Carlos Castaneda
Postano: 09.02.2010, 16:09
CARLOS CASTANEDA
(25.12.1925.-27.04.1998.)
❝Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uvjetovano društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana.❞
Unatoč velikoj popularnosti i izuzetnoj prodaji svojih knjiga, Carlos Castaneda uvijek se nastojao držati daleko od očiju javnosti. O njemu se malo zna, intervjui sa njim su rijetki, a mnogi niti ne znaju kako on izgleda. Slavu je stekao knjigama u kojima je opisao neobično naukovanje kod indijanskog vrača Juana Matusa i upoznao čitatelje sa čudesnim svijetom indijanske duhovne tradicije. Čarobnjakov učenik, duhovni vizionar, literarni genij ili vješti prevarant - tko je zapravo Carlos Castaneda?
Rođen je na Božić 1925. u Cajamarci u Peruu. Nakon mature kratko je studirao na Školi za lijepe umjetnosti, a 1948. njegova se obitelj preselila u Limu i tamo otvorila draguljarsku radnju. Godinu dana kasnije, nakon majčine smrti, Castaneda seli u San Francisco. Uskoro se upisuje i na Los Angeles City Colledge gdje pohađa kolegije iz kreativnog pisanja i novinarstva. Diplomirao je antropologiju na University of California at Los Angeles ( UCLA ) 1962., a titulu doktora antropologije stekao je 1973.
Kao mladi antropolog Castaneda je želio istražiti ljekovite biljke koje upotrebljavaju Indijanci Jugozapada. Odlazi u Arizonu kako bi na licu mjesta prikupio podatke potrebne za istraživanje. Namjeravao je napisati članak o tom istraživanju, diplomirati i postati profesionalac u svojoj struci, no nije mogao pretpostaviti da će slijedećih 6 godina (1960-1966) provesti kao učenik jednog indijanskog vrača (Don Juan je, inače, bio na glasu kao brujo, što na španjolskom znači čarobnjak, iscjelitelj, vrač, šaman). Castanedu je s don Juanom je upoznao kolega antropolog koji mu je pomagao u istraživanju, dogodilo se to sasvim slučajno u Nogalesu u Arizoni dok su čekali autobus, Castaneda i don Juan razmijenili su tek nekoliko riječi, i ovaj je pozvao Castanedu da ga jednom posjeti kako bi u miru porazgovarali o biljkama koje su Castanedu zanimale (posebno o peyoteu). Mjesec dana kasnije Castaneda ga je posjetio, svidjeli su se jedan drugome i uskoro postali dobri prijatelji. Trebalo mu je oko godinu dana da stekne starčevo povjerenje i tada mu je, jednom prilikom, ovaj otkrio kako posjeduje određeno znanje koje mu je prenio njegov učitelj. Riječi "znanje" i "čarobnjaštvo" za njega su označavale istu stvar, a ovu prvu je upotrebljavao puno češće. Izabravši ga za svog učenika, don Juan je upoznao Castanedu sa čudesnim svijetom šamanizma i sa tzv. "nestvarnom" stvarnosti.
Njegovi doživljaji i iskustva vezana uz tu drugu stvarnost bili su krajnje zapanjujući, a neki od njih i vrlo zastrašujući. Castaneda, koji je do tada imao uobičajenu sliku svijeta, morao je promijeniti neke od svojih temeljnih stavova, i počeo je promatrati stvari na sasvim drugi način. Uhvaćen između prijašnje sigurnosti kojom je gledao na svijet i novog, potpuno drugačijeg poimanja stvarnosti, bio je prisiljen objediniti staro i novo. Don Juan mu je objasnio kako treba naučiti "vidjeti" da bi po prvi puta mogao spoznati zapanjujuću narav svakodnevnog svijeta: Kada "vidiš" više ne postoje poznate pojave u svijetu. Sve je novo. Ništa se nije dogodilo nikada prije. Svijet je nevjerojatan. Sam Castaneda jednom je prilikom o tome izjavio: Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uvjetovano društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana. Kroz proces socijalizacije učimo doživljavati i razumijevati svijet te na kraju postajemo uvjereni da naše tumačenje stvarnosti određuje njene granice. Don Juan je prekinuo taj proces u mom životu i pokazao mi da možemo ulaziti u druge svjetove, potpuno neovisne od naše prilično uvjetovane svjesnosti. Čarobnjaštvo uključuje preustrojavanje naših sposobnosti kako bi mogli spoznati da su ti svjetovi stvarni, jedinstveni i potpuni kao i ovaj naš svakodnevni,"svjetovni" svijet.
Otkrivanje drugih svjetova uključivalo je, ponekad, i upotrebu halucinogenih biljaka, posebice peyotea. Castaneda to objašnjava slijedećim riječima: Don Juan me upoznao sa halucinogenim biljkama jer sam bio glup i uobražen i žestoko sam se držao svoje konvencionalne slike svijeta. Peyote je produbio do tada jedva primjetna proturječja u mojoj interpretaciji stvarnosti. Pomogao mi je da se uzdignem iznad tipično zapadnjačkog pogleda na svijet. Međutim, to je imalo svoju cijenu - fizičku i emocionalnu iscrpljenost. Trebali su mi mjeseci da potpuno dođem k sebi.
