Što znači biti produhovljen i moći vidovnjaka

[Echoes]

Istina je definitivno uvijek tu i samo je jedna, a koliko je dostupna umu je upitno. A upravo um je ono što stvara našu sliku o stvarnosti. Sve što nazivamo "ja" u ovom materijalnom svijetu je produkt kompleksnih procesa uma i mjenja se iz trenutka iz trenutak. Zato je ono što sad vjerujem drugačije (možda za nijansu, možda potpuno) od onog što ću vjerovati u "idućem" trenutku. Ono što sad "znam", vrijedi u onoj "stvarnosti" koju moj um smatra realnom u ovom trenutku.

Nekad sam bio uvjeren da je znanje ono što spašava od iluzije i otkriva pravu sliku stvarnosti. Želio sam znati. Ta želja je ono što me guralo sve dalje od onog što sam želio. Tek kad sam u jednom trenutku osjetio istinu sam shvatio da je svo to "znanje" prolazno baš kao moje misli. Taj trenutak u kojem sam spoznao "istinu" je bio trenutak kad sam prestao žudjeti za znanjem. Bio sam samo promatrač i vidio tu "istinu" u svemu. Došla je nenadano i bez ikakvog truda, intelektualnog ili spiritualnog. Došla je kao sjećanje koje sam zaboravio. Počele su se događati stvari koje još uvijek ne mogu objasniti, niti želim. Opisati tu "istinu" također ne mogu. Niti želim. Pokušao sam puno puta, i najbolji "opis" koji sam našao je jedna riječ - paradoks. Paradoks koji je nerješiv, i jedina poruka iza njega je da mu se moram prepustiti ili ću se zakopavati sve dublje u svoje pokušaje da mislima ukrotim ono što kroti mene.

[Beyond Le Fov]

Gledajući iz tvog kuta slažem se sa rečenim, iz mog kuta to stanje je nešto kao početna stepenica buđenja duše, reset, rušenje kalupa uma u kojem je čitava civilizacija zarobljena, kad shvatiš da ništa nema vrijednost samo po sebi, svo znanje samo je znanje, podaci. Sve vrijednosti su projekcije drugih koje smo mi usvojili kao svoje. Van uma postoji samo tolika sloboda da je gotovo zastrašujuća, vakum, prazan list papira koji čeka da se nešto nacrta na njemu.

Ali ako nemamo nikakvih vrijednosti za koje se možemo uhvatiti tada odletimo kao balon napunjen helijem, i to se događa na psihodelicima, manjak definicija, prevelika rastopljenost, prevelika jednakost svega.
Kad sam razmišljao u tom vakumu uma šta da radim, kud da idem, otkrio sam da postoje neke vrijednosti u mojoj duši, univerzalne vrijednosti svemira, božanske vrijednosti, ja sam se uhvatio za to jer mi drugo nema smisla... jer bez svojih vrijednosti i bez odgovornosti prema sebi počinje mentalno propadanje, energetsko rasipanje, blijediš dok ne izblijediš jer fokus je rasipan na sve i ništa, i onda više nisi ni tu ni tamo i nemaš više energije da ponovo sljepiš svoj energetski integritet koji može svjesno koračati prema nekud.

A s druge strane vidim da je život škola, a škola služi za učenje, prikupljanje znanja, pa onda ipak izgleda da je znanje ključ, ključ napredka. prema kuda? hmm, izgleda prema sve kompleksnijem razvitku. Bez učenja duša stagnira i vrti se u krug, zaglavljena je u kreaciji na nivou znanja koji je stekla, ako ne uči konstantno kreira isti film i konstantno proživljava iste stvari. Kao igla koja preskaće kanal na gramofonskoj ploči stalno ponavljajući istih par sekundi. Glavni aspekt preživljavanja i evolucije svakog oblika organizma je sposobnost učenja i mogućnost obrane (znanje = moć). Bez moći si žrtva.

