz istočnoslavenske mitologije. Boravi u prostorijama namijenjenim kupanju. Postojalo je vjerovanje da poslije svake tri grupe kupača i sam Banik pristupa kupanju i u tome ga nitko ne smije uznemiravati. Zato su kupači Baniku ostavljali malo vode. Mogao je predskazati budućnost. Često su ga posjećivali demoni šuma i vrazi.
Domovoj
Kućni duh u mitologiji Istočnih Slavena. Domovoj je nastao od riječi dom. Bio je malo božanstvo i duh kuće. Često je nazivan djed ili gospodar kuće, Domovik, Djeduška, Starik, Khoromozitel. U srednjovjekovnoj Poljskoj zvali su ih i ubozi (priča iz 15.st). U legendama se pojavljuje u liku malog dlakavog starca, ponekad ima rep i rogove. Mogao je uzeti lik mačke, psa, krave, a rijeđe u zmije i žabe. Brine se o blagodati kuće, posebno o stoci što ga povezuje s bogom Velesom. Često se u kući mogao čuti Domovojev glas koji je zvučao kao jecaj, inače je bio blag i umirijuć. Opasno je bilo da ga ukućani vide. Raznim znakovima nagovještava nedaće i smrt. Njegova družica Domovika boravi u podrumu. Legenda o porijeklu Domovoja: dok je stvoritelj (Svarog) stvarao nebo i zemlju, jedan dio anđela pobunio se. On je pobunjenike prognao na zemlju, tu su se udomačili i postali kućna božanstva Domovoji.
Vodanoj
U izgledu, Vodanoji su se često razlikovali: neki su imali nakaznu glavu, užarene oči, šape umjesto ruku, neki su izgledali kao divovi obrasli mahovinom, neki kao goleme ribe itd. Također, često su se pojavljivali u obličju starog čovjeka zelenkaste kose i brade, čija se boja mijenjala kod mijene mjeseca. Ženski Vodanoji su se nekad mogli vidjeti kao gole žene kako sjede u vodi na korijenju drveća i češljaju dugu kosu.Bila su to zla i pakosna bića, nisu voljeli ljude pa su ih uvijek vrebali kako bi ih odveli u vodu. Tijekom dana, odmarali bi se u svojim podvodnim dvorima, ali navečer bi izlazili na površinu i vrebali neoprezne kupače. Ako bi Vodanoj uhvatio nekog čovjeka da se kupa poslije zalaska sunca, zarobio bi ih i odveo u svoje podvodno kraljevstvo gdje bi postali njegovi robovi.Često su se skrivali blizu mlinskih brana, a nekad bi se mnogo njih skupilo ispod mlinskog kola, pa su ih se najviše bojali mlinari. Iako su se skrivali kraj mlinskih brana, ipak su ih mrzili, jer bi ih uvijek, kad bi im se približili, pokušali razoriti da bi voda mogla slobodno teći.
Kikimora
Istočnoslavenski zao kućni duh koji se pojavljuje u liku malene žene. Kikimora se brine o domaćim životinjama. Neprijateljski je raspoložena prema muškarcima, a noću uznemirava djecu.
Pokola
Zloduh podzemlja. U početku stari Slaveni štovali su pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Ovo trojstvo štovali su pod starim dubovima u koje bi urezali likove navedenih bogova trojstva, a pred njima bi bili postavljeni žrtvenici na kojima su se polagale žrtve bogovima.
U slavenskim legendama duh umrlog ili leš koji je zao duh ili đavo oživjeo. U gluvo doba noći vampir izlazi iz groba da bi ljudima i životinjama isisao krv. Južnoslavenski narodi su vjerovali da je dlakav kao pas, da ima krvave oči i zube i da iz usta bljuje vatru, ili da je bez kostiju, samo mješina ispunjena krvlju. Zločinci i grešnici posle smrti postaju vampiri, a pravednici - jedino ako preko njihovih leševa pređe neka od nečistih životinja (mačka, pas, miš, kokoš). Najčešće su vampiri starije osobe, i to muškarci. Vampir se može preobražavati u različite životinje ili biti nevidljiv. Njegovo približavanje najprije osjećaju psi, konji i volovi. Najčešće se javljaju na grobljima, raskršćima, po vodenicama ili u kućama svojih najbližih.Protiv vampira nema sigurnog sredstva. Smatra se da ih odbija krst naslikan katranom na vratima kuće i staje, željezo, bijeli luk, zvuk zvona ili šiljati predmeti stavljeni pod jastuk. Najvažnije je poduzeti mjere da se pokojnik ne povampiri. Radi toga se mrtvacu zasijeca koža, presijecaju mu se tetive ispod koljena ili zabada glogovo trnje pod nokte kako mu đavo ne bi mogao oderati kožu i naduti je, to jest preobraziti ga u vampira. U meso ispod jezika također se zabada trn da bi vampiru onemogućio sisanje krvi, ili se tijelo sahranjuje licem prema zemlji ili se pokojniku oko vrata stavlja srp. Vampir se pronalazi i uništava na različite načine. Najčešće se na groblje odvodi crni ždrijebac bez šara i, čim se primijeti da zazire od nekog groba, smatra se da u njemu počiva vampir. Grob se zatim raskopava, a leš se probada glogovim kocem, spaljuje ili baca u vodu ili u kreč. Katkad se oko grobova posipao pepeo da bi se otkrile stope vampira. I dijete rođeno od vampira ima sposobnosti da ga pronađe i ubije. Najljućim neprijateljem vampira neki smatraju četvorookog, tj. psa koji iznad svakog oka ima po jedan uvojak. U raznim dijelovima slavenskog svijeta vampir se naziva i drugim nazivima: vukodlak, lampir, lapir, vjedogonja, jedogonja, a najčešće - upir.
