Naime imam neki psihički teret koji vučem podosta vremena za sobom, nije ništa toliko strašno koliko ga ego čini strašnim. Oblik odnosno manifestacija tereta je sada irelevantna za ovaj tekst, zato jer je on jednostavno teret koji svatko može imati. Neću se poistovjećivati s pojmom da ima više vrsta tereta pa da ja svoj moram identificirati, nego ću se identificirati sa samim pojmom Teret, zato jer svatko ima nekakav Teret, i tereta se pokušavamo rješiti, a ne njegovog oblika. Odnosno to se može poistovjetiti sa: bolesti se pokušavamo rješiti, a ne njihovih simptoma/indikatora. Tako da teret neka ovdje bude jednina kao opća bolest koju svatko može nositi, a njegova taksonomija neka bude postrani.
Poduže vremena me, neću reći muči, ali zadirkuje moj teret, a u zadnje vrijeme, to zadirkivanje se pretvorilo u ogromno mučenje samog sebe i svoje svijesti , odnosno osvjestio sam da su to psihički problemi koje jednostavno sam sa sobom moram rješiti, ali nisam baš toliko pažnje obraćao na to, sve dok tokom događaja jednostavno nisam naišao na situacije, tekstove, čitanja, di sam jednostavno prepoznao sve koliko me to zapravo muči, a ja to odbijam rješiti. Naravno automatska rekacija ega je bila, odgurnuti to što dalje od sebe, i tako sam ja to pokušavao, pokušao se uvjeriti da je to ispravno na razne načine i mnogo puta, unatoč tome što je srce cijelo vrijeme govorilo da to nije ispravno. I tako nastaju jad i bijeda naravno, kad srce vuče na jednu stranu, a ego na drugu. Nije to teško prepoznati mnogima, dešava se stalno u životu kad si ne želimo priznati istinu. Jučer sam tako odlučio se na jednu meditaciju, s ciljem da postignem Ništa, jednostavno da sve utihne. Ostao sam meditirati poduže, za mene, i skroz se utišao fino, bio sam u prekrasnom stanju tišine i ne-briga. Poslije meditacije bivao sam skroz miran i opušten, no opet kasnije malo krenuo se bavit svoji psihickim problemima u mislima. Nije da sam se razbijao, ali mislio sam o njima, razmišljao. Znam cijelo vrijeme kolko se moram rješiti njih, ali nikako da ono istinski započnem nešto, uvijek se sve nekak površno izjalovi. Da ne duljim oko toga, legao sam u krevet da ću na spavanje, razmišljajući o svom teretu, razmišljajući kako mi je jedini put rješiti se svih psihičkim "boleština" koje nosim, jer to mi i je cilj koji moram definitivno obaviti, i ako to ne obavim onda kad ću? Oduglovlačiti, praviti se da je sve u redu, dok nije, i umrijeti? E pa ne, neće tako. Ne planiram se inkanirati 1000puta zbog običnih glupavih ljudskih psihičkih tereta koje svatko uglavnom nosi
. Kako sam nedavno zaozbiljno čitao o havajskoj ho'oponopono metodi liječenja, ležući i razmišljajući došla mi ideja toga. Malo sam razmišljao o takvoj metodi i već poduže prije i baš me zanimala istinski jer je metoda istinskog liječenja, odnosno na razini psihe, a ne tijela, a većinom svi nose psihičke terete, a one fizičke koje nose, na kraju su također posljedice psihičkog. Bez ikakvih velikih trenutačih namjera, i bez puno razmišljanja nešto me potaklo da odmah isprakticiram na mjestu, tada, jedno ho'oponopono suočavanje sa svojim problemom. Sve je krenulo vizualizacijom jednog ogromnog svijetla jer nisam znao kako bih drukčije, nisam nikada prije takvo nešto radio, a pojma niti sam imao kako točno sve to treba ići. Vizualizirajući tako jedno ogromno svijetlo skužio sam već, da podosta dugo boravim u takvom stanju/okolini, i kao da sam otvorio oči. Stanje ne znam kak da opišem, nebih rekao između sna i budnosti, ali nešto tako, samo što je bilo sve čisto. Osjećam tijelo, ali svijest je sada uronjena u svijetlo, i tamo lebdi u svijetlu. Počeo sam biti previše ushićen i zapanjen i počela mi je dolaziti najednom toplina. E da, stanje, zamislite da osjećate tijelo, ali vam je glava negdje drugdje, odnosno svijest 