I znanje dolazi samo tako, točno kad treba doći, teće s rijekom života, nije potrebno koprcanje, samo svijest i odgovornost za svoj život. Bitno je da novo znanje biću dolazi u skladu s razvitkom. Veličina znanja i moći proporcionalno traži jednaku veličinu svijesnosti i odgovornosti.
Nitko ne dolazi do znanja koje nemože integrirati u sebe i hendlati ga, zato je ljudima mnogo toga mistično jer nisu spremni da znaju znanje. Mističnost je percepcija uma s količinom svijesti koja nije u skladu s njegovim razvitkom, nedostaje znanje koje bi dekodiralo tu mističnost, a psihodelično stanje je takvo. Zato je duhovni razvitak i energetsko otvaranje postepen proces, sve je proces koji teće u skladu s razvitkom uma.

Interesantno naletio sam na ovaj blog http://majkazemlja.wordpress.com/home/ i poprilično se iznenadio koliko odličnog i praktičnog znanja sadrži, o energiji, duhovnim stvarima i životu, baš ono što bi svatko trebao znati, ukratko bez previše kompliciranja. sinkronicitet imena stranice i tekstovi kao da je to pisao neki alternativni ja heh

[antoniopavaroti]

prije svega ..od brojnih "moči" kojima je čovjek obdaren spada i vidovitost koja je naučno dokazana a i kao vjekovni fenomen ..nažalost istinski vidovnjaci ne nastupaju javno ili veoma rjetko..njihov dar uglavnom im donosi probleme..Zato smo prenapučeni kojekakvim lažnim vidovnjacima tipa ezoterije i vidovitih Milana ha ha ha . prije svega moram napomenuti da je svaki onaj tko je ISTINSKI produhovljen a takvih je jako jako jako malo..nije depresivan niti negativan , odnosno ne može ti se desiti Probuđenje i depresija ili nešto slićno kao što ti navodiš tipa slom živaca. Jednostavno..duhovnost podrazumjeva spoznaju samog sebe..kriz takvu spoznaju nadilaziš Um i njegove obrasce..želje..ego itd.Onaj koji je budan ..jednom je nogom u nirvani..nema depresija

desilo ti se Buđenje..nažalost teško ga je zadržati ..ali na dobrom si putu

[antoniopavaroti]

Zadivljen sam i ovim što si napisao..oteo si mi misli ///I znanje dolazi samo tako, točno kad treba doći, teće s rijekom života, nije potrebno koprcanje, samo svijest i odgovornost za svoj život. Bitno je da novo znanje biću dolazi u skladu s razvitkom. Veličina znanja i moći proporcionalno traži jednaku veličinu svijesnosti i odgovornosti.
Nitko ne dolazi do znanja koje nemože integrirati u sebe i hendlati ga, zato je ljudima mnogo toga mistično jer nisu spremni da znaju znanje. Mističnost je percepcija uma s količinom svijesti koja nije u skladu s njegovim razvitkom, nedostaje znanje koje bi dekodiralo tu mističnost, a psihodelično stanje je takvo. Zato je duhovni razvitak i energetsko otvaranje postepen proces, sve je proces koji teće u skladu s razvitkom uma.///

Upravo tako..ali uz malu digresiju..Svjest mora biti spoznata..Um mora postati sluga a svjest gospodar..čovječanstvo se nije probudilo..a to je osnov ..jer pet tisuća godina se nismo promjenili..nismo..i dalje se ubijamo zbog vjere , nacije , emocije , želje ..i dalje smo dvolični , zavidni , prepuni mržnje , prokleti , nepošteni , lažljivi , i dalje nama upravljaju kalupi , obrasci uma..programi..Pred čovjekom je blistava budučnost ..ako spozna SEBE..ako konačno vidi tko je taj JA..a kad vidi..to će biti njegov istinski rođendan ..prioritet će postati druge stvari ..upravo one koje danas nemaju vrjednost...

[antoniopavaroti]

[Beyond Le Fov]

Iz knjige Raja-Yoga - Selvarajan Yesudian & Elisabeth Haich...