Poludnica
U slovenskoj mitologiji poljski duh zamišljen kao lijepa visoka djevojka, obučena u bijele haljine. Pojavljuje se redovno ljeti u vrijeme žetve. Tad hoda po poljima i kad u podne naiđe na čovjeka ili ženu u poslu, hvata ih za kosu i obara na zemlju bez milosti.
Postane od zla čovjeka, jer mu nakon smrti vražina uđe u grob, odere mu kožu, iscijedi mu krv pa je izlije u tu njegovu mješinu (kožu). U mijeh mu utjera i dušu. Četrdeset dana treba da se povukodlači neki čovjek. Ženi koja bi umrla trudna, naši bi stari oko nogu zavezali rubac, pa ga pribili za lijes, kako ne bi za sedam ljeta iz nje izišao vukodlak. Još drevniji naši preci su vjerovali, da se duša zlih ljudi po smrti preseljava u druge životinje, dok ona pročišćena prhne u nebesa. Prije oko 2000 godina, tvrdilo se da se svatko može pretvoriti u vuka, barem jedanput na godinu. Danas se još ponegdje vjeruje da će čovjeka napasti samo onaj vuk, u kojemu je nečija duša.
Obnoć vukodlak skita po selu, straši i napastuje ljude. Najdraže mu se hrvati s jakim ljudima, a napadne li ga čovjek nožem, taj se nož okrene na njega i ubije ga. U kuću dolazi kao crn pas, crna ovca, crn vol, bijel konj, jarac s rogovima dugačkim lakat, veliki orao, kvočka s pilićima, velika krmača. Zna se pojaviti i kao bačva koja se po dvorištu valja, miče se kao plast sijena, oko kuće gače kao guska, a pretvori se i u svezana konja, a ko je za života ukrao konje od kakvog siromaha.
Neum je brdo na kojemu vukodlaci imaju svoj skup, i to svaki petak navečer. Nigdje drugdje ne mogu se sastati dva i dva vukodlaka, a ovdje ih se sastaje dvanaest.
Od vukodlaka se može obraniti samo glogovim ili drenovim kolcem, a bježi i od konja vranca. Ne može ga se probosti bez tri svećenika, koje prati zvonar. Tri puta ga traže u grobu, a treći put on dođe čuvši zvona, zatim ga tri puta varaju dok se ne sagne, pa ga probodu u zatiljak. Prsne krv, sve se dimi, pa ostane samo vukodlačka mješina. Kapne li na koga tada njegova krv, taj umre, oboli i do smrti ostane pogrbljen, a može i sam postati vukodlak.
Kažu da se u dubrovačkome kraju povukodlačila neka žena koja je nevjenčana s muškarcem živjela, pa kad su joj otvorili grob, gađala ih je kostima prijašnjih pokojnika.
U Šibeniku, u 17. st., dok je harala kuga, oko tisuću ljudi je s glogovim kolcima pojurilo probosti nekoga težaka, misleći da je on vukodlak i uzročnik tolikoga zla.
U starih hrvatskih pisaca, vukodlak je i mitska neman, koja grize Mjesec i Sunce uzrokujući pomrčinu. U starih naroda na ovim prostorima, zloduh tmine imao je vuka, koji je katkada izlazio iz podzemnoga svijeta. Htio bi proždrijeti Sunce i Mjesec, a oni bi se tada zamračivali, pa su pomrčinu nazivali - vukodlaci.
Baba Jaga dolazi iz mjesta gdje se susreću strah i mudrost, premošćuje jarak između života u smrti, te drži tajnu i jednoga i drugoga.
