Vaši pogledi na postojanje i smisao života
Postano: 09.09.2010, 00:29
Ova tema mi se dosta mota po glavi u zadnje vrijeme i jako bih volio čuti vaša razmišljanja i gledišta na sve to.
Postoji li neki viši smisao, ima li išta uopće smisla, i da li mi s našom razinom svijesti uopće možemo pojmiti išta oko nas? Možda bi se naša percepcija svijeta mogla usporediti s psom koji gleda televiziju, on vidi drugog psa na ekranu, ali vrlo vjerojatno nemože pojmiti ništa dalje od toga. Ili još bolje s papigom koja se svađa s vlastitim odrazom u ogledalu.
Mnogi ljudi pričaju o nekoj duhovnosti koju su stekli psihodelicima, ali mislim da su moja razmišljanja čak još više prizemljena nego prije, u neku ruku. Ja uvijek na sve gledam previše općenito i s udaljenosti, suprotno od one izreke, ja vidim samo šumu, a ne stabla. Tako da mi se posložila neka slika postojanja koja u biti glasi ovako, Bog=sve oko nas, energija=sve oko nas, bog=energija, energija=materija, život=samoreplicirajuća molekula. Znači da je tu u biti sve jedno te isto, materija je samo jedan od bezbrojnih oblika manifestacije energije, a život samo još jedan od oblika materije, koji ima sposobnost repliciranja. Ali što je onda svijest, da li je to još jedan zasebni odlik energije, ili je i svijest samo iluzija. Jer ništa se nikada ne gubi, i materija i energija se samo pretvore u drugi oblik. A gdje onda odlazi ta svijest? A smisao života bi u stvari bio evolucija, razvoj što efikasnijeg oblika za održanje i replikaciju genetskog materijala. Da li uopće imamo slobodnu volju ili je sve predodređeno?
Ponekad stvarno iskreno zavidim ljudima koji nikad ne razmišljaju o tome, nego samo uživaju u vožnji. Ali ja nemogu, odnosi među ljudima su mi besmisleni, ljubav je samo iluzija, sve vidim kao mehaniku, instinkt, ponašanje vođeno čistom kemijom i imperativom za održanje i replikaciju.
Ali ono, na kraju, smisao samo ljudskog života bi bio čista zajebancija, radi ono što te čini sretnim, uživaj u svakom trenutku i ne brini se za ništa, jer u biti što god napraviš nije važno, svemir ide dalje istim tempom, a ako nisi vođen umum, tj. iskustvima iz prošlosti i nagomilanim emocijama, ni u međuljudskim odnosima najvjerojatnije nećeš napraviti previše zla i svi oko tebe će bit sretni.
Discuss.
Postoji li neki viši smisao, ima li išta uopće smisla, i da li mi s našom razinom svijesti uopće možemo pojmiti išta oko nas? Možda bi se naša percepcija svijeta mogla usporediti s psom koji gleda televiziju, on vidi drugog psa na ekranu, ali vrlo vjerojatno nemože pojmiti ništa dalje od toga. Ili još bolje s papigom koja se svađa s vlastitim odrazom u ogledalu.
Mnogi ljudi pričaju o nekoj duhovnosti koju su stekli psihodelicima, ali mislim da su moja razmišljanja čak još više prizemljena nego prije, u neku ruku. Ja uvijek na sve gledam previše općenito i s udaljenosti, suprotno od one izreke, ja vidim samo šumu, a ne stabla. Tako da mi se posložila neka slika postojanja koja u biti glasi ovako, Bog=sve oko nas, energija=sve oko nas, bog=energija, energija=materija, život=samoreplicirajuća molekula. Znači da je tu u biti sve jedno te isto, materija je samo jedan od bezbrojnih oblika manifestacije energije, a život samo još jedan od oblika materije, koji ima sposobnost repliciranja. Ali što je onda svijest, da li je to još jedan zasebni odlik energije, ili je i svijest samo iluzija. Jer ništa se nikada ne gubi, i materija i energija se samo pretvore u drugi oblik. A gdje onda odlazi ta svijest? A smisao života bi u stvari bio evolucija, razvoj što efikasnijeg oblika za održanje i replikaciju genetskog materijala. Da li uopće imamo slobodnu volju ili je sve predodređeno?
Ponekad stvarno iskreno zavidim ljudima koji nikad ne razmišljaju o tome, nego samo uživaju u vožnji. Ali ja nemogu, odnosi među ljudima su mi besmisleni, ljubav je samo iluzija, sve vidim kao mehaniku, instinkt, ponašanje vođeno čistom kemijom i imperativom za održanje i replikaciju.
Ali ono, na kraju, smisao samo ljudskog života bi bio čista zajebancija, radi ono što te čini sretnim, uživaj u svakom trenutku i ne brini se za ništa, jer u biti što god napraviš nije važno, svemir ide dalje istim tempom, a ako nisi vođen umum, tj. iskustvima iz prošlosti i nagomilanim emocijama, ni u međuljudskim odnosima najvjerojatnije nećeš napraviti previše zla i svi oko tebe će bit sretni.
Discuss.