Bit ćemo iznenađeni u trenutku kada neprestanim i pomnjivim nadzorom i analizom vlastitoga Ja otkrijemo kako postupno ne spoznajemo samo skrivene tajne naše SUŠTINE, već stalno proširujemo i naše vidike, te naše znanje i spoznaja postupno narastaju u svim pravcima. Sokrat je naučavao temeljnu istinu: „Čovječe, spoznaj samoga sebe i znat ćeš sve." U trenutku kada spoznam nešto što ranije nisam znao, u meni iznenada stane plamtjeti svjetlost u čijem ću sjaju naposljetku ugledati ono što dotad, u posvemašnjoj tami vlastite duše, nisam vidio. To je nešto uvijek bilo prisutno u meni i zasigurno je oduvijek bilo ondje, jer od vanjskoga svijeta nisam ni sitnicu unio u sebe. Takvo bi nešto bilo sasvim nemoguće, te sam taj dio istine, dakle, zasigurno pronašao u skrivenim dubinama vlastitoga Ja. Svako zapažanje posredstvom osjetila vida, sluha, mirisa, ukusa, dodira postupno podiže koprenu s nečeg što je već i ranije u meni moralo postojati, jer ga u suprotnom ne bih mogao otkriti.

Kada je Edison došao do svojih epohalnih otkrića, sve se to dogodilo tako što mu taj dio istine, koju je otkrio, nije postao svjestan i poznat izvana, iz vanjskoga svijeta, s nekog mjesta u njegovoj radnoj sobi, već u njemu i iz njega samoga, u njegovoj vlastitoj svijesti. Otkrivena je istina, dakle, i ranije morala biti u njemu samome, ali pohranjena u nesvjesnom i latentnom stanju. Makrokozmos je u potpunosti i cijelosti sadržan i u mikrokozmosu: U ČOVJEKU.

Svaki zakon koji vlada svemirom, vlada i u nama, ljudskim bićima, te stoga ne valja tragati u vanjskom svijetu, već u dubinama nas samih.

Neznanje znači, dakle, da se u meni nešto nalazi u prikrivenom, uspavanom i skrivenom stanju, s onu stranu granica prostiranja moje vlastite svijesti! U istoj mjeri u kojoj čovjek širi svoju svijest, rasprostire se u daljinu i ona prvobitna granica, a sukladno tome narasta i čovjekovo opće znanje, spoznaja i upućenost! Potpuna i cjelovita istina nalazi se u podjednakoj mjeri u svakome od nas, s tom razlikom što je u nekih od nas njezin veći dio u jasno osvijetljenom i aktivnom stanju, dok je u drugih slučaj obrnut, uslijed čega i proizlaze različiti stupnjevi našega znanja i naše spoznaje. Želimo li istinu otkriti do kraja, ponajprije nam valja u potpunosti upoznati same sebe i tako postati posvema svjesnima! I uza sve svoje zadivljujuće znanje u svim oblastima i svim smjerovima, čovjek gotovo posve zanemaruje istraživanje svog vlastitog bića, te više niti nije sposoban analizirati ponajprije sebe sama.

Ugledni dobitnik Nobelove nagrade, Carrell, upravo o tome opširno raspravlja u svojem djelu „Nepoznati čovjek", te takvu nemarnost, kojom se čovječanstvo odnosi prema pitanju samo-spoznaje, smatra ujedno i temeljnim uzrokom opće nesreće i tjeskobe. „Znanost o životu razvijala se sporije od skupljanja i postupnog širenja znanja o mrtvoj tvari. Očigledna je činjenica da sami sebe nimalo ne poznajemo." Ugledni liječnik statističkim podacima dokazuje kako je broj duševno oboljelih u cijelom svijetu u stalnom porastu. Sve dok čovječanstvo ne dosegne jasnu spoznaju SUŠTINE, izlječenje one skupine duševnih bolesti, čiji uzrok ne leži u organskim promjenama i koje su jednostavno obuhvaćene riječju „shizofrenija", neće biti moguće. Na njemačkom jeziku „shizofrenija" znači „raspolovljivanje čovjekovog Ja". To je u potpunosti točno. U skupini spomenutih duševnih bolesti nešto nije kako valja s čovjekovim Ja. Kada bi čovjek poznavao tajnu SUŠTINE, znao bi unaprijed način na koji valja preduhitriti tlo nastanka bolesti, kao i način na koji je treba liječiti.