Katkada zvana Jezi Baba, odvratni je ženski demon iz slavenske predaje koji jede ljude. Prema nekim inačicama mita o njoj, njezina usta mogla su se navodno rastegnuti od zemlje do vrata pakla. Živjela je u neobičnoj kući koja je na svakom uglu imala noge kao u kokoši, a stajala je unutar ograde napravljene od ljudskih kostiju. Vjerovalo se da je putovala u željeznom kotlu.
Baba Jaga i Ciklus smrti i novog početka
Baba Jaga, kako je zovu u Rusiji (baba - starica, jaga - vještica), vještica je sa sposobnošću mijenjanja oblika i proricanja. Izvan Rusije poznata je pod drugim imenima: Jezda u Poljskoj i Jazi Baba u Češkoj.
Iako najčešće opisivana kao koščata starica s dugim oštrim zubima, Baba Jaga je vrlo složena osoba s mnogo lica. Uz to što je utjelovljenje smrti, smatra se da ima važnu ulogu vezanu za plodnost i sudbinu. Kao što su se drevni Slaveni suočavali s bolešću i smrću bez upozorenja i objašnjenja, Babu Jagu je mogao obuzeti silan bijes zbog najmanjeg povoda, tako da bi pojela ljude koji su je uvrijedili ili nisu ispunili svoju dužnost.
Kuća Babe Jage jedna je od najslikovitijih kreacija u pričama u kojima se ona spominje. Stoji na četiri kokošje noge - po jedna na svakom uglu - koje joj omogućavaju da se okreće i miče. Sama Baba Jaga često je u njoj opisivana pored vretena (prvotno predući vlakno iz utrobe umrlih). Neke legende kažu da su joj zubi, nos i grudi bili od željeza, a kosa klupko migoljećih zmija.
Baba Jaga imala je i dar proricanja i posjedovala je veliku mudrost. Oni koji su se htjeli okorisiti time, morali su krenuti na mučno putovanje do njezine kuće koja je bila u najdubljem dijelu šume. Tada su morali preživjeti Baba Jagine zadatke i ispite. Ograda oko kuće napravljena je od kosti onih koji nisu uspjeli odgovoriti na njezina pitanja ili nisu udovoljili njezinim okrutnim zadacima. Na svaki je kolac ograde nataknuta lubanja.
Diljem istočne Europe mnoge priče u kojima se pojavljuje Baba Jaga preživjele su dolazak kršćanstva i nastavile biti objektom velike opčinjenosti. U doba kršćanstava neki su se mitovi u kojima se spominju Jagini loši običaji pokušali učiniti manje odbojnima. Neke kasnije legende čak je miješaju s Marijom, Isusovom majkom, što zbunjuje one koji poznaju izvorne priče.
Dakle doživljaj zmajeva se bitno razlikuje od naroda do naroda, tako su čak i sam slaveni imali više viđenja samog zmaja ovdje su navedena dva.
Prvi se bitno razlikuje od ostalih jer ovdje zmajevi imaju spol tj. Postoje muški i ženski zmajevi i njihovi pogledi na ljude se bitno razlikuju. Zmajice su vezane uz element vode i one su zle nose loše vrijeme i uništavaju polja i nasade, one mrze ljudsku vrstu i uništavaju je sa užitkom. Dok su muški zmajevi koji su vezani uz znak vatre dobri oni štite polja i same ljude te donose lijepo vrijeme.
Drugo viđenje je nešto tipičnije zmajevi (tj zmeyevi) nemaju odvojene spolove i zli su, broj glava varira ali najčešće ih imaju 3 ili 7. Boje su također razne. Ako im netko otkine glavu ona ponovo naraste osim ako im se vrat ne spali. Često su dolazili u sela i tražili stoku ,zlato i djevice (za hranu).
Postoji još poznata poljska priča o zmaju Wawelu koji je živo u spilji i teroriziro obližnji grad. Njega je pobjedi dječak koji je ovčje krzno napunio katranom i sumporom i nakon što je zmaj to progutao postao je tolko žedan da je pio vodu dok mu nije želudac puknuo.
Vila se rađa iz rose nekog crvenog glavičastog jesenjeg cvijeća.
"Ljudi, vele da ima nekakova trava, kojoj je korijen nalik na glavicu crvenog luka, pa raste i cvati po livadama. U jutru rano, kad je rosom okvašena, trava pušta od sebe kao bale, a iz tih bala rađaju se mlade vile." Kukuljević, "Vile".
