U noćnoj dokolici svog policijskog ureda, Cleve Backster (1924), već pomenute 1966. g., gonjen običnom ljudskom radoznalošću, odlučio je da vidi kako će, i da li će, zalijevanjem povećana vlažnost, djelovati na jednu od njegovih uredskih ukrasnih biljaka. U tu svrhu na listove "zmajevog drveta" (lat. dracena massangeana), pričvrstio je elektrode jednog poligrafa, a zatim, posudu sa pomenutom biljkom, zalio vodom. I, na svoje veliko čuđenje, otkrio je pomijeranje kazaljke poligrafa na način koji simptomatično odgovara reakciji čovjeka izloženog nekom emocionalnom podražaju.
Ono što je Backstera zanimalo u tom času bilo je: da li je to zaista emocija, i može li se, uopće, tako nešto očekivati od biljke???
U potrazi za odgovorom odlučio se na nekoliko eksperimentalnih provjera koje se sastoje od serije gradiranih pokušaja ugrožavanja i narušavanja zdravlja i životnog integriteta biljke. Prvi pokušaj sa umakanjem listova zmajevog drveta u posudu s toplom kafom, nije dao nikakvu reakciju. Međutim, sama pomisao Backstera da, u daljnjem postupku, sprži list biljke, i prije nego je posegnuo za šibicom, izazvala je dramatičnu reakciju kazaljke poligrafa. Da li uočena reakcija govori u prilog sposobnosti biljke da "čita" misli drugog bića?
http://www.youtube.com/watch?v=PmD-RTmNBUA
Već u toku Backsterovog traženja šibice, poligraf je, kao reakciju na ozbiljnost same namjere Bacstera da paljenje listova zaista sprovode u djelo, zabilježio još jedan dramatičan skok kazaljke. Ali, kad se u narednim pokušajima samo pretvarao da će spržiti njen list, biljka nije reagirala. Sve je vodilo zaključku o sposobnosti biljke da razlikuje stvarne od lažnih namjera eksperimentatora.
Prije nego nastavimo argumentirati u prilog postojanja ove vančulne percepcije, valja reći da su slična istraživanja vršena širom Amerike na više od dvadeset pet vrsta biljaka i da su, u mnoštvu pokušaja, dobijeni slični rezultati.
Konačno, u potrazi za "primary perception", serijom ogleda, došlo se do saznanja da fenomen postoji čak i kad je list otkinut od biljke, kao i onda kad se list makazama potkresuje i do tako neznatne veličine koja, ostavlja još samo toliko mjesta, koliko je dovoljno za pričvršćenje elektroda poligrafa. Ali, vrhunac u informativno-fenomenološkom smislu, predstavlja otkriće da i list sasječen u komadiće, izmiješane i ugurane između elektroda, još uvijek emituje "nešto" na što kazaljke poligrafa vidno reaguju. Zapaženo je takođe, da biljke ne "trzaju" samo na sopstvenu opasnost, nego pokazuju i vrstu reakcije koja se, u ljudskim relacijama, označava kao empatija ili sposobnost saživljavanja, uživljavanja u osjećajni svijet druge osobe, tj. kao vid "saznajne projekcije u strukturu i procese druge ličnosti".
U tu svrhu izveo je Backster seriju ogleda za grupu naučnika sa Yal univerziteta, (S.A.D), pokazujući pored ostalog (na primjeru reakcije biljke na ugrožavanje pauka, izloženog "proganjanju" ljudi u istoj prostoriji), postojanje telepatsko-empatičnog odnosa: u trenutku "odluke" ugroženog pauka da bježi, aktivira se "saosjećajnost" biljke koju poligraf uredno bilježi. Isti, empatično-telepatski odnos, potvrđen je još snažnije u grubo-slikovitom eksperimentu sa živim račićima koje je Backster, uz pomoć jednog specijalno konstruisanog uređaja, automatski (dakle, bez prisustva ljudi kako bi izbjegao mogući telepatski odnos između čovjeka i biljke), ubacuje u kipuću vodu,. Tehničko-automatski proceduralna struktura eksperimenta podrazumijevala je naizmjeničnu mogućnost bacanja "vode SA račićima" i "vode BEZ račića", u posudu sa kipućom vodom. Istovremeno, u tri različite prostorije nalazile su se tri biljke vrste Philodendron cordatum. Uz još neke mjere eksperimentalne predostrožnosti, koje za ovaj spis nisu bitne, a koje cijelom ogledu daju znanstvenu težinu i relevanciju, dobijeni su rezultati koji pokazuju da sve tri biljke, na smrt račića, reagiraju krajnje sinhronizirano, tj istodobno.
I eksperimentalne provjere drugih naučnika daju rezultate koji, statistički izraženo, pokazuju da biljke na smaknuće rakova reaguju pet puta učestalije nego što se to može očekivati na razini slučaja.
Rasprava zasnovana na ovom eksperimentu, objavljena je pod naslovom "Svjedočanstvo o postojanju primarne percepcije u biljnom svijetu", u časopisu The International Juornal of Parapsichiology, za god. 1968.