Vlastita iskustva iz razdoblja naukovanja kod don Juana opisao je u knjizi Učenje don Juana objavljenoj 1968. Uslijedile su knjige Odvojena stvarnost (1971), Put u Ixtlan (1972), Priče o moći (1974), Drugi prsten moći (1977), Orlov dar (1981), Unutarnja vatra (1984), Snaga tišine (1987), Umijeće sanjanja (1993) i Magični pokreti (1998).
Sve su ove knjige postale bestseleri, a već je prva od njih izazvala podijeljene ocjene, dok su jedni bili oduševljeni drugi su proglasili Castanedu najobičnijim prevarantom, a njegovo djelo izmišljotinom. Međutim, utjecaj Učenja don Juana bio je vrlo velik, ono je mnoge potaklo na istraživanje misticizma, halucinogenih droga i novih stanja svijesti. Osim toga, povećalo je i interes moderne znanosti za proučavanje života i duhovne tradicije američkih domorodaca. Štovatelji njegovog djela odaju mu priznanje zbog toga što je moderni svijet upoznao sa bogatom i starom šamanističkom tradicijom. Ona je, doduše, često bila predmet raznih istraživanja ali je, isto tako, uvijek bila promatrana izvana. Castaneda je, međutim, u njenim misterijama sudjelovao iznutra i vjerojatno bio prvi Zapadnjak koji ju je, gledanu iz te pozicije, tako dobro i iscrpno opisao. Neki pak njegov rad ocjenjuju kao najobičniju pseudoantropološku podvalu punu izmišljenih šamana i senzacionalističkih prikaza indijanskih svetih obreda. Za njih je on beskrupulozni prevarant koji je ostvario golemu zaradu banaliziranjem i komercijalnom eksploatacijom indijanske duhovne tradicije. Mnogi drže da se ne radi o autentičnim izvješćima već o alegorijama pisanim u duhu Guliverovih putovanja i Alise u Zemlji Čudesa. Don Juana smatraju fiktivnim likom kroz čija usta progovara sam autor, no Castaneda to opovrgava tvrdeći da je europskoj intelektualnoj tradiciji, čijim se dijelom smatra, lik poput don Juana potpuno stran. Sebe naziva reporterom, a svoje knjige prikazima čudnog fenomena koji ga je natjerao na korjenite promjene u shvaćanju svijeta. Naglašava da je i njemu samom trebalo dosta vremena da prihvati fantastične činjenice sa kojima se suočio.
Neovisno o tome jesu li njegova djela opis stvarnih doživljaja ili tek izmišljotina, Castaneda je, svakako, umješan pisac. Bez obzira na to da li mu vjeruju ili ne, njegovi fantastični opisi jedne drugačije stvarnosti već nekoliko generacija čitatelja ne ostavlja ravnodušnima.
sve njegove knjige možete nači u knjižnici:
online-knjiznica-t21.html
Njegova djela:
1. učenja don juana
2. odvojena stvarnost
3. put u ixtlan
4. priče o moći
5. drugi krug moći
6. orlov dar
7. unutarnji oganj
8. moć tišine
9. umijeće sanjanja
10. magijski pokreti šamana drevnoga mexica
11. aktivna strana beskraja/beskonačnosti
12. kotač vremena
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Nagual je jedan čarobnjak koji od rođenja ima jednu energetsku strukturu koja je drugačija od ostalih. Njegovo svjetleće jaje izgleda vidovnjaku duplo. On ima energetsko vidjeno više mase. Energetsko tjelo čovjeka ima dva odeljka dok od jednog Naguala ima četiri. Ta struktura nevodi samo do toga da takav čcovjek ima više rezervne snage već i može da pomiće i sinkrozira skupnu točku ostalih ljudi. A oni koji slijede i pokušavaju živjeti po toltečkom učenju nazivaju se Ratnicima.
Jedna od najbitnijih stvari toltečkog učenja je da smo opsjednuti. Naš najveći neprijatelj je naš vlastiti um. Iliti modernim riječnikom bi bilo bolje rečeno da nam je um programiran i naše biće se poistovječuje sa njegovim mislima umjesto da se s njim koristi kao s alatom za praktično organiziranje egzistencije. Mi smo kreirali cijeli svijet umom za koji vjerujemo da je realnost. I tu nam uglavnom odlazi sva životna energija, tu je zakočena naša evolucija kao svjesnih bića. Toltečko učenje don Juanove loze uči da su nam to napravila anorganska bića daleko veće svjesnosti neko smo mi, oni su nam dali taj um koji za nas predstavlja kavez kojeg nismo svjesni, oni nas tako doslovno jedu, crpe našu životnu energiju koju im bezsvjesno dajemo.