U Slavoniji pričaju da, ako im se isčupa jedna vlas, odmah umiru. U početku su bile demoni sudbine vezane uz svijet mrtvih ili nepogoda, da bi kasnije počele poprimati svojstva demona lova i prirode, a zatim i svojstva žena. Katkada imaju krila,onaj koji čuje njihovo pjevanje, više ga ne zaboravlja. One žive u oblacima, na zemlji, u vodi i moru. Na oblacima one grade fantastične dvorce. Ima i gorskih vila. One imaju ulogu Sv. Ilije u svim atmosferskim pojavama. Skupljaju oblake, proizvode buru, čuvaju od tuče. Stanuju na zvijezdama. Vila rađa samo vilu, a kad zanese sa čovjekom, to dijete rodi u šumi ili u trijemu pred svim ukućanima. Odlete s djetetom u naručju. Hrane se mlijekom košuta. Iščekujući sunce, jašu na jelenima (jelen je u arijskoj mitologiji sunčani simbol. Vile vodne su zle, a vile zračne su dobre. One se mogu pobratimiti sa čovjekom ako im se svidi. U narodu je postojalo vjerovanje de se posebnim obredom moglo steći takvo pobratimstvo: u nedjelju kad je pun mjesec, čovjek mora otići u šumu, oko sebe brezovom metlom ucrtati kružnicu, a u krug staviti konjsku balegu, dvije do tri konjske dlake i konjsko kopito. Zatim mora triput zahukati, triput obići oko kopita i izgovoriti: "Oj, vilo, moja krvna sestro, tražeći te prošao sam devet šuma, devet planinskih visova i devet razrušenih utvrda. Priđi i postani mi posestrimom." U našim krajevima spominju vilu planinkinju, diklicu planinsku, nagorkinju, zagorkinju, vodenu, zdenčju, potočju, morsku vilu, morkinjicu koja boravi u špilji kraj mora, šumnjaču koja živi u šumi, vilu drvaricu koja živi u krošnjama.
Sreća je od svih svijetlih bogova, pa tako i od vila, jer su svijetle boginje. Najluđi je čovjek koji vidi vilu, a ne odaje joj čast i štovanje. Njega ljudi kore govoreći mu: "Sreća te tražila, a ti je lud nisi umio naći." Kukuljević.
Vilinski stanovi
Vilama je stan Mosor, Prolog, Biokovo, Velebit, Crljene stine više Brista, omiška klisura, odmorište im je otok Jabuka koji je i vrt velebitskih vila. Neke vile su obitavale kraj Samobora u jednoj pećini blizu puta za Palačnik, nalazile su se i u Rudarskoj dragi. Kod Stubice se u viru Koritnjaku navečer kupaju u kamenom koritu. Postoji legenda o začaranim vilama koje su obitavale južnije od Stapine, na Tulovim gredama. Žive one na zvijezdama i u oblacima, pa su vile i Vlašići, tj. Lazarice, Hlastarice, Stražejući, a to je 7 vila LADARICA koje okolo hode od Jurjeva do Ivanja.
Vile su po svom postanku meteorna, bića u oblaku. Vili je oblak zaklon, stan i igralište. Vila je duh, koji upravlja oblakom, vodi ga. Prema tome vila je povezana sa gromom, munjom i oblacima. Hrast je posvećen bogu Gromovniku (Perunu) pa se vile često ukazuju i kraj starih hrastova.
Planinske vile zalaze i u pećine, pretvarajući se u zmije. Vodene vile žive po rijekama ili u moru. Neke od njih, kao sirene, pola su žensko, pola riba. Katkad se pretvaraju u labuda, ili imaju žensko tijelo a noge labuđe. Na slapovima žive Vilske devke. Voda tu ne šumi, bistra je, ali se u njoj ne vidi ništa samo se može čuti pjesma. U toj ujezerenoj vodi usred slapa se nitko nikada ne utopi. Šumska dekla je kosmata žena koja uvijek traži toplinu pa se zavlači među stoku u torovima, među pastire kad spavaju na sjeniku, nije zloćudna.
Vilinska pjesma
U međimurskome se kraju pripovjeda, kako vilinska pjesma zamami djevojku, da i ona postane vila. Pjevaju kao da pčele zuje milozvučno, ali im se riječi ne razabiru. U Dalmaciji gdje su vjetrovi jaki, narod je osluškivao buru i toj pjesmi vjetra čuo vilinske glasove. "Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li se tko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti." Čakavska pjesma kaže: "Bura im je zibarica bila".
Kažu neki, da su vilinske pjesme slične poskočicama, ali da im se riječi nikako ne mogu razumijeti. Razumiju ih samo odabrani. Ta nerazgovjetna pjesma uspoređuje se s vjetrom. U mukloj pjesmi vjetra čuli su glas koji najavljuje stvari ljudima nepoznate. Prema tome vile bi bile i proročice. Latinski naziv za vilu (fatae) znači proročica.
