Vaši pogledi na postojanje i smisao života

[Beyond Le Fov]

Odbijam vjerovat u Boga u svakom religijskom smislu, mnogo mi je odbojno takvo razmišljanje, ali mislim da je za postojanje svega ovoga što postoji i način na koji postoji, bila potrebna neka namjera, sila koja je svu tu energiju oblikovala i razvila.
Slučajnost, makar i fizička zakonitost koju vjerojatno i ne poznajemo sasvim, još uvijek mi nema dobro objašnjenje za razvoj dnk lanca, živih bića, njihovo ponašanje i njihove težnje, njihovu evoluciju, prilagodbu okolini. U mom razmišljanju o svemiru, životu i postajanju svakako mi je potrebna namjera u tu formulu, a namjera mora biti u domeni svijesti... znači prije svake materije i nastalog oblika morala je postojat svjesnost iz koje je potekla namjera, kako god okrenem uvijek dođem na taj zaključak. Jer ako vi bacite šaku kamenja na pod, mislim da se neće od toga slučajno posložit space shuttle koliko god puta probali na koje god načine, pod kojom god temperaturom i tlakom, ali eto, razvilo se nešt daleko kompleksnije od space shuttlea, razvilo se živo biće, čovjek. Ili je možda oduvijek postojao? baš kao i prostor i vrijeme?

Fascinira me njihova beskonačnost, nemaju početak ni kraj, niti se može zamislit nešto takvo, jer da i stavimo neke granice početka i kraja, to uvijek znači da je nešto iza njih i uvijek su zamišljene, uvijek su granice samo našeg razmišljanja ali ne i "realnosti". A beskonačnost implicira u sebe da nikad ništa nije moglo nastat prvo i nikad neće postojat ultimativan završetak, ali unatoč tomu vrijeme teće, ono ide poprilično primjetno, dan za danom, svake sekunde stvara se prošlost i u sadašnjost dolazi budučnost. Život se rađa i umire, počinje i završava unutar tog istog beskonačnog vremena.

Izgleda da ljudi, iako daleko razvijenijeg uma od drugih bića uokolo, još uvijek su jako ograničene (upitno koliko jako) svjesnosti, imaju sve karakteristike životinja, imaju namjenski um koji im omogućuje preživljavanje i sve karakteristične obrasce ponašanja, kao što svaka druga vrsta živih bića ima svoje karakteristike i ograničenja.

Ali mi ipak možemo razmišljati o toliko apstraktim bazičnim stvarima, možemo dovest u svjesnost svemir, prostor, vrijeme, život. I mi smo svjesno opčinjeni tim nevjerojatnostima, pa možda, ali samo možda ipak postoji način da te stvari prestanu bit zagonetka za naš um, da sve na neki način lijepo sjedne u našu svjest i posloži se kao puzle.

Možda kolektivno naša vrsta razmišlja na pogrešan način da bi mogla uspješno usvrstit takve apstrakcije u slagalicu svoje svijesnosti. Možda smo previše ograničili mogučnosti a da zapravo nismo ni svjesni toga. Možda stvari funkcioniraju iz sasvim drugačijih razloga.

Možda naš um nije promatrač svijeta, već njegov tvorac, na jedan dubog način, a možda i ne toliko dubok. Možda mi svi "sanjamo" ovaj svijet i sve u njemu, možda je on unutar nas projiciran van a ne mi unutar njega neovisni.

Mislim da je razlog našeg neuspjeha već u samom početku pogrešna pretpostavka što sve jest.

Kada sanjamo tada nam je sve stvarno, postoje zakonitosti, možemo voljeti, uživati, patiti (osječat bol) i umrijeti, iako je sve fikcija, za naš um bilo je stvarno. Zašto tada nebi moglo i ovo što zovemo budno stanje, naš fizički svijet isto da bude oblik posotjanja kao i san? Ne mislim reč da je ova realnost fikcija i da izvan postoji nešto stvarnije... već želim reč da je možda sve ovo, sve što mislimo da znamo, sve što percipiramo, da je projekcija svijesti, kolektivne svijesti svih živih bića s kojima dijelimo egzistenciju.

Postoje poprilične nepravilnosti koje nebi smjele nipošto bit moguće u fizičkom svijetu kakvom mislimo da jest. Realnost se ponekad ponaša kao san, kao hologram, i to je znanstveno dokazano, najviše u kvantnoj fizici.

Ako stvarno želimo znati tko smo i što je sve ovo oko nas, tada moramo odbacit pretpostavke koliko god se one činile nešto bazično za početak razmnišljanja, i otvorit opseg mogučnosti što je šire moguće.