Toltečko učenje don Ruizove loze je puno više prilagođeno za široke mase. Ono zapravo govori isto ali drugačijim riječnikom. Po njemu je ta opsjednutost našeg uma samo produkt socijalnog programiranja iz djetinjstva.
Glavna i osnovna stvar toltečkog učenja je da čovjek spozna da je obmanut svojim vlastitim umom. Cilj je savladavanje svog uma i postizanje unutarnje tišine, jer tada čovjek može spoznati sve u svojoj biti bez umnih interpretacija. Samo Nagual vidi svijet kakv on jest u svojoj biti jer ne gleda kroz filter uma, ali se može s njim poslužiti za praktične stvari. Mi svi ostali duboko sanjamo makar nam se san temelji na jednom redu koji je stvaran - doživljavamo ga potpuno subjektivno, taj san je samo opis i u svojoj biti potpuno iluzionaran.
Sve što um može je samo sanjanje, bilo "budno" ili dok spavamo. Mi smo umjetnici, taj san je naša umjetnost kroz koju živimo svoj život. I sve je u najboljem redu dok se ne poistovječujemo s tim snom, tada se rađa ego - odvajanje od spoznaje svoje povezanosti s vječnošću, kreiranje "osobe" unutar uskih granica djelovanja u svijetu ispunjenog vremenom, gdje poistovječeni sa svojim egom podsvijesni svojeg "pada" ganjamo sreću, kratkotrajne užitne i za svim ostalim "vanjskim" stvarima u nadi da će nas one ispuniti, ali one to nikad neće jer naše biće ZNA (ali um ne), osjeća svoju suštinu bivanja i neželi ništa manje od onog što je bila i što jest. Kad svjesnost bića nadvlada um tada se to zove prosvjetljenje.
Evo jedan isječak iz intervjua s kastanedom:
"Kada kažete 'planina' ili 'drvo' ili 'Bijela kuća', vi prizivate univerzum detalja jednom riječju; to je magija. Vidite, mi smo vizualna bića. Možete lizati Bijelu kuću - mirisati, dodirnuti - i to vam neće ništa reći. Ali jedan pogled, i vi znate sve što treba znati: 'kolijevka demokracije', ili tako nešto. Čak ne treba ni gledati, već vidite Clintona kako sjedi unutra, Nixona koji se moli na koljenima-bilo što. Naš svijet je zgušnjavanje detalja, poplava informacija - mi ne zapažamo, mi samo interpretiramo. I naš sustav interpretacije nas je napravio lijenima i ciničnima. Više volimo kazati: 'Castaneda laže', ili: 'Taj posao oko posebnih mogućnosti percepcije jednostavno nije za mene.' Što je za tebe? Što je stvarno? Ovaj teški, usrani, besmisleni svijet svakodnevnice? Jesu li očaj i starost ono što je stvarno? To da je svijet 'dat' i 'konačan' je lažan koncept. Od rane mladosti mi dobivamo 'članstvo'. Jednog dana, kada naučimo stenografiju interpretacije, svijet kaže: 'dobrodošao'. Dobrodošao gdje? U zatvor. Dobrodošli u pakao. A što ako se uspostavi da Castaneda ništa ne 'izmišlja'? Ako je to točno, onda ste u gadnom sosu!
Sustav interpretacije se može prekinuti, on nije konačan. Postoje svjetovi unutar svjetova, svaki realan kao i ovaj. U onom zidu tamo je svijet, ova soba je univerzum detalja. Autisti bivaju uhvaćeni, zamrznuti u detalju - vuku prst po pukotini dok ne prokrvari. Mi bivamo uhvaćeni u sobi svakodnevnog života. Postoje druge opcije osim ovog našeg svijeta, isto tako stvarne kao ova soba, mjesta gdje možete živjeti ili umrijeti. Čarobnjaci to rade - kako uzbudljivo! Misliti da je ovo jedini sveobuhvatan svijet ... to je vrhunac arogancije. Zašto ne otvoriti vrata koja vode u sljedeću sobu? To je prirodno nasljedstvo svjesnih bića. Vrijeme je da interpretiramo i konstruiramo novi rječnik. Idite na mjesto na kome nema a priori znanja. Ne odbacujte stari sustav interpretacije-koristite ga"
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
"Objasnio je da unutrašnja tišina nije samo odsustvo misli. Pravilnije, ona je u vezi sa uklanjanjem sudova, posmatranje bez tumačenja. Tvrdio je da ulazak u tišinu može biti objašnjen, na osobeno protivrečan način čarobnjaka, kao učenje o tome ‘kako misliti bez reči’.”
“Za većinu od vas, ovo što govorim nema smisla zato što ste navikli da se posavetujete sa svojim razumom u vezi svega. Ironija je u tome što naše misli čak i nisu naše. One odjekuju kroz nas i u tome je razlika. I kada god nam dosađuju dok učimo da upotrebljavamo razum, mi završavamo tako što ih prihvatimo.”