Rusalke
U ruskom folkloru Rusalke imaju istu ulogu koju imaju vile kod Južnih Slavena. Kao i vile one žive u vodi, poljima, šumama.Narod ih se boji, osobito u vrijeme Duhova (Rusalja). U nekim krajevima njihov se kult veže uz kult mrtvih. Vjeruje se da su to duše umrlih djevojaka, duše žena koje su se svojevoljno utopile, družice Vodenog. U sjevernoj Rusiji opisuju ih kao blijeda stvoranja, nalik na mrtvace, sa zelenim svijetlećim očima, južnije, posebno u Podunavlju, one su lijepe ali opasne jer svojim pjevom privlače u rijeku mladiće koji se utapljaju. Zimi su pod površinom vode i izlaze samo povremeno kad je toplije, a za Duhova se sele u šumu. Ljeti su šumske vile što sjede na krošnjama i noću plešu na čistinama. Njihova moć leži u erotskoj privlačnosti. Bio je običaj da se njima u čast na grane vješaju krpice. Žive po tri,sedam,devet ili jedanaest zajedno.
One su članice posebnog nadnaravnog reda i ljudi s njima moraju postupati oprezno. Na mjestu gdje su one plesale spaljena je trava i taj krug više ne ozeleni. Plešu tako brzo da se čini kako nogama ne dodiruju tlo.
Češki narod je znao za Vodni Panny ili Ženy, Slovački za Vodopanenky. One stanuju pod vodom u kristalnim dvorcima. U Poljskoj se zovu Bogunki (boginjice) i one vuku nepažljive u vodene dubine.
Demonska ženska bića. To su vodene nimfe koje plešu na šumskim proplancima i livadama u noći mladog mjeseca. Slaveni (posebno Istočni) su vjerovali da Rusalkin smijeh može biti fatalan za muškarce.
Samovile
U Bugarskoj su česte legende o samovilama u sjevernim krajevima tj. samodivama u južnim krajevima zemlje. Ta vila nije crne kose već je crne ćudi. Dojuriti će zrakom ili dojahati na jelenu, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta. Bugarske vile borave na planini i u vodama, najviše ispod mostova, u šumi i moru. No najčešće se igraju na planinskim vrhovima. Pod utjecajem kršćanstva, bugarskim vilama je istaknuto zlo, noćno lice.
HRVATSKA MITSKA BIĆA
BABAROGA je suha, crna starica, očiju vezanih rupcem. Ljudima podari sina, ali mu ne smiju spomenuti njezino ime. Prokunu li ga nekad, kad je nevaljao, da ga odnese Babaroga, ona ga uzme. U mračnoj ga šumi pretvori u jelena, pa se ondje bori s drugim pretvorenim dječacima, sve dok nadbodeni ne padne u bezdan.
MORSKI LJUDI pravi su divovi, a obnoć izranjaju iz mora. Sa sobom na obalu iznesu svijetli kamen. Tko im ga otme, bit će sretan dovijeka.
Pripovijedalo se da je početkom 18.st. u Dubrovniku jednoga podneva iz mora izronila neman nalik čovjeku, ali puno višlja. Tri se je dana šetala obalom i jezivo urlala.
ČOVIČAC ili ČLOVEČEC, ČLOVIČAC je zlo bradato biće, nalik čovjeku, ali sav zarastao i prljav. Visi po granama u šumi, naglavce poput šišmiša.
ČOVIČAK je biće koje može izazvati tuču i poplavu. Ne vjeruje li netko u tu njegovu moć, za osvetu će samo na njegov urod sasuti krupu i uliti kišu.
VODENI ČOVJEK ili VODENI DUH, ima dugu bradu, gol je i dlakav, duge kose. Može imati i zelenu kožu, zelene oči i zelene zube, samo je u licu blijed. Viđali su ga i kao bijeloga janjca. Može čovjeka odvući u vodu, sa dobrom ili zlom nakanom. Često ga se vidi u mlinu. Srodan mu je VODENDUH, VODENJAK.
DANJE je sablast koja goni čovjeka koji noću prolazi zabačenim stazama.
ŠUMSKA DEKLA, tj. djevojka, je plašljiva djevojka zavijena samo u svoju kosu. Traži toplinu, pa se zavlači među pastire kad spavaju na sjeniku. Plaha je i bježi čim je se ugleda. Nije osvetoljubiva ako se s njom loše postupa.
DIVLJI DJEČAK živi u šumi bez igdje ikoga. Žudi za ljudskim društvom, pa im dolazi piti vodu onako nečist, samo kako bi mu oni nekim povikom, pogrdnim imenom, nadjenuli ime.
DUDAŠ u mraku na raskršću svira vragu i vješticama. Vilama pak svira GAJDAŠ.
DUH obnoć čovjeka može ponijeti u svoj dvor, gdje ima svega u izobilju. Čovjeku se čini kao da je ondje boravio samo jednu noć. Kada ga vrati na ovaj svijet, prošlo je stotinjak godina.
