Stranica: 1/2.

Psihoze i opasnosti lijekova

Postano: 25.05.2015, 19:09
Postao/la Beyond Le Fov
Kod psihodeličnih iskustva česta je pojava kraće ili dugotrajnije psihotično stanje uma, mentalni i emocionalni kaos, dezorijentacija među previše informacija, osjećanja, percepcija, manjka definicija, gubitak osjećaja za realnost i organiziranost uma, panika ega koji gubi tlo pod nogama prisiljen na suočavanje sa svime potisnutim.

Iz metafizičkog shvačanja ljudskog bića i svemira kod uzimanja psihodeličnih droga poput LSD i psilocibinskih gljiva događa se mnogo agresivnih energetskih procesa kroz čitav lanac materijalnih i suptilnih slojeva tijela osobe. to je unutarnja alkemija koja nije bezazlena stvar, a psy psihotične epizode su guranje svih mentalnih, emocionalnih i astralnih funkcija i struktura do krajnjih granica izdržljivosti u kaosu. Psihoze netrebaju biti potaknute psihodelicima ali iz metafizičkog kuta radi se o nekontroliranom funkcioniranju tijela pri čemu se viša svijesnost pretapa s nižom.

preporučam ovu knjigu za upoznavanje metafizičkog shvačanja sebe u odnosu sa svemirom:" onclick=";return false;

Psychosis is widely misunderstood throughout society. Even the so-called professionals of the psycholo gical and psychiatric communities do not understand its genesis or what is actually occurring. As with all so-called mental problems, metaphysics is essential to a proper understanding. Without the knowledge of how consciousness incarnates into matter and the various subtle bodies and energies required there will always be confusion. Most psychiatrists and psychologists work from a framework of beliefs which state that consciousness cannot exist without the brain and therefore the brain is you. They will freely admit that there is no proof that this is the case but have decided to base their research and theories upon the assumption that the brain is where consciousness comes from. It is a shame that when you base a theory on something untrue that your theory cannot be accurate.

So the professionals who treat psychosis patients, as well as schizophrenics and other disorders, do not really understand what is happening to the patient and therefore do not know how to treat them. Often such patients are locked up in psych wards and seen by the doctor once a day (if that) for a few minutes. The treatment is basically a resume of anti-psychotic drugs which adjust the various neurochemicals within the brain. As well as these drugs the patient will be told that they are sick, they are experiencing delusions and hallucinations etc and that this means they are psychotic. The doctors do not delve into the patient’s subconscious with regression or hypnosis techniques as they themselves are not experienced in these areas. If a doctor has not thoroughly explored his/her own subconscious with such techniques and meditation then they are not qualified to perform them on others. They would be dealing with issues that they cannot understand and the technique could actually be dangerous if used by such a doctor.

The drugs used to treat psychosis affect the brain in such a way that the astral body and chitta are disconnected. This disconnects the patient from many of their Samskaras and also reduces the vibration of their etheric and physical bodies which slows down mental activity. A disconnection from the lower chakras also occurs, leading to a loss of sex drive and loss of feeling in the genitals. So in effect the drugs reduce all sensations coming from the subtle bodies of the patient. The extreme symptoms are therefore reduced and the patient seems much less chaotic. The problem is that the subtle bodies are still in chaos, they have simply been disconnected and so the chaos does not incarnate as strongly. The chaotic astral body and chitta have not been healed or cleared in any way and when the drugs are stopped there is a good chance that the psychosis will reoccur. For this reason it is often the case that once someone has a psychotic episode they are told by doctors to stay on the drugs for a long period possibly the entire life “just in case”.

So what is psychosis? To understand this we must look at the ego structure which is basically crystallization in the astral body and chitta. The crystallizations are formed in the first place to protect the individual from emotional pain coming from within (because of past traumas and disconnection from the person’s essence or spirit) and to keep negative outside influences at bay. On top of this there is further conditioning which are learned responses to the outside world and how to navigate through society. The successful ego structure keeps internal emotional pain to a minimum and successfully deals with the outside world with a minimum of anxiety. The very successful structure will fulfill its desires through interaction with the World. An unsuccessful structure can be seen as one that fails to keep internal emotional pain to a minimum, and/or cannot deal with everyday life effectively and without high levels of anxiety. Of course the actual ego can be anywhere between these two extremes.

If the ego structure fails to keep internal emotional pain at bay, the structure is not solid and may be in a state of flux. Similarly if the environment is hard to negotiate, the anxiety from outside could lead to the instability of the ego structure. So for whatever reason, if the ego structure is unstable it is possible for parts of it to change suddenly. For example a major Samskara could suddenly come to the surface and release the emotions locked within, causing a part of the crystallized astral to open. When this occurs, higher vibrating parts of the light body may enter into the astral body which may raise its vibration and make it even more unstable. So the astral body becomes chaotic very suddenly and at the same time higher energies have entered into the person’s consciousness. The person experiences the higher energies and feels invincible, spiritually awakened and extremely special. To a psychiatrist these symptoms are called grandiose delusions. As the person still has a very chaotic astral body or ego structure they misunderstand what is happening. The ego feels these forces of higher consciousness and comes to its own conclusions such as "I am Jesus reincarnated", "I have reached Enlightenment", "I can fly" etc. The forces that the individual feels are of higher consciousness and feel so powerful. It feels so real because it is real. Spiritual realities are far more real than life on Earth and when experienced through the ego the person cannot help believing its truth. As they have no foundation or true knowledge to put the experience into context they interpret the spiritual forces they are experiencing and create delusions like "I am Jesus".

To a psychiatrist, who also has no basis for conceptualizing such experiences and who has not had the experience themselves, it is simply delusion but what use is it to tell someone they are completely delusional when they feel as though the experience is more real than anything they have ever felt before? Part of the experience is completely real; the feelings of grandeur are exactly how the spirit feels. Do you think God does not feel grand? It is only the interpretation that is a delusion.

Because of the higher consciousness, the person will likely see the falseness of others egos, society’s norms and values and indeed the fakeness of themselves. Their own ego is exposed as a fraud very suddenly by their experience of higher consciousness. Seeing yourself as a fraud is not easy but while the higher forces are incarnating it feels great and it can be seen clearly. Unfortunately the very same ego that has been seen as a fraud is the one that is creating the delusions.

Also if the person’s Third Eye is activated sufficiently there will be hallucinations. Even though the Third Eye is seeing into other realities and the hallucinations are based on this actual vision, they will often be distorted by the ego. With the activated Third Eye and chaotic chitta the imagination of the psychotic can be so vivid that it seems real. Indeed some of what the psychotic may see is actual hallucination.