“Ako upitate razum, on će vam reći da je svrha čarobnjaka besmislica zato što ona ne može biti racionalno dokazana. Umesto da vas savetuje da krenete u iskrenu proveru te svrhe, on će vas prisiliti da se sakrijete iza čvrstog zida tumačenja. Dakle, ako želite da imate šansu, postoji samo jedan mogući izlaz: isključite um! Sloboda se postiže bez razmišljanja.”
“Poznajem ljude koji su sposobni da zaustave svoj unutrašnji dijalog, i oni više ne tumače, oni su čisto opažanje; oni nikada nisu razočarani ili žalosni zato što sve što čine započinje iz centra za odluke. Oni su naučili da posluju sa svojim razumom kao gospodari i žive u najizvornijem stanju slobode.”
Nastavio je govoreći kako je tišina naše prirodno stanje.
“Mi smo rođeni iz tišine i u nju će mo se vratiti. Ono što nas kvari su sve te sulude ideje koje prolaze kroz nas u skladu sa našim načinom grupnog življenja.”
“Naši srodnici, primati, imaju veoma ukorenjene društvene običaje čiji je cilj da se umanji nivo napetosti unutar grupe. Na primer, oni posvećuju većinu svog vremena brinući se jedni o drugima, njušeći jedan drugog ili uzajamno trebeći vaške.”
“Ti običaji su urođeni, i zato su trajni; oni su tu u nama, unutar tebe i unutar mene. Ljudska bića su samo naučila kako da ih zamene razmenjivanjem reči. Kad god nam se ukaže prilika, umirujemo jedni druge pričajući o nečemu. Nakon hiljada godina zajedničkog života mi smo se srodili sa tim prilikama do te tačke da, bez obzira spavamo li ili smo budni, naš um se nikad ne utišava, on uvek priča sam sa sobom.”
“Don Huan je tvrdio da smo mi grabljive životinje koje su pomoću sile pripitomljavanja pretvorene u preživare. Mi provodimo svoj život prežvakavajući beskrajni spisak mišljenja o skoro svemu. Misli nam stižu u obliku grozdova; svaka je povezana sa drugom sve dok celi svemir uma ne bude ispunjen. Ta buka nema upotrebnu vrednost zato što je njen praktični cilj da slavi veličinu ega.”
“Zato što se protivi svemu što su nas učili kada smo bili deca, tišini treba pristupiti u duhu borbe. Tada stičete veliko preimućstvo: iskustvo prikradača. Savremeni čarobnjaci preporučuju da prođemo kroz svet bez posvećivanja ikakve pažnje, postupajući preme svemu jednako. Ratnik prikradač (tragač) postaje gospodar situacije – na dobro ili na loše, zato što postoji nešto užasno efikasno u delovanju bez korišćenja uma.'" CC
“Naša stvarna situacija je da smo energetski blokirani, što je posledica onoga što čarobnjaci nazivaju ‘kolektivna učvršćenost skupne tačke.’ “
“Neobična posledica te učvršćenosti je način na koji se specijalizujemo. Kada se pripremamo za profesiju, na primer, umesto da proširimo svoje poglede, mi uglavnom završimo postajući pasivne, dosadne osobe, lišene kreativnosti i motivacije. Za nekoliko godina, naš život postane umršen, ali, udaljeni od preuzimanja odgovornosti za sopstvenu promenu, mi okrivljujemo okolnosti.”
“Jedna od najozbiljnijih navika koja uobličava naš popis je navika da pričamo drugima o svemu što radimo ili ne radimo. To je važan deo socijalizacije. Mi želimo da stvorimo originalnu sliku samih sebe, ali ta slika završava kao oblikovanje sebe prema isčekivanjima drugih ljudi tako da postajemo imitacije onoga što drugi žele da budemo. Jednom kada su nas oni definisali kao činjenicu, mi moramo da postupamo po određenim šemama ponašanja, čak i kada su nam se smučile ili čak i ako ne verujemo u njih, zato što nas svaka želja za promenom navodi da se sudarimo sa zidom.”
“Većina ljudi se oseća prazno kada nemaju ljubav ili prijatelje, zato što su sagradili svoj život na slabom temelju međuljudskih odnosa tako da nemaju ni malo vremena za preispitivanje svoje sudbine. Na žalost, prijateljstvo je uglavnom zasnovano na razmenjivanju poverljivih podataka, dok je u isto vreme osnova premisa svakodnevnih međuljudskih odnosa da će sve što kažemo jednog dana biti upotrebljeno protiv nas. Tužna je činjenica da su oni do kojih nam je najviše stalo, takođe izvor naših najvećih glavobolja!”
“Čarobnjaci smatraju da nas pričanje o sebi čini pristupačnim i slabim, dok nas učenje kako da budemo tihi ispunjava snagom. Pravilo puta znanja je da preokrenete vaš sopstveni život u nešto toliko nepredvidivo da čak ni vi lično ne znate šta će se desiti.”