e tak je nekak bilo. Od navale topline automatski sam svijetlu izrekao Volim te, ali ne rječima, nego ono istinski srcem. Sve sve sve se činilo tako bezazleno u svjetlu, a toliko ljubavi je bilo... Oko srca mi se toliko ljubavi počelo stvarati da mi su mi ushićenost i toplina počeli strujati kroz cijelo tijelo, do nožnih prstiju. Osjećaj najogomnijeg čistog blaženstva, nešto ne opisivo, toliko sam ljubavi osjećao da nisam mogao sam vjerovati, ali šta je najbolje, znao sam već za takvu ljubav od nekud, trebalo ju je osvijestit samo izgleda. Tijelo mi se samo sve više i više punilo toplinom i uzbuđenjem, blaženstvom i ljubavlju, a područje oko srca je bilo tolko nabijeno jedinstvenom ljubavi/srećom, ono istinsko blaženstvo. Volio sam sve, sve kakvo je, kroz misli mi je fizički svijet prolazio, oblici mojih problema, a i sve ostalo "ispravno-neispravno" sve je bilo kak treba. Naravno to nije davalo značenje, da moram sad pustiti da me boli briga za sve na svijetu, već davalo novi osjećaj stvaranja, ali s notom da koliko su neke stvari bezazlene, a ljudski ego ih veliča. Ogromnoj svijetlosti, bogu, ali ne "god", nego ono "divinity" bih baš to svijetlo zvao pričao sam kako volim, kako volim to svjetlo, i sve ostalo, sve sam vas iskreno volio, rekao sam oprosti na svim mojim banalnim glupostima i rekao hvala na svemu. Čemu točno? Svemu. Najednom, više se nisam doživljavao i nisam bio svijest uronejna u svjetlo koja lebdi, bio sam sada samo svijest, na zemlji, čovjek, ali još uvijek samo svijest. Vidio sam se u ulozi čovjeka, lol, Gaia i "Divinity" su me gledali, kao roditelji, a ja sam bio beba, smijali se, i bili sretni. Kao što roditelji kada gledaju bebu kad spava, vjerojatnu od tuda i takva slika projekcije iz mene. Kao čovjek znao sam, tko mi je majka, a tko mi je "tata" odnosno što mi je izvor, što je svima izvor. Ispao sam iz "transa" i ležao na krevetu, još uvijek ispunjen ljubavlju i blaženstvom kroz cijelo tijelo, a najviše oko srca. E da, jedna nota, tijekom cijelog tog iskustva imao sam u đepu jedan rozenkvarc, ali ne izričito namjerno, on je bio tu tako, nisam se toga niti sjetio tada. Posljedice tih osjećaja u tijelu su bile naravno sve dok nisam zaspao, imao sam predosjećaj da ću nakon takvog nečega sigurno ludo i intenzivno sanajti, što se i ostvarilo, san je isto bio neki aspektić mog "usmjerenja" kako sam ga ja pripojio, ali nebitan sada, a u snu sam također osjećao to blaženstvo. Eto mojeg iskustva, također na isti način (ajde jako sličan) sam prošle godine spoznao Gaiu odnosno svijest ovog planeta odnosno Majku, istinsko majčinstvo 
Kompleksno je sve to jer je toliko raznoliko da ti pamet stane, a opet sve je jedno... Sad, tijelo mi se donekle vratilo u "obično" stanje, ali oko srca cijeli dan, pa još i sada osjećam taj mali dragi osjećaj. Eto, jedno iskustvo čiste svijesti koje sam doživio, ne smatram ga veličanjem, prosvjetljenjem, iliti takvim nešto, smatram ga iskustvom (premda me napucalo svjetlom ko nikad)... Smatram ga istinim i to je to, jer to je blaženstvo i svi "problemi" su neću reći smiješni, jer tada bi to bilo pridodavanje značaja problemima, oni istinski uopće ne postoje tada, i to trebamo učiti. Lako je to tako kad si u takvom stanju svijesti kužiti, ali iskustvo zato ostaje, ako ne trenutna osvještenost nekima, onda sjećanje na stanje istine od kuda se zna kako su ti problemi nebitni s čime se ipak osvještava tada trenutno shvaćanje, eto iskustvo takvo je jedna velika smjernica zauvijek, pa da čovjek, može usmjeravati svoj put i znati što radi. Meni je eto ga uvelike doprinjelo to iskustvo za rješavanje svog tereta, sada mi je smijesno nakon toga, kako sam bio glup naravno 
i kakve sve boleštine ljudi mogu nositi zbog ega i nametnutosti. Eto tolko toga od mene, a sad je i tema tu, pa pišite ako želite svoja iskustva, cilj i je širiti 