Because the astral body’s vibration has been raised by the influx of light and possible activation of chakras and other structures, it becomes extremely chaotic. All the crystallization and ego structure that kept certain thoughts and emotions separate and kept things running smoothly is thrown into absolute chaos. The chitta is whirling around at amazing speeds and the person can think very fast. Their IQ has probably risen significantly as a result but there are so many thoughts running around that they cannot stay sane or focused. The past merges with the present, hallucinations with delusions of grandeur, and the person has gone insane. The person can no longer grasp reality, cannot read other people and may think that the whole world is against them. Paranoia becomes amplified and the types of delusions created become worldlier: “Mum wants to lock me up in a mental hospital”, “my girlfriend wants to kill me”, “everyone is out to get me”, “the FBI is watching me”.

After a while the astral body will calm down and the higher forces will disconnect gradually. The extreme delusions will reduce and thoughts slow down. The astral body and chitta's vibration will slow down to normal but they will have been affected greatly by the episode. The realization that your ego is a fraud is far more painful when you end up right back in it and lose the grandeur of higher consciousness. The astral has been shaken up by higher consciousness and will take a long lime to settle down. Depression and anxiety are very likely and a slow process of rebuilding the sense of self will begin.

At this point the patient can try to become normal again or begin the clearing process and try to reach higher consciousness for good and with clarity. For this the vibration of the etheric and physical must be gradually raised while the astral body is cleared of all past emotional conditioning. The decisions made will likely rest on what beliefs are held after the episode. Does the person believe that they simply had a psychotic episode which needs to be treated by anti-psychotic drugs or do they believe that they experienced a spiritual awakening which needs to be treated by further spiritual transformation and incarnation?

Re: Psihoze

Postano: 27.05.2015, 19:52
Postao/la extranoize
Zanimljiv pogled na psihoze. Psihoza ili duhovno iskustvo? Rekao bih i jedno i drugo, iako su to naizgled suprotna objašnjenja koja prihvaćaju ljudi različitih svjetonazora (ili razina svjesnosti); psihoza je objašnjenje unutar racionalnog svjetonazora, a duhovno iskustvo unutar magijskog, mitskog (koji su predracionalni) ili integralnog svjetonazora (koji nadilazi i obuhvaća magijski, mitski i racionalni).

Čini se da su psihoza i duhovno iskustvo su često nerazdvojni. Poznato je kako je psihička bolest jedan od znakova nadolazeće šamanske karijere. No to sve ni na koji način ne umanjuje vrijednost duhovnog iskustva. Isto tako, potpuno je prirodno da paralelno s biokemijskim promjenama u mozgu (npr. djelovanjem lijekova ili psihodelika) dolazi do psihičkih i duhovnih iskustava.

Meni je zanimljiva veza između duhovnih iskustava i epilepsije temporalnog režnja. Očito je mozak neka vrsta filtera koja iz beskonačnog Polja informacija slaže ovo što zovemo realnošću. Naš se doživljaj realnosti mijenja ukoliko nešto promjeni postavke moždanog filtra, bilo biokemijskim putem, mehaničkim oštećenjem tkiva ili abnormalnom aktivnosti elektromagnetnog polja. Tzv. uklete kuće se često nalaze na mjestima gdje su abnormalna elektromagnetna polja, a veza između elektromagnetnih polja i duhovnih iskustava se pokazuje i u eksperimentima s "Božjom kacigom" (

Preporučam odličan dokumentarac o neuroteologiji, čak su Dawkinsa nagovorili da proba Božju kacigu.
BBC Horizon, God on the Brain

Re: Psihoze

Postano: 30.01.2016, 00:46
Postao/la mr.boz
Jako dobar čitanac Beyond Ra! :D
Pošto i sam imam dosta iskustva s psihozom, reći ću svoj mišljenje makar sam napisao jedan post prije ovog.
Opisao bih psihozu kao svojevrstan alat psihe da doživi stanja koja ne može kompenzirati snovima ili drugačije.
Snovi imaju ulogu da kompenziraju svijesti ono što svijest preko dana doživljava, da nas uvijek vrate u "normalno" stanje.
Rekao bih da je psihoza nekakav evolucijski alat koji omogućava pojedincu da doživi snove dok je budan ili da stvori svoju stvarnost koja je podnošljivija od prave stvarnosti.
U psihotičnom stanju barijera između budnosti i snova je prekinuta.
U takvom stanju isprepliće se san i java i obično kad smo budni, onda smo budni i to smo mi.
Kad se i san i java isprepletu dok je ego mehanizam inhibiran dolazi do psihoze.

Re: Psihoze

Postano: 06.07.2019, 22:05
Postao/la Sandoval
Hmmm zanimljiva tema... Imao sam u životu period kada sam nakon prevelikog vezanja za druge odjednom ostao sam. Konflikti sa najbližim osobama, prekid veze i konačno odlazak u drugi grad. Prvih par tjedana sam podsvjesno sve negirao, iako sam i punu godinu prije toga osjetio da neke odnose držim zbog osjećaja sigurnosti. Situacija je bila takva da sam bio na zadnjoj godini faksa i nisam imao previše obaveza. Moj prirodni korak zbog nepovjerenja u sebe, a samim time i u druge bio je povući se u svoja četiri zida, izaći u trgovinu, jednom tjedno na faks. Tu sam se susreo sa samim sobom i kroz dva/tri mjeseca prozivio sam sve ono potisnuto. Bilo je gadno. Nije bila riječ o psihozi jer sam u svakom trenutku bio svjestan svega oko sebe i govorio sam sebi lijepe stvari dok su me prali osjećaji kao da ću se raspuknuti i mentalno i tjelesno. Tri faze bi izdvojio u tom periodu. Apatija, depresija, ozdravljenje. Mislim da je dobar dio mog ega tada umro i mislim da sam zapravo zato prozivljavao svo to čišćenje. U snovima naročito, svi nerazrijeseni sukobi, moja zamjeranja, posramljivanja od strane drugih, napokon se s tim trebalo suočiti, sam, dalje od izvora stresa, koji je moj krhki ego doveo u stanje emocionalne paralize. Nažalost, nisam ništa naučio i vratio sam se starim navikama jer je moj krhki ego opet tražio utočište, a našao ga je kod onih koji su ga prije povrijedili. I evo, to traje već nekoliko godina. Ne moram napominjati da sam posljednjih godina napravio isti onaj zid oko sebe. Tu i tamo kroz neku meditaciju se otvorim sam sebi, isplacem, ali dosta toga je zakopano u dubini mene. Najgore od svega je što pored završenog faksa ne znam što želim u životu jer često osjećam prazninu i čeznem za tim da sa nekim drugim odnosima to nadomjestim. To sam donekle i usojevao kada sam živio s djevojkom, ali iznutra sam znao da to nisam onaj pravi ja i da smo se našli u krivo vrijeme. Zato je i puklo. Nisam baš kreativan, ne gustam u glazbi kao nekada, svako maleno zadovoljstvo koje se pojavi je jako kratkotrajno. Rijetko sanjam. Osjećam gađenje prema nekim stvarima. I evo, upravo zato sam ovdje na ovom forumu, gdje ću kroz iskustva sa drugima nadam se dobiti korisne informacije i vidjeti može li mi microdosing pomoći.

