Finalna faza, prosvetljenje

[silvangoran]

po mom saznanju knjiga rec ili neka druga vrsta umetnosti, pesma, slika itd.... mislim da nam samo vise sluzi kao potvrda za ono sto smo vec spoznali nego kao samo spoznanje necega. Mislim da ljudi koji nemaju samospoznaje nemogu svatiti svete spise jer nemaju te reci te simbole sa cim usporediti i za njih je to gomila besmislenih reci ili besmislenih zvukova ako pricamo o muzici.

Kaka i dali vremenski tokovi teku bas onako kako smo mi u zapandoj kulturi naucieni ili to tece malo drugacije ? postavljam ovo pitanje iz razloga sto imam dobar osecaj da puno nas samo treba da se seti nekih stvari koje vec znamo od davnina, pomocnici poput spihodelicnih supstanci nekad su mi i ukazali na nove stvari ali u vecini slucajeva su me podsetili na stvari koje odvec znam al sam ih zaboravio.Tak da kad citamo knjigu ili slusamo muziku barem ja imam taj osecaj osvezavanja svesti i osvezavanja memorije vise nego ucenja neceg nepoznatog.Jednostavno me neki ton ili neka recenica podseti ko sam stvarno i da sam dugo vremena uspavan i sanjam kojekakve snove bez puno smisla.

posve se slažem. ako je točno da smo svi jedno (a jest), onda imamo i zajedničku memoriju i uvid u sve što je bilo i što će biti. koliko nas se "receptori" otvore zavisi o tome koliko smo napredovali i koliko smo spremni. umjetnicima je prirođeno da imaju "spoj" na to zajedničko pa ponekad nesvjesno proizvedu čudo koje djeluje na sve nas htjeli mi to ili ne. Mozart je rekao da je prvo imao u glavu čitavu simfoniju, a onda ju je krenuo pisati. kroz povijest ima puno ljudi koji su imali takva prisjećanja o kojima ti govoriš, samo ih ne prepoznajemo dok nemamo iskustvo za prepoznavnje. zato muzika ponekad djeluje slično kao psihodelici - kao što kažeš, da nas podsjete.

[SleppyInHead]

Je li vi imate osjećaj kao da znate mnogo više no što ste svjesni?

[silvangoran]

Je li vi imate osjećaj kao da znate mnogo više no što ste svjesni?

Ja definitivno! I svako novo "otkrivanje" djeluje mi ko prisjećanje. A psihodelici su me samo uvjerili da idem u dobrom smjeru

[mucak]

da svakako znamo", ja dok pisem zaista nemam pojma sta cu da napisem niti razmisljam o tome, pustim da tok energije tece kroz mene i ispolji se u vidi pisanih reci ili gorovar ili muzike ili slike, u svim vidovima umetnosti ( smatram filozofiju kao granu umetnosti) postupam tako sto samo pustim da ide, i iz tog razloga mnogo puta i gresim u onome sto kazem ili nepravilno sviram pevam crtam igram itd...

fora je da znamo mi mnogo ali nemamo tolki kapacitet da sve sto znamo znamo od jednom, jednostavno je previse ili ti beskonacno svega odjednom, fora je nac nacin da se propusti ta energija kroz nas i zato smatram da je joga i svesno disanje bitan faktor ka putu prosvetljenja i da nemozemo samo iskljuciti fiziko postojanje, po mom verovanju tako nemozemo doziveti finalno prosvetljenje no samo delimicno.Joga koja znaci spoj nas sa nama kako bi to ja preveo, obuhvata celokupnu covekovu svest o samom sebi i to se vezba i vezbom se postaje sve bolji i svesniji.

No pak sama joga i sama meditacija i samo disanje nisu dovoljni za coveka da dozivi prosvetljenje, prosvetljenje ukljucuje i sami zivot coveka i sve ono sto ga ceka na putu osim njegove prakse vezbanja da se to postigne.Drugim recima covek mora i da zivi i da radi na sebi istovremeno.

[antoniopavaroti]

..
Drugim recima covek mora i da zivi i da radi na sebi istovremeno.

E, da..ovo je možda najteže..

[klada]

Ma ne, kada se prepustis zivotu vidis da neke stvari i pojave oblici i situacije dolaze i odlaze sami po sebi ciklicki vrti se, ko po nekom pravilnom sljedu, i sve striktno uzrocno posljedicno i kada i sam sljedis te neke obrasce, pojave, sljedove nizove i ono sto nosi zivot i onda je Zivot LAKOCAA ko u raju. A radom na sebi si omogucujes da bolje, suptilnije i dublje uviđas te pravilne ciklicke stvari, pojave koje ti dolaze, kojima si okruzen i s kojima si na neki nacin među ovisan. Najteza stvar opcenito po meni je u svemu naci neki balans i ravnotezu, pogoditi mjericu porcije, kolicinu hrane, vrijeme meditiranja, sex, ovo ono uvijek za sve nije dobro ni previse ni premalo vec samo onoliko koliko je stvarno potrebno ta ravnoteza i balans na svim dimenzijama. Uz to biti svijestan energija u sebi, oko sebe, i u drugima te uviđati ljepotu koja je u oku promatraca i zivot je raj na zemlji u svim svojim oblicima i manifestacijama, jer mi smo ionaku svi samo ovdje iz nekog razloga iz vidih sfera, karme iliti sta vec, i sve se desava bez nas, mi mozemo samo u toku kojim plovimo malo usmjeravati da ne lupimo na hrid kamen, da zastanemo na predivnim obalama ili ubrzamo tamo gdje se ne osjecamo ovo je slikovito ako me razumijete.