Susreti sa Nagualom
(25.12.1925.-27.04.1998.)
❝Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uvjetovano društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana.❞
Unatoč velikoj popularnosti i izuzetnoj prodaji svojih knjiga, Carlos Castaneda uvijek se nastojao držati daleko od očiju javnosti. O njemu se malo zna, intervjui sa njim su rijetki, a mnogi niti ne znaju kako on izgleda. Slavu je stekao knjigama u kojima je opisao neobično naukovanje kod indijanskog vrača Juana Matusa i upoznao čitatelje sa čudesnim svijetom indijanske duhovne tradicije. Čarobnjakov učenik, duhovni vizionar, literarni genij ili vješti prevarant - tko je zapravo Carlos Castaneda?
Rođen je na Božić 1925. u Cajamarci u Peruu. Nakon mature kratko je studirao na Školi za lijepe umjetnosti, a 1948. njegova se obitelj preselila u Limu i tamo otvorila draguljarsku radnju. Godinu dana kasnije, nakon majčine smrti, Castaneda seli u San Francisco. Uskoro se upisuje i na Los Angeles City Colledge gdje pohađa kolegije iz kreativnog pisanja i novinarstva. Diplomirao je antropologiju na University of California at Los Angeles ( UCLA ) 1962., a titulu doktora antropologije stekao je 1973.
Kao mladi antropolog Castaneda je želio istražiti ljekovite biljke koje upotrebljavaju Indijanci Jugozapada. Odlazi u Arizonu kako bi na licu mjesta prikupio podatke potrebne za istraživanje. Namjeravao je napisati članak o tom istraživanju, diplomirati i postati profesionalac u svojoj struci, no nije mogao pretpostaviti da će slijedećih 6 godina (1960-1966) provesti kao učenik jednog indijanskog vrača (Don Juan je, inače, bio na glasu kao brujo, što na španjolskom znači čarobnjak, iscjelitelj, vrač, šaman). Castanedu je s don Juanom je upoznao kolega antropolog koji mu je pomagao u istraživanju, dogodilo se to sasvim slučajno u Nogalesu u Arizoni dok su čekali autobus, Castaneda i don Juan razmijenili su tek nekoliko riječi, i ovaj je pozvao Castanedu da ga jednom posjeti kako bi u miru porazgovarali o biljkama koje su Castanedu zanimale (posebno o peyoteu). Mjesec dana kasnije Castaneda ga je posjetio, svidjeli su se jedan drugome i uskoro postali dobri prijatelji. Trebalo mu je oko godinu dana da stekne starčevo povjerenje i tada mu je, jednom prilikom, ovaj otkrio kako posjeduje određeno znanje koje mu je prenio njegov učitelj. Riječi "znanje" i "čarobnjaštvo" za njega su označavale istu stvar, a ovu prvu je upotrebljavao puno češće. Izabravši ga za svog učenika, don Juan je upoznao Castanedu sa čudesnim svijetom šamanizma i sa tzv. "nestvarnom" stvarnosti.
Njegovi doživljaji i iskustva vezana uz tu drugu stvarnost bili su krajnje zapanjujući, a neki od njih i vrlo zastrašujući. Castaneda, koji je do tada imao uobičajenu sliku svijeta, morao je promijeniti neke od svojih temeljnih stavova, i počeo je promatrati stvari na sasvim drugi način. Uhvaćen između prijašnje sigurnosti kojom je gledao na svijet i novog, potpuno drugačijeg poimanja stvarnosti, bio je prisiljen objediniti staro i novo. Don Juan mu je objasnio kako treba naučiti "vidjeti" da bi po prvi puta mogao spoznati zapanjujuću narav svakodnevnog svijeta: Kada "vidiš" više ne postoje poznate pojave u svijetu. Sve je novo. Ništa se nije dogodilo nikada prije. Svijet je nevjerojatan. Sam Castaneda jednom je prilikom o tome izjavio: Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uvjetovano društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana. Kroz proces socijalizacije učimo doživljavati i razumijevati svijet te na kraju postajemo uvjereni da naše tumačenje stvarnosti određuje njene granice. Don Juan je prekinuo taj proces u mom životu i pokazao mi da možemo ulaziti u druge svjetove, potpuno neovisne od naše prilično uvjetovane svjesnosti. Čarobnjaštvo uključuje preustrojavanje naših sposobnosti kako bi mogli spoznati da su ti svjetovi stvarni, jedinstveni i potpuni kao i ovaj naš svakodnevni,"svjetovni" svijet.
Otkrivanje drugih svjetova uključivalo je, ponekad, i upotrebu halucinogenih biljaka, posebice peyotea. Castaneda to objašnjava slijedećim riječima: Don Juan me upoznao sa halucinogenim biljkama jer sam bio glup i uobražen i žestoko sam se držao svoje konvencionalne slike svijeta. Peyote je produbio do tada jedva primjetna proturječja u mojoj interpretaciji stvarnosti. Pomogao mi je da se uzdignem iznad tipično zapadnjačkog pogleda na svijet. Međutim, to je imalo svoju cijenu - fizičku i emocionalnu iscrpljenost. Trebali su mi mjeseci da potpuno dođem k sebi.