Re: Psihoze

Postano: 06.07.2019, 22:55
Postao/la Sandoval
I čak sam razmišljao o uzimanju veće doze da se riješim i očistim od tih osjećaja u što kraćem periodu, ali strah me jednostavno jer znam koliko je ovo gore bilo intenzivno, a nisam imao doticaj sa nikakvim supstancama.


Re: Psihoze

Postano: 07.07.2019, 09:41
Postao/la Beyond Le Fov
Potrebno je ovdje reci o velikim opasnostima koje skrivaju benzodiazepini, grupa ljekova koji se cesto i olako pripisuju svima sa emotivnim i mentalnim poteskocama. Pise moj dragi hrabri prijatelj s mnogo iskustva oko toga...

Što su to zapravo “benzodiazepini”?

Normabel, Xanax, Apaurin, Lexaurin ili jednostavno “benzodiazepin”

Petar je istegnuo mišić te mu je doktorica prepisala Apaurin. Lucija se više nije mogla nositi sa stresom koji joj je stvarala činjenica da nema posao te joj je doktor prepisao Lexaurin. Marko nije nikako mogao usnuti te mu je za kroničnu nesanicu prepisan Cerson. Helena je bila žrtva pljačke te je povremeno doživljavala napadaje teške panike, stoga joj je prepisan Helex. Davor je ratni veteran koji ima izraženi PTSP te svu onu anksioznost, nesanicu, strah i druge probleme koji prate ovo vrlo teško stanje. Njemu je prepisan Rivotril tokom dana i Dormicum “za spavanje”. Osoba X ima prepisan Lorsilan, osoba Y Diazepam, Osoba Z Misar, druge osobe dugi niz godina koriste Xanax, Praxiten, Sanval, Maprazax, Normabel, Lunatu, Oksazepam, Alprazolam ili pak Lexilium. Što je zajedničko svim ovim spojevima, nazivima i slovima? Što ih objedinjuje? Objedinjuje ih raspored slova koji stvara naziv grupe u koju spadaju svi ti lijekovi, raspored koji ispisuje riječ BENZODIAZEPINI.

U moru imena lijekova za smirenje, popularno nazvanih anksiolitici, plivaju mnoge opasne ribe. Da li je ime Normabel, Apaurin, Xanax, Lexaurin ili neko peto, zapravo manje je bitno. Ono što je zajednički nazivnik mnoštva različitih imena jest grupa u koju spadaju – benzodiazepini. Benzodiazepini su psihoaktivne supstance koje djeluju umirujuće na središnji živčani sustav. Popularno nazvani “lijekovi za smirenje”, a nešto stručnije “anksiolitici”, ova grupa lijekova već se preko 50 godina ne miče iz top 10 najprodavanijih lijekova u svijetu. Prije su se ti lijekovi mogli kupiti bez recepta u ljekarnama, no kako su negativni učinci ovih supstanci postajali evidentni postali su dostupni isključivo na recept.

Što su to zapravo “benzodiazepini”?

Prvi benzodiazepin, klordiazepoksid (Librium), sintetizirao je 1955. Leo Sternbach dok je radio u Hoffmann-La Rocheu na razvoju trankvilizatora. Farmakološka svojstva stvorenih spojeva na prvi pogled bila su razočaravajuća, a Sternbach je napustio projekt. Dvije godine kasnije, u travnju 1957., suradnik Earl Reeder čisteći laboratorij primijetio je “lijepu kristalnu supstancu”, preostalu iz prekinutog projekta. Ovaj spoj, kasnije nazvan klordiazepoksid, nije bio testiran 1955. zbog Sternbachove usmjerenosti na druga pitanja. Očekujući da će rezultati farmakologije biti negativni i nadajući se da će objaviti nalaze vezane uz kemiju, znanstvenici su ga poslali na standardnu ​​seriju testova na životinjama.

Međutim, spoj je pokazao vrlo jaka sedativna, antikonvulzivna i miorelaksansna svojstva. Ovi impresivni klinički nalazi doveli su do njegovog brzog uvođenja diljem svijeta 1960. godine pod imenom Librium. Tri godine poslije Hoffmann-La Roche na tržište pod markom Valium izbacuje diazepam te od tog trenutka kreće veliki boom benzodiazepina. Uvođenje benzodiazepina dovelo je do smanjenja propisivanja barbiturata, a do 1970-ih u velikoj su mjeri zamijenili starije lijekove za sedativne i hipnotičke primjene.

Benzodiazepini pojačavaju učinak neurotransmitera gama-aminobutirne kiseline (GABA) na GABA-A receptor, što rezultira sedativnim, hipnotičkim (induciraju san), anksiolitičkim (umirujućim), antikonvulzivnim i mišićno relaksirajućim svojstvima. U medicinskom kontekstu, benzodiazepini kratkog djelovanja se tipično preporučuju za liječenje nesanice ili akutne anksioznosti ili poremećaja napada panike, a benzodiazepini sa dužim djelovanjem preporučuju za liječenje generaliziranih anksioznih poremećaja.

Svoju popularnost, među ostalim, mogu zahvaliti relativno sigurnom profilu pri predoziranju. Naime, benzodiazepini su zamjenili barbiturate, spojeve koji su bili poznati po umirenju ali nažalost i umiranju pacijenata zbog depresije disanja. Depresija disanja kod benzodiazepina postoji, ali postaje izražena tek kada se popije doza mjerena u pakiranjima, a ne tabletama. Čak i tada depresija disanja ne dovodi do smrti. Koliko su benzodiazepini sigurni u slučaju predoziranja zorno prikazuju 2 slučaja predoziranja diazepamom. Nakon namjernog uzimanja doza diazepama od 450 do 500 mg u prvom slučaju, te 2000 mg, u drugom, bolesnici su se oporavili bez posebne terapije unutar 24 do 48 sati (Greenblatt et al., 1978). LD50, doza od koje će umrijeti 50% ljudi, za benzodiazepine nije niti utvrđena. Primjerice za diazepam, unešen oralno, LD50 kod štakora je 1200mg/kg, pasa1000mg/kg, a miševa 700mg/kg(Clarke, 1978). Dakle, kada bi mišu težine 50 kilograma dali 35000mg u 50% slučajeva došlo bi do smrti životinje. Preporučeno doziranje diazepama kod ljudi je 2-40mg, ovisno o stanju pacijenta te poremećaju za koji se diazepam propisuje. Ipak, tu počinje ali i prestaje sigurnost benzodiazepina.

