Inače spise svoje objavljujem ovdje:
http://shamanshandor.blog.hr/
Evo sad nekolicina napismina i pokoja ilustracija.
Ovo je nekako "klasik", svakako među dužim i razumljivijim mojim tekstovima.
Sisača
Dobar dan, ja sam Sisača.
Vjerojatno ste već zamijetili moje velike sise, zaista su velike i divne. Ispunjuju mi život i ja ne znam što bi bez njih. Mnogi mi dečki dodiruju sise no ja im ne zamjeram, jer tko ne bi želio dodirnuti tako velike i meke sise kao što su moje. Nekada glumim da mi smetaju ti dječački dodiri, no to je samo maska, zaista uživam kada mi dodiruju sise i često ih i sama dodirujem. Moje su sise zaista predivne.
Baš sam neki dan doživjela zanimljivu anegdotu sa svojim sisama. Hodala sam iz trgovine u svojoj obilno dekoltiranoj majici, naglašavajući tako svoje ogromne sise kada mi je prišao jedan simpatični starac i, ovlaš, ali očito namjerno, dotaknuo moje sise. Jadni se starac nakon toga sasvim šćućurio u strahu od moje srdžbe, no iznenadih ga strastvenim sisatim zagrljajem koji sam mu priuštila. Starac, presretan, posegnuo je za mojom vaginom. U tome se trenutku obistinila maloprije očekivana srdžba , no ne zbog starčeva dodira, nego zbog nemogućnosti prepuštanja starčevoj nježnosti, i to iz razloga strogo menstrualnih. Kako bih jadnome starcu udovoljila, te se iskupila zbog trenutne bezvrijednosti moje vagine odvela sam ga svojoj kući. U svome domu sam mu pružila nebrojene sate uživanja u mojim sisama.
Nakon starčeva odlaska moje nadražene bradavice zahtijevale su dodire nježnosti; kući je bila samo majka. Gola otiđoh do svoje majke s molbom za nježnim dodirima njenih usana i jezika. Majka je zdušno pristala, poznavala je osjećaj koji me je u tome trenutku prožimao. Vješto je cuclala moje velike sise, naizmjence, jednu pa drugu. Njena je vještina bila zadivljujuća, u životu je, sasvim sigurno, posisala mnogo sisa. Zasićena pažnjom, zadovoljena dodirom, ispunjena srećom, otišla sam u svoju sobu.
Obukla sam se, izvadila pištolj iz ladice i propucala si glavu
Princ zvan Mario
Tko si ti?
Ja sam princ, zvan Mario.
Mario?! Pa to nije ime za princa.
Ja sam princ iz naroda.
Iz naroda? A gdje li je taj silni narod?
Umro.
Vrisak
Vrisak sam na papir zapisao
a on mi je istog trena u lice povratio.
Sigurno bih vrištao
da mi nije lice ispraznio.
Izbrisanim očima
sam zaplakao,
a papir, raskvašen suzama,
se raspao.
Neutješno sam plakao,
dok se nisam u vlastitim suzama otopio
i po podu rasuo.
Ispario.
Sve prožimo.
Iduću napisminu sam dugo vremena smatrao svojim vrhuncem
Razmaženo derle
Vijugavo derle, razmaženo i oholo, koprca se u kaljuži vlastita urina.
Masturbirajući ga gleda gnjili starac. Pijesak mu se zavukao među nožne prste.
Derle vrišti. Peče ga urin u doticaju s njegovom izgrebanom kožom.
Nekolicina putujućih beduina samo je nevoljko odmahnula glavom. Navikli su oni na ovakve prizore. Svako malo naiđu na izgubljene u zasluženoj nesreći.
„Budale!“ Kažu, i nastavljaju svojim putem.