Michael Talbot - Holografski svemir
http://rapidshare.com/files/424624060/M ... Svemir.pdf

[extranoize]

Camus i Sartre kažu da život nema smisla, jer ako ima smisla onda nema slobode.
Ja smatram da ipak ima smisla, ali mi nismo obavezni ispunjavati ga. Svatko čini ono što misli da je najbolje za njega.
To je sloboda. Je li to objektivno najbolje za njega to je već druga stvar.
Za mene je smisao ljudskog života ostvarenje svojeg punog potencijala - božanstvenosti. To je ono što nam poručuju sve religije.
Da smo mi puno više od racionalnih životinja. Trenutačno smo tu gdje jesmo, ali ovo nije naš pravi dom
(mit o Padu čovjeka). Naš pravi dom je Kraljevstvo nebesko ili Nirvana (svako učenje ima svoj naziv za to).

"Kraljevstvo je Božje među vama" (Lk 17,21)

"Samsara je nirvana ako smo nevezani" Nagarjuna

Ono što tražimo je već u nama

[pecurko]

Uopste se ne slazem sa idejom da ostala ziva bica nisu svesna, samo mislim da je njihova svesnost oslobodjena ega i nadarena intuicijom i nagonom.
Zamislite samo kako bi bilo lepo da zaista imamo smelosti da uradimo sve sto zelimo, da sami sebe ne sputavamo "kulturom", "religijom", "socialnim interakcijama" i svim driugim civilizacijskim orudjima kojima gledamo da kontrolismo jedni druge kako bi sve ostalo moglo biti u poretku sa nama.
I o kakvoj svesti uopste da pricamo kad ne umemo ni da napisemo sta smo i ko smo, kuda smo posli i gde cemo uopste stici.
Govorimo o slobodi nas kao najvisih zivih bica, a crv ima vise slobode od nas.
Doduse crv je verovatno i korisniji Majci od nas pa i zasluzuje vise slobode.
Sta mi to RADIMO!!!?
Ima li smisla boriti se za ono sto svako od nas oseca u sebi, vratiti se na onu raskrsnicu u dusi gde smo poresno skrenuli i pokusali da sve dovedemo u neki red, da sve okrenemo ka nama umesto da se mi okrenemo svemu sto nam je podareno.

Ja mislim da ima.

[Red]

jako dobro receno!

[Beyond Le Fov]

blank page waiting to be written by you

eto to je

[Ninti]

Sva živa bića su svjesna, samo je njihovo zemaljsko tijelo više ili manje ograničeno. Mi smo skoloni vjerovati da je naše tjelo sposobno povezati sve točkice, toliko smo se poistovjetili sa fizičkim tijelom da smo počeli smatrati da smo bolji od psa ili drveta, a zapravo smo svi od istog izvora potekli. Odgovori sigurno nisu vidljivi tijelom već svjesnim duhom koji je ograničen fizičkom stvarnošću pa eto trkeljam nešto što vjerojatno nema veze sa istinom...

[Beyond Le Fov]

Stvara li svijest subatomske čestice ili ne, to je pitanje
Za razliku od Bohma (Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih kvantnih fizičara), fizičar Robert Jahn i psihologinja Brenda Dunne (oboje sa Sveučilišta Princeton), smatraju da subatomske čestice nisu stvarne do trenutka kada svijest ne stupi na scenu. Mislim da smo u fizici visokih energija odavno prošli fazu kada smo istraživali strukturu pasivnog svemira, ističe Jahn. Držim da smo u području gdje se uzajamno djelovanje svijesti i okoline odvija na tako primarnom stupnju da zaista, prema svakoj smislenoj definiciji tog pojma, stvaramo stvarnost.

Kao što smo već spomenuli, takvo gledište dijeli većina fizičara. Međutim, u stajalištu Jahna i Dunneove postoji jedna značajna razlika naspram dominantne struje. Većina fizičara odbacila bi zamisao da se uzajamno djelovanje svijesti i subatomskog svijeta može na bilo koji način primijeniti za objašnjenje psihokineze, a kamoli čuda. Odnosno, većina fizičara ne samo da se ne obazire na bilo kakve implikacije koje bi to međudjelovanje moglo imati, nego se, dapače, ponašaju kao da ono ne postoji. Većina fizičara razvije pomalo shizofren pogled, kaže kvantni teoretičar Fritz Rohrlich sa Sveučilišta Syracuse. S jedne strane, prihvaćaju standardnu interpretaciju kvantne teorije. S druge, inzistiraju na realnosti kvantnih sustava čak i kada ih se ne promatra.