Utjecaj benzodiazepina na tijelo:
-sedacija (umirenje)
-opuštanje mišića
-suzbijanje (epi) napada
-fizička euforija
-poremećaj ravnoteže i koordinacije pokreta
-respiratorna depresija

Utjecaj benzodiazepina na kognitivne funkcije:
-suzbijanje tjeskobe (anksioznosti)
-smanjenje inhibicija
-kognitivna euforija
-kompulzivno re-doziranje
-usporavanje misli
-otupljenje emocija
-deluzija trezvenosti

Ponekad se javljaju paradoksalne reakcije na benzodiazepine kao što su povećani napadi (epilepsije), agresivnost, povećana anksioznost, nasilno ponašanje, gubitak kontrole impulsa, razdražljivost i samoubilačko ponašanje (iako su rijetke u općoj populaciji, sa stopom incidencije ispod 1%). Ovi paradoksalni učinci javljaju se češće kod osoba koje zloupotrebljavaju benzodiazepine, osoba s duševnim poremećajima, djece i pacijenata s visokim dozama.

Vrste benzodiazepina

Benzodiazepini se obično dijele prema 2 kriterija. Prvi je za koje su poremećaje indicirani, dok je drugi kriterij podjele prema dužini zadržavanja u tijelu iliti brzini eliminacije poznate kao “polu-život”.

Podijelivši ih prema indikacijama, benzodiazepini se mogu podijeliti na:

a) ANKSIOLITICI, za olakšanje anksioznosti (tjeskobe)
-kod anksioznosti, paničnih poremećaja i fobija
b) HIPNOTICI, za usnivanje i spavanje
-kod nesanice
c) MIORELAKSANSI, za opuštanje mišića
-kod grčeva mišića i spastičkih poremećaja
d) ANTIKONVULZIVI, za zaustavljanje konvulzija
-kod nekih oblika epilepsije
e) AMNESTICI, za narušavanje kratkoročnog pamćenja
-premedikacija za operacije, sedacija za manje kirurške zahvate

Druge kliničke primjene:
-akutna psihoza s hiperekscitabilnošću i agresivnošću

Podijelivši ih prema brzini eliminacije iz tijela, polu-životu, dijele se na:
a) brzootpuštajuće (Xanax, Lorsilan, Dormicum)
b) srednjeotpuštajuće (Praxiten, Lexaurin)
c) sporootpuštajuće (Normabel, Rivotril)

Na svjetskom tržištu postoji mnogo benzodiazepina. Neki su dostupni u jednoj zemlji a drugi nisu i obrnuto. Tablica koja slijedi poredati će benzodiazepine prema više kriterija, od kojih je jedan ekvivalentna snaga – koliko je benzodiazepina X potrebno da se postigne istovjetni učinak kao sa benzodiazepinom Y. Samo upozorenje, ekvivalentna snaga kod benzodiazepia utvrđena je prema zapažanjima doktora, a ne kao rezultat znanstvenih istraživanja. Razne tablice mogu dati različite ekvivalente.

https://benzostvarnosthome.files.wordpr ... ablica.jpg

Ova tablica preuzeta je iz priručnika Dr. Heather Ashton. Sama Dr. Ashton smatra se jednom od vodećih svjetskih stručnjakinja na polju benzodiazepina. Ukoliko razumijete engleski jezik tada bih vam toplo preporučio da pročitate priručnik, kojeg možete naći na linku

1) Half-life: vrijeme potrebno da koncentracija u krvi padne na polovicu svoje vršne vrijednosti nakon jedne doze. Poluživot aktivnog metabolita prikazan je u uglatim zagradama. Ovo vrijeme može se značajno razlikovati između pojedinaca.
2) Ciljano tržište: iako svi benzodiazepini imaju slične učinke, oni se obično prodaju kao anksiolitici (a), hipnotici (h) ili antikonvulzivi (e).
3) Ovi ekvivalenti se ne slažu s onima koje koriste neki autori. Oni se čvrsto temelje na kliničkom iskustvu, ali se mogu razlikovati između pojedinaca.
4) Ovi se lijekovi kemijski razlikuju od benzodiazepina, ali imaju isti učinak na tijelo i djeluju istim mehanizmima.
5)Svi ovi lijekovi preporučuju se samo za kratkotrajnu uporabu (maksimalno 2-4 tjedna).

Ovisnost i sindrom ustezanja

Nagli prekid uzimanja benzodiazepina može dovesti do po život opasnih napadaja ili čak i smrtnih slučajeva kod osoba koje su ih koristile redovito, u višim dozama i kroz dugi vremenski period. Iz tog razloga, preporuča se polagano smanjivanjivati dozu kroz duži vremenski period. Postepeno smanjivanje količine koja se uzima, tijekom duljeg vremenskog razdoblja, dozvoljava tijelu pacijenta da se prilagodi i tako izbjegne najteže simptome ustezanja, kao što su halucinacije, psihoza, konvulzije i smrt.

Simptomi ustezanja mogu uključivati sljedeće:
-Žudnja za drogom
-Noćne more
-Slabost mišića
-Poteškoće sa koncentracijom
-Povećan broj otkucaja srca
-Gubitak apetita
-Povećan tlak
-Povećana osjetljivost na dodir, okus, miris, svijetlo i zvuk

Ukoliko se prekinu prenaglo ili je osoba posebno osjetljiva, simptomi mogu biti
-Nasilje i agresija
-Posttraumatski stresni poremećaj
-Delirium tremens
-Samoubilačke ideje ili samoubojstvo
-Koma (rijetko)
-Katatonija, koja može rezultirati smrću
-Konvulzije, koje mogu rezultirati smrću

Korisnici brzo postaju ovisni ako uzimaju velike doze ili koriste lijek dulje od preporučenog. Zlostavljanje čini ovisnost još vjerojatnijom. Ovisnost se događa kada se mozak mijenja kako bi se prilagodio prisutnosti lijeka. Dolazi do promjene raznih struktura u mozgu, pa i struktura vezanih uz “nagradu”. Kako lijek napušta krvotok dolazi do simptoma apstinencije, a time se javlja žudnja za novom dozom. Iskustvo ustezanja, poznato kao “kriza”, ovisi o razini ovisnosti, vrsti zloupotrijebljenog lijeka, načinu zlostavljanja, doziranju i trajanju zlostavljanja

Kada osoba postane ovisna o benzodiazepinima često će nabavljati dodatne benzodiazepine od prijatelja ili članova obitelji. U težim slučajevima ovisnosti osoba će odlaziti kod nekoliko psihijatara u isto vrijeme kako bi dobila više recepata ili će preuveličati tegobe kako bi joj lječnik prepisao veću dozu.

Iako je bilo potrebno puno vremena, naposlijetku psihijatrija je priznala da su benzodiazpini supstance koje je izuzetno teško prestati uzimati. Pogotovo nakon duge uporabe. Danas, mnogi psihijatri koji rade na polju ovisnosti tvrde da je lakše prestati koristiti heroin nego benzodiazepine, jer u većini slučajeva trajanje ustezanja kod benzodiazepina ne mjeri se u tjednima nego godinama. Sada je to sustezanje dobilo svoju zasebnu kategoriju “Sindrom ustezanja benzodiazepina”, ali su doktori i dalje premalo upućeni u stvarnu agoniju koju ove supstance mogu uzrokovati.