Vlastita iskustva iz razdoblja naukovanja kod don Juana opisao je u knjizi Učenje don Juana objavljenoj 1968. Uslijedile su knjige Odvojena stvarnost (1971), Put u Ixtlan (1972), Priče o moći (1974), Drugi prsten moći (1977), Orlov dar (1981), Unutarnja vatra (1984), Snaga tišine (1987), Umijeće sanjanja (1993) i Magični pokreti (1998).
Sve su ove knjige postale bestseleri, a već je prva od njih izazvala podijeljene ocjene, dok su jedni bili oduševljeni drugi su proglasili Castanedu najobičnijim prevarantom, a njegovo djelo izmišljotinom. Međutim, utjecaj Učenja don Juana bio je vrlo velik, ono je mnoge potaklo na istraživanje misticizma, halucinogenih droga i novih stanja svijesti. Osim toga, povećalo je i interes moderne znanosti za proučavanje života i duhovne tradicije američkih domorodaca. Štovatelji njegovog djela odaju mu priznanje zbog toga što je moderni svijet upoznao sa bogatom i starom šamanističkom tradicijom. Ona je, doduše, često bila predmet raznih istraživanja ali je, isto tako, uvijek bila promatrana izvana. Castaneda je, međutim, u njenim misterijama sudjelovao iznutra i vjerojatno bio prvi Zapadnjak koji ju je, gledanu iz te pozicije, tako dobro i iscrpno opisao. Neki pak njegov rad ocjenjuju kao najobičniju pseudoantropološku podvalu punu izmišljenih šamana i senzacionalističkih prikaza indijanskih svetih obreda. Za njih je on beskrupulozni prevarant koji je ostvario golemu zaradu banaliziranjem i komercijalnom eksploatacijom indijanske duhovne tradicije. Mnogi drže da se ne radi o autentičnim izvješćima već o alegorijama pisanim u duhu Guliverovih putovanja i Alise u Zemlji Čudesa. Don Juana smatraju fiktivnim likom kroz čija usta progovara sam autor, no Castaneda to opovrgava tvrdeći da je europskoj intelektualnoj tradiciji, čijim se dijelom smatra, lik poput don Juana potpuno stran. Sebe naziva reporterom, a svoje knjige prikazima čudnog fenomena koji ga je natjerao na korjenite promjene u shvaćanju svijeta. Naglašava da je i njemu samom trebalo dosta vremena da prihvati fantastične činjenice sa kojima se suočio.
Neovisno o tome jesu li njegova djela opis stvarnih doživljaja ili tek izmišljotina, Castaneda je, svakako, umješan pisac. Bez obzira na to da li mu vjeruju ili ne, njegovi fantastični opisi jedne drugačije stvarnosti već nekoliko generacija čitatelja ne ostavlja ravnodušnima.
sve njegove knjige možete nači u knjižnici:
online-knjiznica-t21.html
Njegova djela:
1. učenja don juana
2. odvojena stvarnost
3. put u ixtlan
4. priče o moći
5. drugi krug moći
6. orlov dar
7. unutarnji oganj
8. moć tišine
9. umijeće sanjanja
10. magijski pokreti šamana drevnoga mexica
11. aktivna strana beskraja/beskonačnosti
12. kotač vremena
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Nagual je jedan čarobnjak koji od rođenja ima jednu energetsku strukturu koja je drugačija od ostalih. Njegovo svjetleće jaje izgleda vidovnjaku duplo. On ima energetsko vidjeno više mase. Energetsko tjelo čovjeka ima dva odeljka dok od jednog Naguala ima četiri. Ta struktura nevodi samo do toga da takav čcovjek ima više rezervne snage već i može da pomiće i sinkrozira skupnu točku ostalih ljudi. A oni koji slijede i pokušavaju živjeti po toltečkom učenju nazivaju se Ratnicima.
Jedna od najbitnijih stvari toltečkog učenja je da smo opsjednuti. Naš najveći neprijatelj je naš vlastiti um. Iliti modernim riječnikom bi bilo bolje rečeno da nam je um programiran i naše biće se poistovječuje sa njegovim mislima umjesto da se s njim koristi kao s alatom za praktično organiziranje egzistencije. Mi smo kreirali cijeli svijet umom za koji vjerujemo da je realnost. I tu nam uglavnom odlazi sva životna energija, tu je zakočena naša evolucija kao svjesnih bića. Toltečko učenje don Juanove loze uči da su nam to napravila anorganska bića daleko veće svjesnosti neko smo mi, oni su nam dali taj um koji za nas predstavlja kavez kojeg nismo svjesni, oni nas tako doslovno jedu, crpe našu životnu energiju koju im bezsvjesno dajemo.