Taj bizarni stav "neću razmišljati o tome pa makar i znam da je istinito" mnoge fizičare sprečava da razmotre barem filozofske implikacije najnevjerojatnijih otkrića kvantne fizike. Dr. David Mermin, fizičar na Sveučilištu Cornell, objašnjava da postoje tri kategorije fizičara: malu manjinu zabrinjavaju filozofske implikacije; druga skupina ima razrađene razloge zašto ih ove ne zabrinjavaju, međutim njihova objašnjenja često "posve promašuju bit stvari"; treća, pak, skupina nema razrađenih objašnjenja, ali i odbijaju reći zašto ih te implikacije ne zabrinjavaju. "Njihovo mišljenje je nepokolebljivo.", zaključuje Mermin.

Jahn i Dunne nisu toliko bojažljivi. Smatraju da je moguće da fizičari ne otkrivaju nove čestice, nego da ih, u stvari, stvaraju. Kao dokaz navode nedavno otkriće čestice nazvane anomalon čija se svojstva mijenjaju od laboratorija do laboratorija. Zamislite da posjedujete automobil koji ovisno o tome tko ga vozi mijenja boju i karakteristike! To je vrlo zanimljivo, i čini se da sugerira kako stvarnost anomalona ovisi o tome tko ga otkrije/stvori.

Sličnu potvrdu možemo pronaći i kod jedne druge subatomske čestice. Tridesetih godina prošlog stoljeća Pauli je izašao s pretpostavkom o postojanju čestice bez mase nazvane neutrino, a da bi se riješio veliki problem po pitanju radioaktivnosti. Godinama je neutrino bio samo zamisao, no onda su, 1957. godine, fizičari otkrili dokaze o njegovom postojanju. U posljednje vrijeme fizičari su, međutim, uvidjeli da kad bi neutrino posjedovao neku malu masu, to bi riješilo nekoliko problema koji su još teži od onoga koji se postavio pred Paulijem te su, gle čuda, 1980. godine počeli pristizati dokazi o tome da neutrino ima malu, ali mjerljivu masu! I to nije sve. Kako se ispostavilo, samo su laboratoriji u Sovjetskom Savezu otkrili neutrine s masom. Laboratoriji u Sjedinjenim Državama nisu. Stanje je ostalo nepromijenjeno tijekom većeg dijela 1980-ih, i premda su drugi laboratoriji do sada ponovili sovjetske rezultate, okolnosti su još uvijek nerazjašnjene.

Je li moguće da su različita svojstva što su ih pokazivali neutrini barem jednim dijelom uzrokovana različitim očekivanjima i kulturnim uvjetovanostima fizičara koji su ih istraživati? Ako je doista tako, takvo stanje stvari nameće jedno zanimljivo pitanje. Ukoliko fizičari ne otkrivaju subatomski svijet, nego ga stvaraju, zašto se za neke čestice, kao, na primjer, elektrone, čini da posjeduju stabilnu stvarnost bez obzira na to tko ih promatra? Drugim riječima, zašto student fizike bez znanja o elektronu ipak otkriva ista svojstva elektrona kao i iskusni fizičar?

Može biti da je stvarnost koju sada percipiramo kao elektrone davno postala dijelom kozmičkog holograma, možda prije nego što su ljudi uopće bili dio integracije svih živih bića. Stoga su elektroni možda tako duboko usađeni u hologram da više nisu podložni utjecaju ljudske svijesti kao druga, novija stvarnosna polja. Slično tome, anomaloni se od laboratorija do laboratorija možda mijenjaju zato što su oni novija stvarnosna polja, zato što još nisu razvijeni, te, kako stvari stoje, i dalje lutaju u potrazi za svojim identitetom.


Budući da je sve u svemiru napravljeno od neobrubljene holografske tkanine implicitnog reda, Bohm smatra da je promatrati svemir kao da je sastavljen od «dijelova» podjednako besmisleno kao da različite mlazove u fontani promatramo kao da su odvojeni od vode iz koje istječu. Elektron nije "elementarna čestica". To je samo naziv dan određenom aspektu hologibanja. Podjela stvarnosti na dijelove i potom imenovanje tih dijelova uvijek je dogovorno, rezultat je konvencije, jer subatomske čestice, kao i sve drugo u svemiru, nisu ništa odvojenije jedna od druge od različitih uzoraka na bogato ukrašenom tepihu.

