Zanimljivo mi je čitati ovu temu i vidjeti razna razmišljanja, no kad imaš psihički problem poput psihoze, sve ovo što je napisano u ovoj temi uopće nema veze sa stvarnim životom nekoga tko ima psihički poremećaj, u mom slučaju, psihozu. Inače, šizofrenija je serija mnogih psihoza. Bio sam u takvim stanjima nekoliko puta, nemam dijagnozu šizofrenije, ali sam jako blizu.
Prvo da kažem jednu stvar, a to je liječničko objašnjenje psihoze - oni kažu da je to gubitak kontakta s realitetom.
Što je realitet? Što je točno stvarnost i kako definirati stvarnost? Gdje se stvarnost nalazi i tko određuje što je stvarno, a što nije stvarno? Da li to određuje naša svijest, naša psiha koja diktira što vidimo, čujemo, osjećamo ili stvarnost diktira neka izvanjska sila koja nije dio naše psihe?
Ovo nije neka matriks spika, nego stvarno bitno pitanje. Kad osoba nije u stvarnosti, gdje je ona? Gdje je njezin um ako nije u stvarnosti? Zašto tijelo inducira takve mehanizme? Zašto su oni važni i zašto se pojavljuju? Čim se pojavlju, smatra ih se nenormalnima i bolesnima i njihova misterija se unatoč tolikom lažnom napretku uopće ne propituje nego se na takvim ljudima masno zarađuje, jer su oni ti poraženi u drutšvu, stoga, nitko ni nema volje riješiti problem, jer je ovakvo stanje najlakše proglasiti bolesnim i biti ovisan o lijekovima koji narušavaju ravnotežu u već neuravnoteženom mozgu.
Moja iskustva psihoze nikad nisam shvaćao kao bolest. Dugo sam se borio da drugima objasnim da nisam bolestan, u što su me mnogi uvjeravali da sam izričito bolestan i da trebam liječenje. Na kraju, prihvatio sam liječenje jer sam bio prisiljen. Nikad nisam čuo nikakve glasove, niti sam imao vizualne halucinacije, nisam imao mnogo toga što se u priručnicima za psihičke bolesti navodi kao simptomi psihoze i šizofrenije.
No imao sam nešto drugo, a to su bile takozvane deluzije odnosno kriva vjerovanja. Vjerovao sam u stvari u koje se inače ne vjeruje. Ta kriva uvjerenja su krenula vježbama koje sam radio i nekoliko dana prije tih iskustva sam imao vrlo živahne snove u kojima su se pojavljivale zmije.
Najživlji san koji sam imao, dan prije nego je u moj stan upala policija i hitna na poziv moje majke je da sam sjedio na livadi i iza leđa se pojavila zmija koja se ušuljala ispod majice i počela me omotavati. To je bio toliko živ san da sam se prenuo i pao s kreveta.
Dan nakon toga, bio sam zaključan na zatvorenom odjelu duševne bolnice, dobio sam lijekove od kojih sam razvio pseudo Parkinsona i trebale su mi godine da se sasvim oporavim od tog iskustva.
Kao prvo, samnom nitko nije sjeo i popričao i pokušao čuti što moja podsvijest i ekstremna svijest žele reći, nitko nije razumio uopće razinu postojanja na kojoj sam u tim trenucima bio, nego su svi, od moje obitelji do liječnika naljepili samo naljepnicu, napravili dijagnozu radi koje sam izgubio mnoge šanse za zapošljavanje, radi koje sam institucionaliziran i ostatak života živim s naljepnicom luđaka.Kasnije sam se pokušao maknuti s lijekova, no radi toga što su lijekovi dodatno narušili razvotežu na raznim sustavima (dopaminski, serotoninski, adenergički, muskarinski) vrlo brzo bih nakon prestanka uzimanja te jedne tablete upadao sam u takva stanja koja su bila presnažna, tripovi koji ne prestaju i morao bih se ponovo vratiti na terapiju.
Iskustva ekstremnih stanja svijesti kao što je to u psihozi, kad osoba nije povezana s objektivnom opipljivom stvarnošću u društvenom i materijalnom smislu su stanja koja su mnogi ovdje nazvali bolesnima i nenormalnima. No idemo malo dublje u ovu temu. Ja sam vjerovao u krive stvari. Kako sam došao do nekih skripti i bio vrlo fokusiran na drevni Egipat, bio sam posjećen od entiteta koji me je uveo u to stanje da mi pokaže drugu stvarnost. Ta druga stvarnost koju sam vidio ne može se opisati riječima, može ju se nazvati bolesnom i nerealnom, ali u mome slučaju, ta stvarnost je jednako realna kao i ova obična, dosadna svakodnevica.