Čovjekovo Ja, njegova je SUŠTINA put Ocu, jer je SUŠTINA život u nama. SUŠTINA je nalik užetu što je ovješeno o nebo, čiji je gornji uzao Bog, a donji čovjek. Svijest se mora uspeti uza to uže, čiji gornji dio predstavlja potpuno i u cjelini razvijenu, savršenu, besprijekornu, božansku samosvjesnost, dok njegov donji dio predstavlja tamu nesvjesnosti.



Onaj tko se uspne uz spomenuto uže, iznenadit će se uvidjevši kako to uže sviju JA polazi iz samo jedne jedine točke i kako se svi oni, čija se svijest uzdigla, utapaju u jednoj jedinoj, univerzalnoj samosvijesti.

Istinsko čovjekovo biće nije njegova pojedinačna ličnost. Njegova je zemaljska ličnost tek odraz njegove istinske, čiste i nepomućene SUŠTINE. Budući da je naša ličnost nesavršena, i njezin je odraz iskrivljen i maglovit, te se tako savršenstvo, u svoj svojoj čistoći kojom zrači, kakvom se očituje u korijenu svojeg božanskog izvorišta, gotovo ne može prepoznati. Kroz uprljan i mračan prozor Sunce ne može sijati svim svojim zasljepljujućim, blistavim sjajem. Ako, međutim, poduzmem odlučne korake i očistim prozore svoga JA, zraci koji u tom trenutku počinju sijati kroz okno, pomoći će mi da pronađem put do istinskog i nepomućenog, sjajnog Sunca koje obilato daruje život. Nalik nebrojenim Sunčevim sjajnim zracima, što proistječu iz samo jednog Sunca, tako i mnogobrojna trenutačna i prolazna Ja proistječu iz samo jedne božanske SUŠTINE.

Zakoračimo li u dug hodnik s bezbroj prozora, vidjet ćemo kako Sunce sija kroz svaki od njih i kako na kamenim pločama koje obasjava poigravaju nebrojene sjenke. Ima li svaki prozor svoje vlastito Sunce koje svojim blijeskom i sjajem potiče takvu promjenu na kamenim plohama u igrama svjetlosti i sjenki? Ne! Znamo da kroz sve prozore sija samo jedno jedinstveno Sunce, te su sve raznobojne sjenke tek igra Sunčeve svjetlosti. Samo Sunce nije raznobojno, već je to tvar, kamen koji ono obasjava svojom svjetlošću i sjajem. Nalik Suncu, jedna jedina božanska SUŠTINA osvjetljava svaku pojedinačnu svijest. Naš je razum obasjan sjajem jedne jedine SUŠTINE, dok su ličnosti različite samo zbog različitosti građe površine na kojoj izniče odsjaj. Onaj kome je uspjelo da svoje osobno Ja izdigne do božanske SUŠTINE, zasigurno zna kako nije riječ ni o kakvoj praznoj legendi, već istinitoj PSIHOLOŠKOJ ČINJENICI!



„Ja sam loza, a vi ste mladice" (Iv 15,5), kaže Isus u Bibliji. Kako je jasan taj izrijek onima koji prisno poznaju duboku tajnu SUŠTINE. Univerzalna je SUŠTINA stablo, loza, dok su pojedine različite osobe njegove mladice. „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Mk 12,31), jer i ti i on i svi ljudi tek su mladice što su nikle s iste loze, dijelovi jedne jedinstvene SUŠTINE. Ako drugome učiniš nažao, učinio si zlo i samome sebi, a osjećanje duboke grižnje savjesti glas je unutrašnje suštine koju si povrijedio čineći nažao bližnjemu svome. „Jer kao što je tijelo jedno, a ima mnogo udova i svi udovi jednoga tijela, iako su mnogi, jedno su tijelo, tako je i s Isusom" (l.Kor.12,12).

Kada bi nas život iznenada napustio, dogodio bi se taj proreknuti „smak svijeta". Bez života nema postojanja svijeta. Život, čiji je pojavni oblik u našoj svijesti SUŠTINA, nikada se ne može ugasiti, utrnuti, nikada umrijeti. Mijenjaju se samo osobe, pojavni oblici, nalik mijenjaju prolazne odore zemaljskog života. Onaj tko se ne poistovjeti s ličnošću u njezinoj pojedinačnosti i prolaznosti, nikada ne umire, već nastavlja živjeti u besmrtnoj, vječnoj, božanskoj SUŠTINI. Ako živi u svjetlosti, i sam je svjetlost.