Dok se i dalje koplja lome da li je gornja prihvatljiva granica 2 ili 4 tjedna, jedno je sigurno – ukoliko koristite benzodiazepine dulje od 4 tjedna dovodite se u opasnost od razvijanja fizičke ovisnosti. Iako se koristi riječ ovisnost, u slučaju benzodiazepina najčešće se radi o fizičkom navikavanju, a ne o ovisnosti u punom smislu. Tipična osoba koja zavisi od dnevne doze benzodiazepina je osoba srednjih godina koja benzodiazepine koristi dugi niz godina, na način i u dozi prepisanoj od nadležnog liječnika. To su vaši očevi i majke, djedovi i bake, pa i sami lječnici koji su prečesto spremni propisati i u nedogled produživati recepte ovih kratkotrajno korisnih, ali dugoročno iznimno štetnih i opasnih spojeva.

Ono što je natužnije je baš činjenica da su se milioni ljudi na svijetu našli u gotovo bezizlaznoj situaciji baš zato jer su desetljećima slušali svoje liječnike. Nakon 20 godina korištenja, čak i niske terapeutske doze, benzodiazepini uzrokuju simptome usteznja koji nekada traju godinama. Nekada su promjene koje se dese u tijelu osobe, nakon produžene terapije benzodiazepinima, toliko jake da je prestanak uzimanja lijeka jednostavno nemoguć. Tada je osoba jednostavno primorana uzimati benzodiazepine do kraja života.


Prošlo je 60 godina od kada su se pojavili na tržištu, a svijet benzodiazepina ostao je znanstveno neistražen. U najboljem slučaju poluistražen, ali većina informacija temelji se na iskustvima liječnika, a ne dugotrajnim znanstvenim istraživanjima. Istraživanjima za koje je bilo vremena te nema opravdanja za ovolike rupe u znanju vezane uz te spojeve. Benzodiazepini se propisuju prelako, a ukidaju preteško. Prosječni doktor nije svijestan opasnosti koju taj prvi recept unosi u život njegovog pacijenta. U slučajevima kada su doktori dobro informirani te koriste benzodiazepine u vrlo kratkom periodu, kako bi pacijent prebrodio akutnu psihofizičku krizu, benzodiazepini imaju svoje mjesto. Ne samo to, u tim su slučajevima neophodni. Nažalost, postotak doktora koji se drže smjernica kada je u pitanju propisivanje benzodiazepina izuzetno je nizak. Iz tog razloga nebrojeni su pacijenti izgubili cijele živote boreći se protiv neprijatelja kojeg nisu trebali niti susresti. Svaki pacijent za sebe, nažalost je krilatica jednom kada doktor pogriješi u propisivanju benzodiazepina. Nadam se da ću pišući o ovom problemu pomoći barem jednoj osobi da nikada ne uđe u pakao ovisnosti o benzodiazepinima. Ukoliko tekstovi uspiju pomoći pokojem čitatelju da ukine benzodiazepine i nastavi s normalnim životom, moja sreća biti će neizmjerna. U svakom slučaju nastaviti ću pisati o ovom maču sa dvije oštrice, u nadi da ću uspjeti malo otupjeti onu od koje pate nebrojeni pacijenti diljem naše zemlje.

Re: Psihoze

Postano: 07.07.2019, 09:44
Postao/la Beyond Le Fov
Zbog čega su benzodiazepini toliko opasni?

Kriza, promjene u osobnosti, nemogućnost odlaska na putovanje bez određene supstance i slično, o čemu mi to ovdje govorimo? Heroin? Kokain? Nikotin? Odgovor vam je jasan, jer je napisan u naslovu ovog unosa. Naime, većina osoba koji koriste benzodiazepine dulje od 6 mjeseci, prema uputi liječnika, na način i u dozi koju je odredio liječnik, u velikom je problemu. Problem je još veći jer gotovo ga nikad nije svijesna osoba koja uzima lijek, a prečesto niti liječnik koji izdaje terapiju. Uputa o lijeku izvještava pacijenta da se benzodiazepin “x” smije koristiti najdulje 4 tjedna, kod nekih ta uputa navodi “8 do 12 tjedana u slučajevima anksioznosti, uključujući i razdoblje postupnog prekida terapije”, ali nažalost toga se rijetko tko drži.

Puno je češći slučaj da se osobi prepiše benzodiazepin “na nekoliko tjedana dok se situacija ne stabilizira”, ali se osoba i nakon što se situacija stabilizirala kući vraća sa novim receptom. Problem je baš u tome što su benzodiazepini tako djelotvorni za stanja za koja se propisuju. Tjeskoba, napadi panike ili nesanica, postaju “prošlost” već pola sata nakon unosa lijeka u organizam. Pacijent pomisli kako je naišao na jack pot, a doktori prečesto nemaju srca taj jack pot im “oduzeti”. Kako vrijeme odmiče, dolazi do razvoja tolerancije i u tom trenutku osoba je u velikom problemu. Neki liječici, najčešće psihijatri, u tom će trenutku povisiti dozu benzodiazepina, možda dodati i drugi “za spavanje” i na taj način problem premjestiti dalje u budućnost. Nažalost ta budućnost dolazi vrlo brzo te je osoba tada u situaciji kada prekidanje uzimanja lijeka više nije tako jednostavna stvar.

Naime, uz alkohol, benzodiazepini su najopasniji, barem od supstanci koje su u RH redovito dostupne, u slučaju prekidanja. Heroin će vam u glavu staviti misao “da barem nisam živ”, ali benzodiazepin, prenaglo ukinut, stvarno će učiniti da niste živi. Uz to što je “skidanje” opasno po život, ono je i izrazito neugodno. Smanjenje doze benzodiazepina jednako je smanjenju GABA-e, tog umirujućeg neurotransmitora te povećanju glutamata, uzbuđujućeg neurotransmitera. Laički to si možemo predočiti slijedećom analogijom. Zamislite da GABA služi za izradu brane na tokovima našeg CŽS-a (centralnog živčanog sustava). Što je više GABA-e to je protok vode (struje/podražaja) manji, jer su brane podignute na više mjesta. Efekt toga je da se osoba osjeća smirenije te lakše usniva. Pošto je tijelo izrazito inteligentno (vidite kako sam vam upravo dao kompliment) ono smanjuje vlastitu izgradnju “brana”, na način da se sintentizira manje endogene GABA-e i da neuroni postaju sve manje uzbuđeni (desensitizirani) kada dođu u kontakt s GABA kiselinom. Naime, tijelo pokušava doći u stanje homeostaze. U trenutku kada se benzodiazepini smanje ili potpuno ukinu dolazi do situacije da kroz naš CŽS prolazi velika količina “vode pune informacija”, a tijelo, koje sada već dulje vrijeme ne gradi “umirujuće brane”, slabo reagira na istu. U tom trenutku dolazi do poplave CŽS-a glutamatom i ostalim uzbuđujućim glasnicima.