Jedna čuvena fondacija (Marry Reynolds Babcock), dala je 10.000 dolara Backsteru za nastavak eksperimentalnih traganja, uz obrazloženje da "njegova istraživanja ukazuju na to da, možda, postoji nekakav primarni praiskonski oblik trenutačnog komuniciranja među svim živim bićima i organizmima; tj. sistem koji funkcionira iznad fizičkih zakona koje poznajemo - i koji zato zaslužuje da ga istražimo".
Kako bi, u nizu provjera, riješio ključno pitanje: da li biljke imaju sposobnost pamćenja, Backster je smislio zanimljiv eksperiment. Akteri eksperimenta bili su Backsterovi studenti (njih šest). Oni, zavezanih očiju, izvlače iz šešira jedan od šest neprozirnih papirića, ceduljica. Na samo jednoj od njih dato je upustvo za izvršenje koje će moći realizirati samo jedna osoba: ona koja iz šešira izvuče papirić sa pomenutim uputstvom. Uputstvo je, od osobe koja ga izvuče, tražilo da uništi jednu od dvije biljke prisutne u prostoriji određenoj za izvođenje eksperimenata. Time je, osoba izvršilac, sa aspekta druge biljke (biljke "svjedoka"), postala ubica, tj. "zločinac".
Niko od učesnika eksperimenta, pa ni sam Backster, zahvaljujući eksperimentalnoj proceduri, nije mogao znati koja od osoba je žrijebom izabrana da bude "zločinac". Nakon izvršenog "ubistva" jedne od biljaka, ona druga, biljka "svjedok", spojena je s poligrafom. A onda su u prostoriju uvođeni, jedan po jedan, sudionici eksperimenata. Biljka "svjedok" je indentificirala "zločinca" u trenutku njegova ulaženja u prostoriju, a što se očitovalo u snažnom pokretima igle poligrafa. Backsterov zaključak je da je biljka "zapamtila" čovjeka "ubicu", i da ga je pri ulasku "prepoznala".
U nizu simptomatičnih eksperimentalnih situacija, Backster je kod biljaka registrirao čak i ono što se u ljudskom svijetu adekvira kao "nesvjestica": vid odbrane i ljudska reakcija karakteristična u momentima izuzetne emotivne ili egzistencijalne ugroženosti čovjeka.
Da problem na trenutak dislociramo izvan Amerike., navodimo primjer filma što su ga, kao svjedočanstvo o sličnim eksperimentima, prikazali (tada) čehoslovački učesnici Međunarodnog kongresa parapsihologa, u Moskvi maja 1972. godine. I neki drugi eksperimentatori, kao hemičar dr Robert Miler, u strogo kontrolisanom eksperimentu od 4. 01. 1967., pokazuju da djelotvorna molitva može povećati brzinu rasta biljke do osam puta. Po njegovim nalazima, nakon molitve bračnog para Ambrosea i Olge Korral iz Baltimora (tadašnji poznati alternativni iscjelitelji), brzina rasta obične trave, zasijane u jednom loncu, prije molitve iznosila je 0,006 inča na sat, a nakon molitve 0,05 inča na sat, što je vrijednost pomenutog uvećanja od osam puta.
I tako, do u nedogled se mogu nabrajati rezultati brojnih eksperimenata čija je dramatičnost i neobičnost izazvala pravu buru kontroverznih reakcija. Ovdje izdvajamo dva mišljenja:
Završavajući sa ovim mišljenjem, čija suzdržanost ipak figurira u službi afirmativne sugestije o neophodnosti još intenzivnijeg ulaganja napora u svrhu objašnjenja nama još uvijek nepoznatog svijeta, čija nas upitnost poziva da se njime što više pozabavimo, pa i sa one strane s koje ortodoksno znanstveno mišljenje, u strahu od moguće degradirajuće laicizacije znanosti - nikada ne zalazi.
Konačno, htjeli mi to dobrovoljno ili ne, valja nam priznati da ipak živimo u svijetu punom tajni i neobičnih pojava koje su nesumnjivo registrirane (u seriozno kontroliranim eksperimentalnim uslovima), ali su, zbog svoje" iščašenosti" iz uobičajenog poretka stvari, (a na koji smo se kao inertni zatočenici Duha vremena već poodavno navikli), ostale još uvijek neobjašnjene. Iz toga ne smijemo zaključiti kako one ne postoje, ili ih, skrivajući se iza vlastite nemoći, fantomizirati tj. proglašavati prividnim.
Radi podsjećanja: ideja alhemičara o dobijanju zlata iz olova, dugo je služila za podsmijeh "mudrih" na račun predpostavljene ljudske naivnosti i zanesenjaštva, da bi savremena znanost pokazala kako je alhemijski zlatni san potpuno izvodljiv: izbijanjem jednog elektrona sa jedne od putanja u atomu olova zaista se dobiva zlato. Sasvim je drugo pitanje ekonomske opravdanosti i racionalnosti tog postupka. Uostalom, ono što je i danas nemoguće, jeste, to, da se tako dobiveno zlato ponovo pretvori/vrati u olovo.
Uči li nas to nečemu ???
dr Esad Bajtal :geek:
Koga zanima nešto više neka baci oko na knjigu i dokumentarac
Peter Topkins & Christopher Bird- The Secret Life of Plants
DivShare File - Secret life of plants.pdf
I istoimeni dokumentarac The Secret Life of Plants (1978) inspiriran knjigom
http://thepiratebay.org/torrent/3685681 ... ry_Rare%29