Svijest upravlja vibracijama tijela. Svijest čovjeka na niskoj razini razvoja pretežno je usmjerena na tvarne, niske razine postojanja, usmjeravajući svoja strujanja nižih razina posredstvom živčanog sustava u tijelo. Što su razine prema kojima se uzdiže čovjekova svijest više, veće su i vibracije strujanja. Otpor živčanog sustava zdravog čovjeka točno odgovara snazi strujanja koja su uključena u svijesti i iz nje usmjeravana. Živčani je sustav, dakle, u potpunosti podčinjen frekvenciji svijesti koja mu pripada. Razina čovjekove svijesti, međutim, nije uvijek ista. Unutar pojedinačnog oblika postojanja ista svijest oscilira između gornje i donje granice. U trenucima predanosti i uzvišene radosti, razina se svjesnosti uzdiže, dok se pod utjecajima nižih vrijednosti spušta i opada ispod normalnog stanja. Živčani sustav u dovoljnoj je mjeri prilagodljiv, te može pratiti kolebanja unutar određenih granica, a da pritom ostane neoštećen. Ako, međutim, neki nenadani događaj izbaci svijest izvan tih granica, živčani sustav će oboljeti od strujanja koja su za njega isuviše jaka. I iznenadna radosna vijest, kao i sasvim neočekivani strah ili nagla srdžba mogu izazvati jaki duševni potres ili živčani stres, jer u oba slučaja živčani sustav prima strujanja koja ne odgovaraju njegovu otporu. Ako pomicanja i odstupanja od normalnog nisu prekomjerna, živčani sustav bez velike štete može pretrpjeti i svladati takve prena-pregnutosti. Ako je, međutim, razlika u jačini struje preveć velika, mogu se s pravom očekivati teška oštećenja, oduzetosti, moždani ili srčani udar i duševne bolesti. Nalik električnom vodu u kojem dolazi do kratkog spoja, te uređaj postaje sasvim neupotrebljiv kada se iznova uključi protjek struje koja je prejaka za otpor, a tako propada čovjekov živčani sustav, kao i njegovo tijelo, ako pritjek strujanja nije odmjeren. Svijest se, dakle, nikada ne smije razvijati nepromišljeno i odviše naglo i skokovito. Ako svijest naglo uzdignemo i živčani sustav primi strujanja isuviše visoke frekvencije u nepripremljenom stanju, organizam će biti razoren. To je ujedno i objašnjenje i razlog zbog kojeg se u Bibliji Bog svojim slugama, koji su došli nakon Mojsija, ne obraća izravno. Nedovoljno pripremljeni, ne bi mogli podnijeti visoki napon Božjih strujanja. Mojsije je bio u stanju primiti Božju poruku. Njegov je živčani sustav bio dorastao i strujanjima najvišeg napona.

U Bibliji stoji da je Mojsijevo lice, nakon razgovora sa Svemoćnim, te nakon što se u svojoj svijesti do njega uzdigao i s NJIME poistovjetio, sijalo i zračilo u tolikoj mjeri da su Židovi u strahu bježali od njega. Od tog trenutka, nakon „razgovora s Bogom", Mojsije je prekrivao lice maramom kako ne bi izazivao strah. Strujanja Božanske razine mogla bi posve razoriti živčani sustav čovjeka nerazvijene svijesti. Stoga nas je mudra providnost tako sazdala da svoju svijest svatko može uzdići samo onoliko koliko mu to dopušta otpor i prilagodljivost njegova živčanog sustava.