Subjektivno se to doživljava kao stanje pretjerane unutarnje stimulacije i osjetljivosti na vanjske podražaje. Nemir, razdražljivost, povećana osjetljivost na dodir, okus, miris, svijetlo i zvuk, nesanica, znojenje te povećan tlak i broj otkucaja srca, samo su uvod u stanje krize koje je uzrokovano poplavom uzbuđujućih neurotransmitera u nedostatku GABA-e. Ukoliko je osoba dulje vrijeme na većim dozama, u slučaju naglog prestanka uzimanja benzodiazepina, uzbuđenjem poplavljeni CŽS osobu može uvesti u stanje manije, delirijum tremensa, halucinacija, psihoze, a u najtežim slučajevima i do kome, katatonije i konvulzija koje mogu rezultirati smrću. Sjećate se New Orleans-a 2005. ili Slavonije 2014.? Slična katastrofa, na individualnoj razini, može se dogoditi kada brane koje reguliraju uzbuđenost u tokovima CŽS-a popuste i/ili nestanu.

Sindrom ustezanja od benzodiazepina najčešće nije toliko dramatičan jer osobe ipak dobiju slijedeću dozu benzodiazepina. Ipak, veliki se problem javlja ukoliko razlog, primjerice, psihotične epizode nije prepoznat, već se umjesto benzodiazepina preisuju antipsihotici te se ljude krivo dijagnosticira. Primjerice, sindrom ustezanja od benzodiazepina može izgledati kao epizoda generalnog manije, depresije ili čak shizofrenije. U tim slučajevima postoji velika opasnost da se pacijenta ošteti za cijeli život. Naime, za sva tri stanja može biti prepisan antiepileptik (u psihijatriji nazvan “stabilizator raspoloženja”) koji bi konvulzije stavio pod kontrolu te antipsihotik koji bi pacijenta umirio te zaustavio daljnju progresiju psihotičnog ispada. U tim trenutcima pacijentima se uništavaju životi. Dijagnosticiranje bipolarnog poremećaja ili neke vrste pshoze, obično osobu obilježava do kraja života. Nerijetko pacijenti nikada ne doznaju da su bili “žrtve benzodiazepina” te prihvate pogrešno dijagnosticirani poremećaj. Na taj način moguće je “stvoriti shizofrenika” koji će piti antipsihotike do kraja života. Znam to jer sam na svoje oči vidio da se dešava. Upravo je to razlog zbog kojeg pišem ovaj blog.

No taj scenario ipak je rjeđi. Puno je češća situacija osobe koja već godinama, prema uputama liječnika uzima benzodiazepine. Ukoliko ima sreće da je neki od liječnika kojem odlazi na preglede upoznat s problematikom ili je sama došla do informacija o potencijalnim opasnostima benzodiazepina, kreće mukotrpna borba. Naime, kao što sam već napomenuo, benzodiazepini se ne smiju ukidati naglo. Jedina solucija je sporo smanjenje doze. Izrazito sporo smanjenje doze. Ovdje govorim o 10% trenutne doze svaka 2-4 tjedna. Primjerice s 20mg na 18mg, pa nakon mjesec dana s 18mg na 16mg, pa nakon mjesec dana s 16mg na 14.50mg, pa nakon mjesec dana s 14.50mg na 13mg, i tako, vrlo polako, do kraja.

Nažalost liječnici nisu dovoljno upoznati s ovim problemom i najčešće će preporučiti prenaglo ukidanje lijeka. O posljedicama toga smo već pričali. Liječnici su ljudi kao i svi mi, s prednostima i manama kao i ostatak ljudse rase. Rijetki su oni koji će priznati i reći “Da, pogriješio sam, nisam znao.”, osvježiti svoje znanje najnovijim informacijama te na taj način pomoći pacijentu. Puno češće možemo svjedočiti povrijeđenom egu koji će vas optužiti da izmišljate simptome, da je “sve to u vašoj glavi” ili će vam reći da ste oboljeli od “XY” bolesti. U tim je slučajevima jedina je opcija dobro se naoružati dostupnim informacijama o benzodiazepinima te biti spreman promijeniti liječnika.

Sporo smanjenje doze do konačnog ukidanja je bolan proces sam po sebi. Kako bi ga uspješno završili potrebna vam je sva pomoć i potpora, kako od obitelji tako i od liječnika. Proces smanjivanja može, ovisno o dozi i duljini uzimanja, trajati i preko godinu dana, a simptome ustezanja ćete osjećati mjesecima nakon što prestanete uzimati benzodiazepine. Jedino ukoliko ste jedan od onih malobrojnih sretnika, koji kao iznimka koja potvrđuje pravilo, nemate nikakvih problema nakon naglog prestanka uzimanja ove klase lijekova. Ono na što je posebno važno ukazati je da dok god prolazite kroz ustezanje (krizu) od benzodiazepina ne smijete dopustiti da vam se dijagnosticiraju mentalni poremećaji. Ukoliko je situacija toliko loša da polagano klizite prema maniji ili psihozi, neka vaši najbliži prvo osiguraju da ponovo počnete uzimati veću dozu lijeka, možda i veću od početne. Ukoliko je problem do benzodiazepina, a skoro uvijek jest, simptomi bi se trebali početi smanjivati u roku od nekoliko dana.

Nadam se da sam vas svojim iskrenim pisanjem dovoljno upoznao sa stvarnim opasnostima benzodiazepina. Ne shvaćajte ih olako. To što ih prepisuju doktori te što same tablete više liče na neke dječje bombončiće a ne na izuzetno potentni psihofarmak, neka vas ne prevari. Benzodiazepini imaju svoje mjesto u medicini, ali prije nego što odlučite da imaju mjesto u vašem tijelu dobro odvagnite sve pozitivne i negativne aspekte koje to sa sobom donosi. Obavezno štivo za svakoga tko ili započinje terapiju ili se sprema na prekid terapije benzodiazepinima je Ashton Manual, kratki priručnik koji će vam pomoći da shvatite što su to benzodiazepini i kako je najbolje pristupiti prestanku uzimanja istih. Priručnik se može naći na adresi – .