Bezvremenska ustaljenost
Govedo s naočarima osrednje dioptrije promatralo me je, zakriljeno živicom, kako prolazim puteljkom. Moje misli, do tada bespredmetne, se uskovitlaše; isprepadane kravljim pogledom. „Što ako mi puknu kese?“ Pomislih. „Prosut će mi se sve namirnice!“
Na sred puteljka ostao sam nepomičan, zaključan u neodlučnosti koja je uslijedila.
Prošli su sati.
Prošli su dani.
Prošle su godine.
Na istome mjestu stajalo je govedo, djelomično zakriljeno živicom, promatrajući me. Ja, u mislima neodlučan, tijelom i dalje nepomičan držao sam kese sa svježim namirnicama.
I evo još jedna divna priča
Dustin Hoffmann
Dustin Hoffman ušao je namrgođen u trgovinu. Kud je baš danas morao svoga sina učiti vezivanju vezica. Razmišljao je kako bi bilo da je svoje sjeme posijao u drugu ženu. „Niškoristi, propala kurva, morala je...!“
„Što radite!?“ u mislima ga je prekinuo prodavač grubo ga hvatajući za desnu nadlakticu.
Dustin je bio začuđen takvom drskom upadicom prodavača u njegove misli no odmah je uvidio razlog prodavačeve drskosti kada je shvatio da je tokom svojih misli nervozno gužvao veliku papigu, aru, koja je do tada mirno stajala na prečki. Ova situacija ga je strahovito naljutila te se čak i za vikanje neuobičajeno glasno otresao na prodavača.
„Gubi se!“
Nervozno je krenuo van iz trgovine kućnih ljubimaca u koju je sasvim slučajno ušao.
„Što ja uopće radim ovdje?“
U trenutku kad je bio udaljen oko dva metra od ulaza, tj. u njegovome slučaju izlaza pred vrata su stala dva neuobičajeno velika mravojeda; nije da je znao koliko su mravojedi prosječno veliki, no bio je gotovo siguran da su ova dva kapitalni primjerci.
„Što je ovo? Pustite me van!“ Procvilio je bijesno Dustin Hoffman.
Mravojedi su nečujno stajali pred vratima prateći svaki njegov pokret dok se onaj isti prodavač koji ga je pred nekoliko trenutaka grubo uhvatio za podlakticu te na kojega se Dustin tako bezobrazno i neopravdano otresao lagano približio, te ga sasvim mirnim glasom priupitao:
„Gospodine, namjeravate li vi platiti papigu koju ste tako bezočno zgužvali?“
Dustin je ostao zatečen ovakvim slijedom događaja; zastrašen naglom tišinom koja je nastupila te činjenicom da mravojedi uopće nemaju usta; barem ne u uobičajenom smislu te riječi.
Umjereno brzim pokretom i bez riječi zavukao je ruke u džepove i to samo kako bi shvatio da je obukao majčin kućni ogrtač.
Prelijep je bio taj ogrtač, aristokratske krvavo crvene boje urešen velikim gizdavim ružama. Izrađen od vrhunske svile s ručno izvezenim ukrasima bio je zaista predivan, no, u ovome trenutku, sasvim beskoristan.
U mačinom kućnom ogrtaču, dakako, nije bilo ništa čime je mogao platiti svoju ludost; pa tko uopće drži novac ili kakve vrjednote u kućnome ogrtaču.
Pritisak je u tome trenutku bio prevelik. Dustin je osjetio zvuk savijanja stakla, najednom se stresao te su iz njega, poput slapa, potekle suze koje je tolike godine suzdržavao.
Bez riječi je tegobno ridao na podu prodavaonice skvasivši pri tome i sebe i prodavača i ona dva mravojeda pred vratima.
Srce prodavača nije bilo od kamena, a i mravojedi su se sažalili.
Podigli su Dustina s poda, obrisali mu suze, poklonili mu papigu
i nestali.
Eto za sada toliko, imam ja toga dosta, pa ću ostavit kasnije još ponešta.
takav utasak imam, inace nista ne razumem 