Toltečko učenje don Ruizove loze je puno više prilagođeno za široke mase. Ono zapravo govori isto ali drugačijim riječnikom. Po njemu je ta opsjednutost našeg uma samo produkt socijalnog programiranja iz djetinjstva.
Glavna i osnovna stvar toltečkog učenja je da čovjek spozna da je obmanut svojim vlastitim umom. Cilj je savladavanje svog uma i postizanje unutarnje tišine, jer tada čovjek može spoznati sve u svojoj biti bez umnih interpretacija. Samo Nagual vidi svijet kakv on jest u svojoj biti jer ne gleda kroz filter uma, ali se može s njim poslužiti za praktične stvari. Mi svi ostali duboko sanjamo makar nam se san temelji na jednom redu koji je stvaran - doživljavamo ga potpuno subjektivno, taj san je samo opis i u svojoj biti potpuno iluzionaran.
Sve što um može je samo sanjanje, bilo "budno" ili dok spavamo. Mi smo umjetnici, taj san je naša umjetnost kroz koju živimo svoj život. I sve je u najboljem redu dok se ne poistovječujemo s tim snom, tada se rađa ego - odvajanje od spoznaje svoje povezanosti s vječnošću, kreiranje "osobe" unutar uskih granica djelovanja u svijetu ispunjenog vremenom, gdje poistovječeni sa svojim egom podsvijesni svojeg "pada" ganjamo sreću, kratkotrajne užitne i za svim ostalim "vanjskim" stvarima u nadi da će nas one ispuniti, ali one to nikad neće jer naše biće ZNA (ali um ne), osjeća svoju suštinu bivanja i neželi ništa manje od onog što je bila i što jest. Kad svjesnost bića nadvlada um tada se to zove prosvjetljenje.
Evo jedan isječak iz intervjua s kastanedom:
"Kada kažete 'planina' ili 'drvo' ili 'Bijela kuća', vi prizivate univerzum detalja jednom riječju; to je magija. Vidite, mi smo vizualna bića. Možete lizati Bijelu kuću - mirisati, dodirnuti - i to vam neće ništa reći. Ali jedan pogled, i vi znate sve što treba znati: 'kolijevka demokracije', ili tako nešto. Čak ne treba ni gledati, već vidite Clintona kako sjedi unutra, Nixona koji se moli na koljenima-bilo što. Naš svijet je zgušnjavanje detalja, poplava informacija - mi ne zapažamo, mi samo interpretiramo. I naš sustav interpretacije nas je napravio lijenima i ciničnima. Više volimo kazati: 'Castaneda laže', ili: 'Taj posao oko posebnih mogućnosti percepcije jednostavno nije za mene.' Što je za tebe? Što je stvarno? Ovaj teški, usrani, besmisleni svijet svakodnevnice? Jesu li očaj i starost ono što je stvarno? To da je svijet 'dat' i 'konačan' je lažan koncept. Od rane mladosti mi dobivamo 'članstvo'. Jednog dana, kada naučimo stenografiju interpretacije, svijet kaže: 'dobrodošao'. Dobrodošao gdje? U zatvor. Dobrodošli u pakao. A što ako se uspostavi da Castaneda ništa ne 'izmišlja'? Ako je to točno, onda ste u gadnom sosu!
Sustav interpretacije se može prekinuti, on nije konačan. Postoje svjetovi unutar svjetova, svaki realan kao i ovaj. U onom zidu tamo je svijet, ova soba je univerzum detalja. Autisti bivaju uhvaćeni, zamrznuti u detalju - vuku prst po pukotini dok ne prokrvari. Mi bivamo uhvaćeni u sobi svakodnevnog života. Postoje druge opcije osim ovog našeg svijeta, isto tako stvarne kao ova soba, mjesta gdje možete živjeti ili umrijeti. Čarobnjaci to rade - kako uzbudljivo! Misliti da je ovo jedini sveobuhvatan svijet ... to je vrhunac arogancije. Zašto ne otvoriti vrata koja vode u sljedeću sobu? To je prirodno nasljedstvo svjesnih bića. Vrijeme je da interpretiramo i konstruiramo novi rječnik. Idite na mjesto na kome nema a priori znanja. Ne odbacujte stari sustav interpretacije-koristite ga"
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
"Objasnio je da unutrašnja tišina nije samo odsustvo misli. Pravilnije, ona je u vezi sa uklanjanjem sudova, posmatranje bez tumačenja. Tvrdio je da ulazak u tišinu može biti objašnjen, na osobeno protivrečan način čarobnjaka, kao učenje o tome ‘kako misliti bez reči’.”
“Za većinu od vas, ovo što govorim nema smisla zato što ste navikli da se posavetujete sa svojim razumom u vezi svega. Ironija je u tome što naše misli čak i nisu naše. One odjekuju kroz nas i u tome je razlika. I kada god nam dosađuju dok učimo da upotrebljavamo razum, mi završavamo tako što ih prihvatimo.”