Budite oprezni i pametni ukoliko razmišljate staviti prvi benzodiazepin u usta. Budite uporni, informirani i spremni na dugotrajnu borbu ukoliko prekidate dugogodišnje uzimanje benzodiazepina. Nadam se da sam uspio odgovoriti na pitanje iz naslova – “Zbog čega su benzodiazepini toliko opasni?”. Opasni su jer liječnici niti dan danas nisu dovoljno upoznati sa problemima koji se javljaju kada odlučite prekinuti terapiju. Opasni su jer ponekad neinformirani pacijenti prekidaju terapiju “na svoju ruku” te se dovode u životnu opasnost. Opasni su jer vam mogu promijeniti život u noćnu moru u roku od godinu dana. Opasni su jer ljudi lakše prekidaju ovisnost o heroinu nego diazepamu. Opasni su.

Re: Psihoze

Postano: 07.07.2019, 09:47
Postao/la Beyond Le Fov
Priča o Gordani

Nekoliko tjedana nakon što je potpisala dokumente za razvod i njen muž napustio stan, Gordana više nije mogla izdržati pritisak. Bol, nesigurnost, frustracija te svi uobičajeni osjećaji koje svaka osoba prolazi u takvim periodima života, postali su pretežak uteg. Uteg koji je Gordana jednostavno morala pošto poto skinuti sa svojih pleća. S namjerom da dobije psihološku pomoć obratila se liječnici opće prakse. Preplavljena emocijama koji su prštali iz nedugo razvedene pacijentice, doktorica joj je dala uputnicu za psihijatra te recept za Apaurin kako bi Gordana koliko toliko smireno preživjela ta 3 tjedna, koliko je bilo potrebno pričekati na pregled kod psihijatra.
Već nakon prve tablete Apaurina Gordana se osjetila lakše. Ništa se zbiljski nije promijenilo, ali tableta je uspjela utišati misli i osjećaje koji su ju opsjedali zadnja 2 mjeseca. Uteg sa pleća je “čudesno” podignut i prije nego li je Gordana posjetila psihijatra. Nakon prvog pregleda psihijatar je Apaurin promijenio u antidepresiv te Helex po potrebi, “samo dok antidepresiv ne počne djelovati”. Gordana se osjetila sigurno i zbrinuto. Od psihijatra je saznala da antidepresiv neće početi djelovati otprilike 4 tjedna, ali je situaciju spašavao drugi lijek – Helex, koji djeluje trenutačno. U početku joj je bilo potrebno jedna i pol tableta Helexa od 0.5mg dnevno, ali kako su tjedni odmicali tako se povećavala i Gordanina potreba za Helexom.

Mjesec dana nakon prvog pregleda kod psihijatra, a skoro dva nakon prvog Apaurina, Gordana je pričala psihijatru kako se sve bolje nosi sa životom. Bila mu je zahvalna te je dogovoreno da terapija ostane ista, s time da je sada dobila službenu dozvolu za Helex 0.5mg tri puta na dan. Novi termin su dogovorili za 2 mjeseca, a Gordani je bilo rečeno da svakako nazove ukoliko se počne osjećati lošije.

Prošla su dvije godine i Gordana je bila spremna za život bez lijekova. Sada, nakon dvije godine, propisana terapija je bila stabilizirana 3 x 1mg Helexa i antidepresiv. Psihijatar se složio i krenuli su u smanjivanje lijekova. Gordana je upozorena da će ukinuti jedan po jedan, ali i da će za svaki trebati nešto vremena. Naime, nakon duže primjene ovih lijekova dolazi do privikavanja te je potrebno postupno smanjivanje lijekova. Prvi je na redu bio Helex. Plan koji je psihijatar sastavio za Gordanu bio je ukidanje polovice tablete od 1mg tjedno. Dakle 6 tjedana smanjivanja i onda potpuni prestanak.

Prva dva tjedna nisu bila posebno teška. Sredinom trećeg tjedna Gordana je primjetila da postaje sve nervoznija, da teže usniva te da joj je koncentracija postala gotovo nepostojeća. Unatoč svemu, hrabro je nastavila dalje. Tokom narednih tjedana stanje joj se pogoršavalo sve više i Gordana je odlučila nazvati psihijatra. Njen dušebrižnik i spasitelj koji joj je “vratio život” kratko joj je rekao da su simptomi koje osjeća prolazni, a i da je većina psihološka. “Um je moćna stvar Gordana. Većina tih simptoma postoji samo u vašoj glavi”, rekao joj je prije nego je prekinuo razgovor. Ionako je bila u zadnjem tjednu smanjivanja Helexa i bila je naručena na pregled za manje od 10 dana. Tri dana prije pregleda, a dva nakon posljednje doze Helexa, gordana je nakon još jedne neprospavane noći otišla na posao. Sva znojna, izuzetno nemirna, s rukama koje se tresu kao u alkoholičara koji prolazi kroz krizu približavala je šalicu kave svojim ustima.

Kada se probudila u bolnici okus gorke kave bio je sve čega se sjećala. Bolnički doktor joj je obijasnio da je imala epileptički napad! Šok i nevjerica obuzeli su već do krajnjih granica izmučenu Gordanu. Kako sada? Nikada nije imala nikakvih problema, nikada nije imala udaraca glavom niti bilo kakvih simptoma koji bi upućivali na epilepsiju. “Nažalost, ponekad se dešava.”, bilo je najbolje objašnjenje koje je uspjela dobiti od svojeg bolničkog doktora. Iz bolnice je izašla bez Helexa, ali uz 2 antiepileptika, Neurontin i Rivotril. Naravno, tu je i dalje bio andepresiv kojeg se još nije riješila.

Narednih godinu dana išla je zasebno neurologu i psihijatru. Uz psihijatrovu pomoć uspjela je ukinuti i antidepresiv, ali antiepileptici su postali njena redovita terapija. Prestala je ići psihijatru te mu je bila zahvalna na svemu što je učinio za nju. Lijekovi koje je uzimala za epilepsiju imali su tolike nuspojave da je bila na bolovanju već duže od godine dana. Počela je zaboravljati imena poznanika, rečenice koje su bile izgovorene prije 30 sekundi te dogovore koje je imala zapisane u rokovnik. Živjela je u konstantnoj magli. Magli koju su stvarali Neurontin i Rivotril. Željela je prestati, ali unatoč želji njen neurolog joj je rekao da bi time riskirala po život opasne konvulzije. Prema njegovim riječima ionako je bila na niskim dozama, s obzirom na ozbiljnost situacije. Ipak, Gordani nije bila velika utjeha što je 1800mg Neurontina uz 3mg Rivotrila, niska doza za liječenje epilepsije.

Njene kognitivne funkcije bivale su sve lošije, a i razvila je agorofobiju. U zadnjem pokušaju da si nekako pomogne okrenula se doktoru kojeg su svi drugi doktori ismijavali – dr. Google-u. Nije prošlo dugo dok nije pročitala nešto što joj je promjenilo povjerenje u doktore zauvijek. Istražujući lijekove koje je uzimala saznala je da je Rivotril, antiepileptik, lijek iz skupine benzodiazepina.Saznala je da ga se, ukoliko osoba odluči prekinuti uzimanje tog lijeka, mora prestati uzimati postepeno. Ukoliko se prekine prenaglo može doći do konvulzija identičnih onima koje doživljavaju osobe koje boluju od epilepsije. Samo po sebi to ne bi bilo šokantno, ali ono što je saznala slijedeće složilo je djelove horor puzzle u koji se njen život pretvorio nakon prekidanja Helexa. Naime, nije samo Rivotril lijek iz skupine benzodiazepina – Apaurin i Helex također pripadaju istoj skupini lijekova. Sve što je vrijedilo za Rivotril, vrijedilo je i za Helex!