UŠA koja je jako grješna, tri puta prolazi kroz paklenski oganj, a onda se navijek muči boraveći na ovome svijetu. Duša koja će u nebo, na zemlji se muči samo dok se po smrti ne pročisti i uzdigne na nebo. I malo dijete koje umre odmah po porodu, ne može odmah u nebo. I ono triput prolazi kroz pakao, radi grijeha majčinih. Dobra duša odijeli se od tijela kao bijela golubica, pa prhne na nebesa. Tamo može doći i preko duge kao mosta (stara pričanja u Zagorju). Zla se duša odijeli u liku crnog gavrana, pa tumara po svijetu.
Priča se da su nekoj obitelji dvanaest godina škripala vrata, a zatim se ukazala pokojna majka Frana, pa rekla da je to ona morala dvanaest godina činiti pokoru iza tih vrata.
Neka duša po smrti prijeđe u drugoga čovjeka, pa je u novome životu pametnija no prije. Kad čovjek spi i sanja, duša mu izlazi iz tijela, pa luta po svijetu. Vidi se kao tenja (star riječ za sjenu), golubica ili lutajuća svjećica. Kad je se vidi, ne smije je se pitati tko je, već otkud dolazi.
DJEČJA DUŠA. Majci koja neprestano plače za mrtvim djetetom, ukazuje se ono s mokrim pokrovom, pa joj priča kako ga u grobu peku njene suze, zbog njih ne može spavati. Majka tada prestane plakati, pa svoje dijete vidi još na Svisvete.
Mnoge priče kažu da dječje duše hodaju svijetom uklete, sve dok ne napune bočicu ili kanticu svojim suzama.
FRATAR BEZ GLAVE, spodoba je koja se u ponoć stropošta kroza zvonik. Najprije zvona zazvone sam od sebe, padne jedna pa druga noga, zatim jedna pa druga ruka, a na kraju se tru stropošta. Stvori se fratar, ali glave nema.
HUDIĆ se izleže iz jaja crne kokoši i crnoga pijevca; tako da se jaje nosi pod pazuhom. Ima crvenu kapicu, a pomaže poput MACIĆA (o njemu kasnije).
IRUDICA je žena zla duha, skita se po zraku i oblacima kad je grmljavina. Jao selu gdje padne, jer tuča sve uništi. Pribije se uz zvona, pa se ona ne čuju kada trebaju odagnati olujne oblake. Prokleta je, pa svaki grom s neba puca u nju.
IZVANŠĆINE je na Pelješcu skupan naziv za noćna bića. Ondje su tvrdili, da su ona najopasnija na noći poklada.
KEČIZUBE su malena šumska bića. Nalik su čupavoj, dlakavoj loptici, a s velikim zubima i očima. Skrivaju se u grmlju uz gorske staze. Očima strijelnu putnika, pa taj odmah na stazi pada, a one se tada kese i kidaju od smijeha.
KOLERA nosi ljudima tešku bolest u obliku sićušne starice. Ima jedno oko, jedno uho; jedan joj zub gore, a jedan dolje u ustima. Ima dva jezika, tri nosnice na nosu, iz kojih suklja neka para. Umre svatko na koga puhne i koga obliže jezicima.
KRIVOMJERI su nevidljiva bića, vide se samo njihove svjetiljčice u noći, te čuju lanci koje za sobom vuku. Duše su to onih koji su za života varali premjeravajući međe; uzimali od susjednog polja sebi. Sada su osuđeni da vječno premjeravaju zemlju, sve dok je ne izmjere pošteno. Sličan je MERNEK ili INĐELER.
KVATRI, KVATRE. Tri uvijek hode po svijetu, jedan ili jedna drži svijet. Dođu ako se kvaternih večeri prede ili izlazi iz doma, osobito u kvaternu srijedu, petak ili subotu.
Prede li tko kvaterne večeri, toga odnese KVATERNICA. Govori li se tada o njoj, toga rastepe u sunčani prah. Dođe ona u potkrovlje, pa zazove. Uspne li se ukućan, ona ga oglođe. Poslije nađu samo kosti onoga koga je oglodala.
ZMIJA ili KAČA, TIČARICA, GAD. Pripovijedali su stari, da u djecu ulazi kroz usta, dok spavaju na polju. Ako tako uđe u djevojku, objese je naglavačke. Ispod stave kotao mlijeka, pa zmija iskoči za mlijekom. Djevojka pak, može pomisliti i da je trudna kada joj zmija uđe u trbuh, pa je se tada može izmamiti kiselim mlijekom. Ako zmijska kost dospije u čovjekovo tijelo, unutra oživi i po cijelome tijelu hoda; to je nemoguće izvaditi. Zmija se zna ugristi za rep, pa se po livadi koturati. Ubiješ li zmiju u svojoj kući, ubio si svoju sreću. Svaka kuća ima svoju zmiju zaštitnicu, ali i svaki čovjek ima svoju zmiju imenjakinju. Zato ne treba ubijati zmije, kako se ne bi nehotice ubila svoja, a time i sreća. Djevojka koja hoće imati bujnu kosu, maže je salom crne zmije; ili pak mrtvu guju objesi niz leđa, da joj pletenica naraste kolika je guja.