[silvangoran]

Uz to biti svijestan energija u sebi, oko sebe, i u drugima te uviđati ljepotu koja je u oku promatraca i zivot je raj na zemlji u svim svojim oblicima i manifestacijama, jer mi smo ionaku svi samo ovdje iz nekog razloga iz vidih sfera, karme iliti sta vec, i sve se desava bez nas, mi mozemo samo u toku kojim plovimo malo usmjeravati da ne lupimo na hrid kamen, da zastanemo na predivnim obalama ili ubrzamo tamo gdje se ne osjecamo ovo je slikovito ako me razumijete.

Izvrsno rečeno! Podsjetilo me na Terencea Mckennu koji je rekao: "Život je predivan i bez psihodelika. Psihodelici nas jednostavno čine svjesnima toga, primarno. A tada, sekundarno, vode nas dublje prema tome". I nije samo ljepota u oku promatrača, SVE je u oku promatrača. I kad si to osvijestimo, shvatimo da možemo utjecati na sve oko sebe, ali primarno da nije niti bitno kako utječemo, jer smo ovdje da bismo prošli ovo kratko trajanje, ali pritom kreirali stvarnost oko sebe, ostavili otisak koji negdje ima svoju svrhu, iako je nismo svjesni. Frekvencije (vibracije) primamo i doživljavamo kao boje ili zvukove, ali ih i dajemo, glasom ili pjesmom. I kad osvijestimo gledanje i slušanje, tako da VIDIMO i ČUJEMO (a ne samo gledamo i slušamo), život postaje raj na zemlji, a mi trajno ushićeni našim postojanjem.

[Zephyrus]

I kad osvijestimo gledanje i slušanje, tako da VIDIMO i ČUJEMO (a ne samo gledamo i slušamo), život postaje raj na zemlji, a mi trajno ushićeni našim postojanjem.

Ovo mi se u zadnje vrijeme počelo događati, iako vrlo suptilno, ali se događa.
Da li je do gljiva, spleta raznih okolnosti ili je već prošlo dovoljno vremena pa sam izašao iz depresije, to ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali prije nekih dvije godine pa sam stvarno bio na rubu.
Šteta je učinjena, svom ocu nikada neću preći preko toga što mi je svojim mutavim, nezrelim ponašanjem prijuštio najstresnije razdoblje u životu, ali ga više ne mrzim, čak duboko u sebi mu želim dobro.
Naravno sve to uz opasku - neka je živ, zdrav i sretan, ali što dalje od mene.



Tako da ispada da su gljive u meni ipak nešto prelomile, ali jednako tako sam svijestan da je put još jako dalek i pitanje je da li ću ikada dosegnuti tu razinu da budem u spokoju sa samim sobom i okolinom koja me okružuje.

[silvangoran]

Ja sam svom ocu oprostio nakon što je već bio mrtav, a majci dok je još živa, iako joj to nisam rekao (ali uvjeren sam da to osjeća), i svom sinu s kojim sam stvorio isti odnos kao sto je čitav život bio između mene i oca, i to nakon prve aye. Nakon te spoznaje uslijedilo je dugo plakanje, ali definitivno i gljive i Aya i kaktusi liječe emocionalne ožiljke i vode nas na ispravan put prema samima sebi.

[Zephyrus]

Je li vi imate osjećaj kao da znate mnogo više no što ste svjesni?

Kako reče Sokrat: "Znam da ništa ne znam."

Konfucije je isto imao par dobrih, a na mene se odnosi boldano:

"Tko ne zna, a ne zna da ne zna; opasan je, izbjegavajte ga.
Tko ne zna, a zna da ne zna; dijete je, naučite ga.
Tko zna, a ne zna da zna; spava, probudite ga.
Tko zna i zna da zna; mudar je , slijedite ga."

E tako i ja, znam da ništa ne znam, a opet mislim da me ta spoznaja čini mudrijim od hrpe ljudi koji me okružuju.
Počeo sam izbjegavati ljude.
U biti, postao sam jako, jako namćorast, sa svojih 37 godina namćorastiji sam od većine ljudi koje znam.
Nisam namćorast prema svima, nisam ni neki totalno asocijalni luđak koji se obreca na ljude, ali volim da me se pusti na miru ili da sam okružen ljudima koje stvarno volim.
Generalno govoreći, ljudi mi idu na živce, ne svi, ali jedan dobar dio njih, pogotovo YOLO redikuli, nekakvi petparački politikanti koji ne vide dalje od svoga nosa, SJW ekstremisti, seronje koji me zovu na neke usiljene proslave... mala digresija, recimo ta proslava Nove Godine.
Sad se ja tamo moram bekeljit i kreveljit zbog toga što je noć s 31.12. na 01.01.
Pa šta imam slavit bokte, još sam godinu dana i stariji.
Slavit ću u neki četvrtak ako mi bude do slavlja.
Nadalje, živciraju me dosadni, patetični tipovi poput sestričninog supruga (iako ni on nije najgori, samo je dosadan kao proljev), živciraju me pijani ljudi koji imaju potrebu grliti se i dok ti nešto pričaju onda ti se još onako prijateljski unesu u lice, tu uvijek pomislim - daj uvali mi tu jezičinu više, pa da završimo s tim tvojim bizarnim ritualom.
Živciraju me ljudi od kojih ne mogu ništa novo naučiti, koji brinu tuđu brigu, živciraju me ljudi koji vjeruju sve što pročitaju na portalima i čuju na TV-u, jao, kako me tek ti živciraju (nemam TV više od sedam godina btw.), živcira me ona "šta se ovoga ljeta nosi" ekipa, živciraju me svi koji ne mogu uključiti mozak barem na minutu.
Poput Balaševića, živcira me koštica u štrudli od višanja (stvarno me živcira), a kako me tek političari živciraju, to bi sve stavio pred šmajser i tuci...

I šta sam ja na kraju želio reći?



Pogubih se.