Odjednom je Gordani bilo jasno – ona nema epilepsiju već je imala jaku reakciju na prebrzo ukidanje Helexa. Reakciju koja je dovela do “epileptičkog napada”. Nešto što nije neuobičajeno u slučajevima kada se doza koju je ona pila dvije godine prekine u roku od 6 tjedana. Nije znala da li bi bila ljuta ili sretna. S jedne strane bila je ljuta što je do ovih informacija morala doći sama, s druge strane pojavila se nada u normalan život. S novim otkrićem otišla je neurologu. Iako je priznao da je to teoretski moguće, on ipak nije mislio da je to zaista istina. Ostao je pri svojoj dijagnozi. Ali Gordana se nije dala obeshrabriti i potražila je drugo mišljenje, kod drugog neurologa. Kada odjednom – bingo, mišljenje drugog neurologa bilo je da prema svim nalazima te tijeku događaja, Gordana gotovo sigurno ne boluje od epilepsije. Istina EEG nalaz bio je graničan, ali nije definitivno pokazivao na tolike promjene koje bi definitivno ukazivale na epilepsiju.

Ipak, kako to obično biva, postojala je jedna otegotna okolnost. Naime, dugotrajno uzimanje benzodiazepina, koje je Gordana sada uzimala već 4 godine, uz godinu dana uzimanja antiepileptika, u slučaju prebrzog ukidanja mogli bi ponovo dovesto do konvulzija nalik epileptičnim napadima. Njegov je prijedlog bio da polagano smanjuju Neurontin, ali i usporedno povečavaju Rivotril, kako bi koliko toliko kompenzirali manjak antiepileptičkog djelovanja koje će nestati zajedno sa Neurontinom. Ukoliko neće biti novih konvulzija to će značiti da Gordana ne boluje od epilepsije. Naime, Rivotril sam po sebi nije dovoljno jak da bi spriječio epi napade te se koristi kao dodatak glavnom antiepileptiku u liječenju epilepsije.

Kako su se dogovorili tako su i napravili te je Gordana 6 mjeseci kasnije uzimala samo Rivotril, a konvulzija nigdje. Štoviše, opće stanje joj se toliko popravilo da je bila sposobna vratiti se na posao. Iako ne potpuno, pamćenje, koncentracija, orijentacija i energija, vratile su se naočigled. Gordana je bila oduševljena. Ipak, riječi neurologa na jednom od pregleda su joj dali razlog za brigu: “Znate Gordana, Vi nemate epilepsiju, ali i dalje imate veliki problem. Koristite benzodiazepine već 5 godina, a sada ste na dozi koja bi se mogla nazvati iznimno visokom. Morat ćete početi smanjivati Rivotril, a 6mg Rivotrila je duplo više od 3mg Helexa.”. Gordana se malo prepala dok su joj se po glavi vrtile slike mučenja kroz koje je prolazila kada je ukidala Helex. Ipak, sreća što nema epilepsiju zamaglila je sve probleme u koje su ju gurnuli prijašnji doktori sa neodgovornim propisivanjem benzodiazepina.

U narednih nekoliko godina Gordana je u više navrata pokušala postepenim smanjivanjem ukinuti Rivotril. Na njenu veliku žalost to nije bila sposobna učiniti. Svaki puta kada bi došla ispod 2 miligrama Rivotrila simptomi koje je osjećala onemogućavali su iole normalan život. Na kraju je odustala i odlučila je da ne može više gubit život, prolazeći iz krize u krizu i natrag, samo da bi se riješila te jedne tablete. “Šta, pa dijabetičari uzimaju inzulin cijeli život, a astmatičari kortikosteroide. Zašto bi se ja mučila kada je očigledno da mi tijelo ne dopušta da prestanem? Neka to bude moj inzulin.”, racionalizirala je Gordana.

Kako su godine odmicale tako je Gordana uz Rivotril tokom dana, dobila još jedan benzodiazepin za usnivanje – Cerson . Kada je, netom nakon navršenih 60 godina, razvila demenciju bila je na terapiji od 6mg Rivotrila ( 3 x 2mg dnevno), 10mg Cersona te 1mg Helexa “prema potrebi”. S navršenih 66 obolila je od Alzhaimerove bolesti, a konačni krah doživjela je samo godinu kasnije kada se ošamućena od lijekova spotaknula na stepenicama te slomila kuk, ruku te pretrpjela tešku ozljedu glave. Operacije koje su usljedile nakon toga vezale su ju za bolnički krevet u kojem je od komplikacija upale pluća i umrla u dobi od 68 godina.
Umrla je izgubljena. Bez prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Bez sjećanja na bilo što. Mora se priznati da su benzodiazepini jako dobro “ostvarili svoj posao”. Gordana se nije sjećala niti muža niti svih bolova koje joj je donio razvod braka. Onih bolova koje su uklonili Apaurini, Helex i Klonopin. Ipak, čovjek se ne može oteti pitanjima koja i dan danas odzvanjaju u glavama svih ljudi koji su voljeli Gordanu: “Zbog čega ju jednostavno nisu uputili da odžaluje? Zbog čega je prirodna i zdrava tuga označena kao bolest, a potiskivanje i zaborav kao lijek?”.

Ova Gordana nije postojala. Osim ovdje na papiru. I u milijunima vrlo sličnih priča diljem svijeta. Pouka? Dobro se pazite, jer danas ukoliko niste oprezni A lako postane B, Apaurin lako postane zakamuflirani Benzodiazepin. Nekada B(enzodiazepin) postane i C(erson),D(ormicum), H(elex),L(exaurin),M(isar),X(anax),R(ivotril), S(anval). Na kraju u toj šumi slova za koje ne znate da sva zapravo zvuče B dođete u opasnost da zaključite da je normalno piti Normabel.

Re: Psihoze i opasnosti lijekova

Postano: 07.07.2019, 09:58
Postao/la Sandoval
Ovo čak zaslužuje zasebnu temu.

Re: Psihoze i opasnosti lijekova

Postano: 10.07.2019, 23:11
Postao/la AFX
Često pretjeram, u zadnjem pretjerivanju sam zaključio da je gubitak razuma u biti i ultimativna bolest, tj. nešto najgore šta se može dogoditi osobi. Sa svime nauči čovjek živjeti, ali gubiti razum je stvarno užasno..