Zmija s ružom (krestom) na glavi, zmijski je kralj ili kraljica.
TIČARICA zmija ima na glavi ružu, a fućka i pjeva. Tko prvi u proljeće vidi tičaricu, treba joj odsjeći glavu i u usta joj staviti grah, pa to posaditi u zemlju. Plod tog graha trebat će staviti pod jezik, pa će se razumjeti životinjski jezik. Tičarica ima glavu kao pijetao, a tijelo kao zmija. Ima krunu. Povadi ptiće iz gnijezda, pojede ih, pa unutra djene zmijice.
KAČEC je zmija s crvenom ružom na glavi, s krestom kao kokoš; repom drži zlatnu kuglu s draguljima.
GAD ima crvenu ružu na glavi, poput pijetla. Tako i kukuriče, no od pijevca je samo kresta, a glava je zmijska. Pod jezikom ima dragulj koji ostvaruje svaku želju.
Najbolja od svih zmija je BIJELA ZMIJA, ZMIJA MLJEKARICA. Leži na onome mjestu gdje je zakopan novac, dijeleći ga onome kome je namijenjen. Tko je ima u kući, razumije govor svega zemaljskoga, pa mu i svaka travka govori od kojeg je lijeka.
BOŽJA VUČICA mitsko je biće poznato u Zagorju. Kada vučica skine svoju kožu, pokaže se da je lijepa djevojka. Sakrije li joj kakav mladić njenu kožu, ona će se za njega udati i roditi mu dijete, no napusti ga ako pronađe svoju vučinu (kožu). Ako je on prepozna u stadu vučjega pastira, opet mu se ona vrati i ostanu zajedno zauvijek. Božja je vučica mati nejaka sunca, koja s neba siđe na zemlju.
VUČJI PASTIR je mitsko biće. Oko njega se okupljaju svi vuci iz okolice, a čovjek se mogao pretvoriti u vuka skačući kroz poseban obruč ili se na tlu valjajući, "neka ide u Vučju dolinu i kad dođu vuci, neka se i on valja".
Tome je vjerovanju vjerojatno kumovao VUKOVIJA, koji je zavijao poput vuka, kako bi ih namamio u hajkama. Obično j bio veliki siromah, pa je i vučji pastir u krpama.
Također je i VIJEC bio čovjek, koji je zavijajući mamio vukove, pa čarao i proricao po njihovom zavijanju.
SUĐENICE, drugim nazivima SUDBENICE, SUDNICE, SOJENICE, SUJENICE, ROJENICE. Žene su se bojale zaspati nakon poroda, premda su umorne, jer k djetetu dođe tri ili sedam suđenica, pa mu određuju sretnu ili nesretnu sudbinu.
U starih Hrvata bio je običaj u noći po porodu ženi donijeti vino, kruh i sol, pa to ostaviti ROJENICAMA na stijeni li u tzv. "suđeničkim jamama".
Sudbinu upisuju i urisuju UPIS i URIS.
Hoće li čovjek biti siromašan ili bogat, odlučuje USUD ili VUSUD. Živi okružen divljim zvjerima koje rastrgaju svakome tko mu se približi. Ako mu pak dođe netko, marljiv a rođen u noći siromaha, Usud mu zna pomoći.
VILA SUĐENICA naziva se još i URESNICA, JURESNICA, ORISICA, OREŠNICA (jer se smatralo da se vile i vještice rado okupljaju pod orasima). U prastaroj narodnoj pjesmi spominje se kako je projahala juresnica, zapuhao je tihi vjetar, i kraljici krunu odnio. Neki drže da je to sudbonosna juresnica i mračan spomen o propasti hrvatskog narodnog kraljevstva.
U staroslavenskoj mitologiji spominje se žena (ili mnogo njih) boga Roda nazvana ROŽANICA, što je još jedna inačica Suđenice. Ona prilikom rođenja određuje čovjeku sudbinu.
DIV je golema rasta, a najčešće plitka uma. Najčešće je ljudožder. Iako je u korijenu njegova imena pojam božanstva, ničega božanskog nema u njemu. On ima svojstva zlih duhova, kakvi su DIVLJI ČOVJEK, DIVLJAN ili DIV GLAD. Glad okolo hoda kad se približi kraj svijeta. Ljudima učaš smaže vola ili popije dvije bačve vina. Ipak, božanska se "žica" očituje ponekad, kada se div pokaže pomoćnikom.