“Ako upitate razum, on će vam reći da je svrha čarobnjaka besmislica zato što ona ne može biti racionalno dokazana. Umesto da vas savetuje da krenete u iskrenu proveru te svrhe, on će vas prisiliti da se sakrijete iza čvrstog zida tumačenja. Dakle, ako želite da imate šansu, postoji samo jedan mogući izlaz: isključite um! Sloboda se postiže bez razmišljanja.”
“Poznajem ljude koji su sposobni da zaustave svoj unutrašnji dijalog, i oni više ne tumače, oni su čisto opažanje; oni nikada nisu razočarani ili žalosni zato što sve što čine započinje iz centra za odluke. Oni su naučili da posluju sa svojim razumom kao gospodari i žive u najizvornijem stanju slobode.”
Nastavio je govoreći kako je tišina naše prirodno stanje.
“Mi smo rođeni iz tišine i u nju će mo se vratiti. Ono što nas kvari su sve te sulude ideje koje prolaze kroz nas u skladu sa našim načinom grupnog življenja.”
“Naši srodnici, primati, imaju veoma ukorenjene društvene običaje čiji je cilj da se umanji nivo napetosti unutar grupe. Na primer, oni posvećuju većinu svog vremena brinući se jedni o drugima, njušeći jedan drugog ili uzajamno trebeći vaške.”
“Ti običaji su urođeni, i zato su trajni; oni su tu u nama, unutar tebe i unutar mene. Ljudska bića su samo naučila kako da ih zamene razmenjivanjem reči. Kad god nam se ukaže prilika, umirujemo jedni druge pričajući o nečemu. Nakon hiljada godina zajedničkog života mi smo se srodili sa tim prilikama do te tačke da, bez obzira spavamo li ili smo budni, naš um se nikad ne utišava, on uvek priča sam sa sobom.”
“Don Huan je tvrdio da smo mi grabljive životinje koje su pomoću sile pripitomljavanja pretvorene u preživare. Mi provodimo svoj život prežvakavajući beskrajni spisak mišljenja o skoro svemu. Misli nam stižu u obliku grozdova; svaka je povezana sa drugom sve dok celi svemir uma ne bude ispunjen. Ta buka nema upotrebnu vrednost zato što je njen praktični cilj da slavi veličinu ega.”
“Zato što se protivi svemu što su nas učili kada smo bili deca, tišini treba pristupiti u duhu borbe. Tada stičete veliko preimućstvo: iskustvo prikradača. Savremeni čarobnjaci preporučuju da prođemo kroz svet bez posvećivanja ikakve pažnje, postupajući preme svemu jednako. Ratnik prikradač (tragač) postaje gospodar situacije – na dobro ili na loše, zato što postoji nešto užasno efikasno u delovanju bez korišćenja uma.'" CC
“Naša stvarna situacija je da smo energetski blokirani, što je posledica onoga što čarobnjaci nazivaju ‘kolektivna učvršćenost skupne tačke.’ “
“Neobična posledica te učvršćenosti je način na koji se specijalizujemo. Kada se pripremamo za profesiju, na primer, umesto da proširimo svoje poglede, mi uglavnom završimo postajući pasivne, dosadne osobe, lišene kreativnosti i motivacije. Za nekoliko godina, naš život postane umršen, ali, udaljeni od preuzimanja odgovornosti za sopstvenu promenu, mi okrivljujemo okolnosti.”
“Jedna od najozbiljnijih navika koja uobličava naš popis je navika da pričamo drugima o svemu što radimo ili ne radimo. To je važan deo socijalizacije. Mi želimo da stvorimo originalnu sliku samih sebe, ali ta slika završava kao oblikovanje sebe prema isčekivanjima drugih ljudi tako da postajemo imitacije onoga što drugi žele da budemo. Jednom kada su nas oni definisali kao činjenicu, mi moramo da postupamo po određenim šemama ponašanja, čak i kada su nam se smučile ili čak i ako ne verujemo u njih, zato što nas svaka želja za promenom navodi da se sudarimo sa zidom.”
“Većina ljudi se oseća prazno kada nemaju ljubav ili prijatelje, zato što su sagradili svoj život na slabom temelju međuljudskih odnosa tako da nemaju ni malo vremena za preispitivanje svoje sudbine. Na žalost, prijateljstvo je uglavnom zasnovano na razmenjivanju poverljivih podataka, dok je u isto vreme osnova premisa svakodnevnih međuljudskih odnosa da će sve što kažemo jednog dana biti upotrebljeno protiv nas. Tužna je činjenica da su oni do kojih nam je najviše stalo, takođe izvor naših najvećih glavobolja!”
“Čarobnjaci smatraju da nas pričanje o sebi čini pristupačnim i slabim, dok nas učenje kako da budemo tihi ispunjava snagom. Pravilo puta znanja je da preokrenete vaš sopstveni život u nešto toliko nepredvidivo da čak ni vi lično ne znate šta će se desiti.”
Susreti sa Nagualom