Ako se na ramena čovjeka slabe tjelesne građe natovari teret koji nadaleko premašuje snagu njegovih neotpornih mišića, zasigurno će se odmah srušiti. Međutim, ako taj slabi čovjek sustavnim vježbanjem osnaži svoje mišiće u dovoljnoj mjeri i tek potom ponese teški teret ili, pak, ako isprva bude nosio tek maleni teret, iz dana u dan ga povećavajući u skladu s razvojem mišića, isti teret, pod kojim se isprva srušio, moći će nositi s lakoćom. Isto vrijedi i za živčani sustav. Razvijamo li svijest postupno i oprezno, u slijedu polaganih koraka, živčani sustav imat će dovoljno vremena da se osnaži za nova strujanja viših frekvencija. U tom slučaju takva strujanja neće djelovati štetno. Dogodit će se upravo suprotno. Nalik tjelesnoj vježbi u čovjeka slabe građe koja mu je donijela dobit u obliku osnaženih mišića, i jačanje obrambenih snaga živčanog sustava predstavlja neprocjenjivu dobit kako na duhovnom, tako i na psihičkom planu.

[antoniopavaroti]

[Beyond Le Fov]

Što više tonem u dubine sebe to više vidim koliko malo znam. neznam ništa. sanjam vrlo plitak san iako možda nešto dublji od večine ljudi, i mene nešto sanja, sile koje nemogu ni pojmiti. ali bar znam da je san. i sad kad znam da je san trudit ću se da moj bude što ljepši, sadržajem što više ono svjetleće u sredini šta vidim uvijek kad utonem u sebe.

Kad u meditaciji gledam svoju energetsku sveukupnost vidim se kao glavicu luka, u sredini je jedna blješteća bjela kugla do koje nemogu doprijeti, reko bi da je to srž ljudske duše, suština, i energije tog blještećeg su toliko lijepe, toliko privlačne da nemogu to ni pokušati opisati, nešto za što bi dao sve što postoji u svemiru, miljon svojih života, samo da budem to čitavom svojom energetskom strukturom, čitavom svojom svješću. Da, toliko je privlačno, kao ekstrakt beskrajno inteligentne ljubavi.

Znam da mogu otić u tu suštinu svaki tren, ali jedino ako napustim svoje biće, ako se ubijem, da, svakako, toliko je lako, ostvarenje mojih najdubljih težnji duše, tu je odma, udaljeno samo jedan doslovan korak s ruba zgrade. I tada otkrivam da postoji nešto još jače u meni, jače od privlačnosti energija moje suštine. Sila zbog koje zapravo postojim i koja mi neće dozvoliti da se ubijem, ta sila se zove život. I kao da ta blješteća suština gura samu sebe van sebe, i upravo svi ostali energetski slojevi oko nje jest odraz volje nje same, i želi biti to. Može svake sekunde prekinuti život, pojavni svijet, povuć sva bića svemira natrag u sebe, ugasit sve snove svih razina, ali ne želi, jer pojavni svijet jest odraz te suštine, njezin san, njena volja, život jest suština. i bića jesu On/Ona.

Okolo te moje blješteće srži nalazi se mnogo slojeva energije, svaki sloj sve gušći i teži, sve manje propustan za svjetlo onoga u sredini, i konačno tu su par završnih slojeva toliko gusti i grubi da svijest skoro u potpunosti zaboravlja na ljepotu onoga u sredini, svoje suštine. Te završene slojeve ljudi zovu sobom, s tim energijama poistovjećuju čitavo svoje biće, sve što jesu i žele biti... a to je samo prljavština preko prozora percepcije, samo magla preko onoga što stvarno jesu.

Ako je život mene kao bića volja moje suštine, ravno iz onog blještećeg u centu mene, tada to znači da sam već ostvaren, da već jesam jedno s Njim/Njom, i da nemogu bit odvojen, jer sam odraz volje toga u centru sebe, to želi biti živo i imati preko sebe te energetske slojeve kroz koje će blještat svoje svjetlo, kao kroz filtere. Možda je smisao života život, ništa netreba nikud ići i nekud stići jer je čitavo vrijeme na cilju, samo treba živjeti i plesati u ovoj raznolikosti oblika, igre svijesti i nesvjesti, iluzije odvojenosti i različitosti.