Slični su im ZVICERI. Svu noć u kotlu kuhaju volove, pa ih cijeli dan žderu. Inače jedu i ljude, a jedu se i međusobno.
U narodnim se pjesmama spominje i DIVKINJA.
ZMAJ je strašna zmija, u jezerima ili ponorima ljude dočeka i proguta. Nastane od posebne vrste zmije, koja brzo raste, pa kad navrši devet godina, poleti. Padne li tada na suho, razbije se; a padne li u vodu, ostane živa. Glava zmaja je zmijska, a može ih imati i sedam. Zubi su mu veći nego zupci na grabljama, stopala su mu kao medvjeđa, a krila kao u orla, samo puno veća i bez perja. Dug je pet-šest metara, a tako je jak da može okretati planine. Žene sa zmajem mogu rađati djecu. Spava on otvorenih očiju, a ubija ga samo biljka odoljen. Slični zmaju su slijedeći.
AŽDAJA je iz vode izašla, a živi u vodi i u blatu.
KRILATA je ZMIJA sive boje, a vidi je se kako leti preko gorskih vrhova.
AŽDAJKINJA je još veća, duga šest-sedam metara, cijele ljude ždere. Kuda prođe, ostavlja trag kao da se drvo vuklo. Uništava žito, a živi u gorskim jezerima. Ako se zapali šuma u kojoj živi aždajkinja, ona strahovito vrišti, a nastane potres s grmljavinom.
ŠARKANJ nastane od staroga soma ili zmije. Leti kao debela zmija, ima dug rep. Oblak mu je konj, a iz usta riga vatru. Zna se spustiti iz oblaka i postati čovjek. Tad ide selom u liku prosjaka i prosi malo mlijeka. Ne dadu li mu, saspe tuču na usjeve. Stvara i jak vjetar, pa su u davnini ljudi olujni vjetar nazivali šarkanjem. Kada se smrači od oblaka, kažu da će se spustiti šarkanj. Može pustiti silnu vodu iz oblaka, ali može i popiti pola rijeke. Vjerovalo se da na njemu u oblaku jaše katolički svetac Ilija.
Zmaj je ponekad isto što i ZMIJ, ZMIJA, KAČA, pa Kačići od davnina na štitu nose zmaja. U naših je predaka bilo plemena koja su štovala zmije kao simbol plodnosti.
U Hrvata zmaja zovu još i ZMEJ, KAČA, KAČAK, PLAZ, POZOJ, SMUK, UŽ, VILOZMAJ, ZMAJ GLEDOTVORNI.
KUGA je crna, strašna žena, u ruci nosi srp, a gdje dođe, pomori i mlado i staro, i bogato i siromašno; nema tko koga ukopati. Javlja se u bijelom, pa po selu cvili, a psi zavijaju od straha. Netko veli, da se od njena lika vide samo kosti, a da su joj noge kao u vraga. Tepa joj se "kumo!" kako se ne bi naljutila. Uhvati li Kuga koga uz put, natjera ga da je nosi na leđima. Prvo se čini lagana, pa postaje sve teže, sve dok čovjek ne izdahne.
KUGIĆ je crno dijete kugino. Moreći narod, ona zaobilazi onu kuću u kojoj ga je rodila.
BURA je djevojka, pa kad netko psuje vjetar, ona se muči i ranjava po krovovima i po drveću. Zato se osveti psovaču, iskrama iz dimnjaka zapali mu kuću. "Vrag se ženi!", govorili su ljudi kada bi puhala jaka bura. Zanimljivo je da burom zovemo jak vjetar, a Burija je staroiransko božanstvo olujnoga nevremena. To možemo smatrati još jednim dokazom o podrijetlu Hrvata; uklapa se i u teoriju o Hrvatima kao doseljenicima iz iranskog područja; a i u teoriju da su Hrvati Slaveni koji su u dodiru s kulturom s područja Perzije preuzeli neka njena obilježja. Inače, mnogo hrvatskih narodnih naziva i naziva staroslavenskih božanstava ima svoje korijene u iranskim i armenskim nazivima (ili neki samo tako smatraju)...
MRTVA MAJKA, majka je koja ustaje iz groba. Majka koja je za života svoje dijete držala zapušteno, a umrla dok je dijete bilo još nejako, nakon smrti bi se obnoć vraćala i dijete prala i uređivala. U grobu je djetetovu košuljicu krpala, pjevajući: "Šijem zlatnu košuljicu tanku". Ukućani su prepoznali da je po noći dijete posjećivala, po slini koju bi iskašljala jer je u grobu nazebla. Dolazila bi svake noći, sve dok dijete ne bi ojačalo.
još malo ovdje: Slavenska mitologija