Egipatski entitet koji me uveo u to hipnotično stanje nije rekao svoje ime, jer je njegovo ime zabranjeno za izgovarati, a došao je s prvom zrakom sunca. Taj dan, bio sam u transu u kojem više nisam sobom upravljao ja. Meditirao sam u rano jutro i imao sam osjećaj da sam ostvatio kontakt s nekakvom drugom svijesti. Moj ego, moja persona, osobnost prestala je postojati. Sve što se oko mene događalo, bilo je povezano samnom, događalo se u meni, izvan mene, u svakoj točki prostora u svemiru, te također u isto vrijeme nigdje. Bio sam centar svemira i sve što sam zamislio, na neki način bi se projiciralo u toj mojoj "drugoj" stvarnosti. Tada sam shvatio da sam ja centar svijeta, da sam centar svemira, da sam inkarnacija svjetla, vode, vatre, zemlje, zraka. Da sam jedno sa svemirom, da je svemir u meni i da sam ovdje kako bih iskusio upravo taj ultimativan osjećaj pripadanja svijetu. Tada sam shvatio da koliko god se ja trudio upravljati svojim životom, da nije sva volja samo na meni, jer nisam savršen, nisam savršeno discipliniran, nemam dovoljno znanja, totalni sam tupan i slabić. Ja sam samo antena koja je poveznica između above i below. Zatim sam počeo imati taktile halucinacije, doslovno sam bio milovan i na neki način "uštimavan" na drugu frekvenciju uma. Iskustva koja sam doživio nemoguće je prenijeti riječima jer ne postoje riječi za taj drugi svijet u kojem je sve savršeno uštimano i sve savršeno funkcionira. Kako ljudi ne mogu opisati DMT iskustva, tako ne mogu ja opisati svoje iskustvo jer nije od ovog svijeta.
Kad su mi bila otvorena sva vrata, čakre, kad sam došao do nekakvog 8. levela nastao je muk. Na višim razinama čovjek nema nikakav utjecaj nego je hijerarhija dimenzija toliko kompleksno i savršeno napravljena od nekog entiteta, bića ili Boga da je u našem jadnom ljudskom svijetu nemoguće shvatiti takvu preveličanstvenu silu, red i moć. Nakon tih nekoliko sati transa, bio sam toliko iscrpljen kao da nisam spavao danima. Taj dan sam progutao prvi Haldol u životu.
Napraljen mi je EEG sken mozga i EEG je upućivao na previsoku GAMA aktivnost. Kad sam gledao svoj EEG kasnije pokazao mi je liječnik naglu električnu aktivnost u mozgu koja je odlazila u GAMA spektar.
Kad sam kasnije googlao "GAMMA brain waves" našao sam zanimljivi opis.
"Gamma brain waves are the fastest brainwave frequency with the smallest amplitude. They are associated with the “feeling of blessings” reported by experienced meditators such as monks and nuns, and with peak concentration and extremely high levels of cognitive functioning."
Takav opis je vrlo sličan onome što sam ja u svojim ekstremnim stanjima, u svojim psihozama osjećao. Jedno sa svime, kompletnu uronjenost u svijest, blagoslov i pokazivanje nezamislive primordijalne moći svijesti i kozmosa. Neopisiv osjećaj, najblaža verzija toga je osjećaj "blagoslova".
Nekoliko godina kasnije, klupko moje svijesti se počelo odmotavati i počeo sam shvaćati ljude bolje, a i sebe samog. Ljudi su većinom kukavice, danas ne postoje heroji, nema ljudi koji su nešto jako bitni. Postoji disbalans na mnogim poljima, ljudi stvaraju svoje identitete kako bi bili spašeni i pripadali negdje, a sve više je usamljenih ljudi ispred ekrana. Ljudi misle da im je dostupnost informacija povećala znanje, a zapravo je sve samo obična zabava. Svijet ne postaje ljepše mjesto, nekakva super budućnost, nego svijet u kojem se planet sustavno eksploatira, u kojem ljudski život nema nikakvu cijenu, u kojoj se kontroliraju pojedinci da bi snažne institucije prikupljale svoju moć. Svijet u kojoj su vrline i etika postale roba i egotizam. U svijetu vlada psihoza i zato mi je lakše što to uviđam, a moje patnje su sasvim normalne kao i svakog običnog čovjeka. Sad kad znam da sam ovdje da bih iskusio bol nakon koje dolazi ugoda, da bih doživio dan i vidio sve te boje i čuda stvaranja trebao bih skakati od sreće. No ono što vidim u drugim ljudima nije sreća, nego obavljanje dužnosti. Vidim robove, vidim mašine, ne vidim bolji svijet, vidim distopiju i prijevaru. Vidim kako papir upravlja ljudskim vjerovanjima, dušama. Vidim kako se civlizacija raspada i oni koji joj ne služe nisu potrebni društvu. Unatoč mom hendikepu što ponekad odlijepim u svoju subjektivnu stvarnost, osjećam se blagoslovljen sa svim svojim mukama. Meni su ta iskustva bila potrebna da se probudim i spoznam tko sam. Jesam li "odabran"?
Svakako da jesam. Kao i svatko drugi. No problem je što ne postoje "drugi". Svi smo jedan organizam...