Onoliko koliko me ljepota suštine privlači toliko me njena sila života izbacuje iz sebe van, u gušće energije s ograničenim prozorom percecpije. Zbog toga shvaćam da sam još dijete u razvoju. Nalazim kompromis, bit ću život, čovjek, ograničeno biće uživljeno u san, ali energije koje ću zračiti iz sebe želim da budu što sličnije suštini, ako to nemogu ne želim ni život. Otkrivam da što se više razvijam s fokusom prema suštini to moje biće sviješću obuhvaća sve više slojeva prema suštini, moji živci građeni za percepciju suptilnog bude se, i jednom kad će moja energetska struktura to moći izdržati moći ću iz zvog bića provodit najčišće energije suštine.

U meditaciji trgam sa sebe te energetske slojeve, kao staru kožu koju zmija odbacuje, koristim sve elemente kao alate. Koristim vatru da spali tu tešku energiju u pepeo, koristim vodu da opere te slojeve s mene, u zemlju koja sve to trasformira u neutralno. koristim zrak da otpuhujem/otpuštam sva sidra kojima sam vezan.

Prvi sloj koji trgam i palim sa sebe, u kojem su svi ljudi zarobljeni je carstvo misli, znanje je ljude zarobilo, svijest je zapetljana u plitkom i grubom programu mišljenja o sebi i drugima, o životu i smrti, o dobru i zlu. Razvio nam se intelekt, i uz pomoć riječi sagradili smo znanje, znamo sve i svašta, sagradili smo čitav svijet od riječi i pojmova, i izgubili sebe, što smo više znali to smo više gubili dodir sa svojom suštinom, to je više taj sloj postajao neproziran za svjetlo suštine, i kad smo izgubili sebe program je dobio svoju volju, rodio se ego. Zbog patnje odvojenosti pokušavamo pojesti cijeli svijet samo da nešto ispuni onu prazninu gdje je bila svijest o našoj suštini.

Poslije opterečujućih energija svijeta mišljenja dolazi sloj energija bića, taj sloj je isto samo sloj, i mi nismo bića, mi smo neograničeni, mi smo svijest. Kada uspijem izolirati energije sebe kao čovjeka i gurnut ih u drugi plan, tada moja suština već jako počinje blještati. U tom stanju nemam oblik, i shvačam da ništa nema oblik, oblik je samo opis energija, simbol. Sastojim se od tisuća energetskih portala, kroz svaki teće energija drugačije kvalitete, i ono šta smatram svojim bićem jest zbor svih tih energija koje teku kroz mene, interpretacija mog uma tih energija u biće koje ima osobnost. Svega čega mogu biti svjestan samo je tok tih energija i njihov odraz. Što više slojeva filtera pokidam sa sebe to širi odraz vidim, najednom više nisam samo svoje tijelo već i sve oko mene dio je mene baš kao moje tijelo, osjećam sve to u sebi, osjećam čitav život kao samoga sebe.

Ne postoji stalna granica između onog šta smatram sobom i svega ostalog, ne postoji ništa važnije od nečega drugog, granice crtaju jedino filteri svijesti, ono šta smatram sobom drugačije je svake sekunde, ovisno o svemu i svačemu, ali produkt svijesti zaglavljene u energetskim slojevima oko suštine. Svi smo jedna te ista stvar koja zrači sebe van sebe u razne oblike, u život, mi smo zaboravili to, i samo zbog zapetljanosti u svoju iluziju patimo. Mi nismo naše misli, one su samo jeka energija u nama, povezane u čarobni krug iz kojeg se nitko nemože izvuć, sve dok ne prestane misliti i jednostavno bude život, na sliku svoje suštine.

kad bi jednom slikom opisao život i duhovnost to bi bilo ovako:

[antoniopavaroti]

Način izlaska iz uma je da postanete svjesni uma i njegovog mehanizma, sjećanja, mašte, misli, želja i izmišljanja. Saobraćaj je prisutan, neprestano se odvija. Vi samo treba da stojite po strani i da promatrate što prolazi ali bez prosuđivanja, bez procjenjivanja. Samo kao obično ogledalo koje odražava što prolazi… bez ikakvog objašnjavanja, samo posmatranje.

U početku će to izgledati teško jer smo navikli da stalo tumačimo. Ali sa malo strpljenja, sjeđenjem u tišini, ne čineći ništa, samo posmatrajući – to će doći. A kada to dođe, to otvara jednu sasvim novu dimenziju.
Osho