Bohm upozorava da to ne znači da je svemir golema homogena masa. Stvari mogu biti dio nedjeljive cjeline ali još uvijek posjedovati vlastita jedinstvena svojstva. Da bi ilustrirao na što misli skreće nam pozornost na male virove i vrtloge što se često oblikuju u rijeci. Na prvi pogled izgleda da su ti virovi odvojene stvari, te da posjeduju mnoge osobne karakteristike kao što su veličina, brzina, smjer rotacije i tako dalje. Međutim, pomno ispitivanje pokazuje da je nemoguće odredili gdje određeni vir završava, a rijeka počinje. Stoga Bohm ne želi reći da su razlike između «stvari» beznačajne. On jednostavno želi da budemo stalno svjesni da je dijeljenje različitih aspekata hologibanja na «stvari» uvijek apstrakcija, način da te aspekte svojim načinom razmišljanja učinimo jasnijim našoj percepciji. Želeći to ispraviti, umjesto da različite aspekte hologibanja naziva «stvarima», on ih radije zove «relativno nezavisnim pod-cjelinama.»

Zaista, Bohm vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost da fragmentiramo svijet i ignoriramo dinamičku povezanost svih stvari odgovorna za brojne naše probleme, ne samo u znanosti nego i u našim životima i društvu. Na primjer, vjerujemo da možemo crpiti vrijedne dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu. Vjerujemo da je moguće liječiti dijelove našeg tijela i pritom ne brinuti za cjelinu. Vjerujemo da možemo rješavati različite probleme u našem društvu, kao što su kriminal, siromaštvo, ovisnost o drogama, bez obraćanja pozornosti na probleme našeg društva kao cjeline, i tako dalje. U svojim radovima Bohm gorljivo zastupa stav da naš sadašnji način fragmentiranja svijeta ne samo da nije ispravan, nego bi čak mogao dovesti do našeg istrebljenja.

Izvor iz knjige:
Michael Talbot - Holografski Svemir

[Psychonaut]

Ja ne znam ni sta je smisao moga zivota, a kamoli necijeg tudjeg

[Ninti]

Uh Beyond tek sad mi ništa nije jasno..Svaka cast Talbotu Ne samo da se ne mogu skoncentrirat da pročitam do kraja, već i ovo što sam pročitala mi ne sjeda nigdje. Bilokakvo objašnjavanje postojanja riječima je besmisleno, to treba doživjeti, aktivacijom dmt-a u mozgu ili kad odapnemo svejedno, postat će nam jasnije

[melkior]

Ako netko ima puno godina, to još ne znači da je pametan i, pogotovo o toj temi, da ima neko veče znanje. Sreo sam starih budala, poput mene, više nego među mladim ljudima. Tomu je razlog jednostavan. Stariji su možda dosta toga pročitali i sklepali neku svoji životni 'filozofiju' koju onda pljunu kad zatreba. Ili su pristali na idmktrinaciju zbog; koristi, običaja, podneblja....
Mladi ljudi su više neopterećeni takvim glupostima pa su iskreniji, a iskrenost, posebno prema sebi je početak mudrosti ili je barem preduvijet.
Pročitao sam jako puno toga i nisam našao niti u tragovima ono o čemu mi pričamo. Razlog vrlo jednostavan; pa sve je napisano ga te uvuče u neku ili sljedbu ili da te oduševi kako bi pisva preporučio i drugima i tako bi on postao slavan ili bogat jer je dobro unovčio svoj umni proizvod.
Da ima smisao naše postojanje meni je bjelodano jasno, jr ima previše pitanja za koja nema teorije da ne bi bilo odgovora. Treba 'preplivati rijeku' da nam horizonti budu čišći, jasniji i da možemo reči: a to je to.... Doduše ne postoji direktan naputak, jer oni koji su pronašli odgovr obično mudro šute, jer znaju da se tim putem ne ide samo svjetlom uma nego cijelim bićem. O tome u šiframa govre bajke je, bajke, prastara mudrost uskladištena u zagonetnim šiframa ili simbolima.
Inače, sam naš razum ne može dati odgovor, a mi se u njega najviše pouzdajemo i to je izvor patnje i presimizma koji nas koji razmišljamo napada kao pepelnica neko bilje. To je sudbina čovjeka odkako je dam jasan znak razmišljanja, a to je u Gilgameš- epu, na samom početku ljudske povijesti izraženo jednako živo i iskreno kao i ovaj naš razgovor. Čitamo se. ( ne ne pripadam nikakovj sljedbi i ne želim nikoga za nešto vrbovati....)