mOj um...

[Red Weed]

Nesto se desilo...

Eto da krenem ukratko od početka: počeo sam uzimat lake psihodelike (citaj marihuanu i alkohol, neutemeljeno vjerujem da je i alkohol psihodelik u neku ruku) rekreativno radi zabave, ne tako davno... Sve to vodilo je ka necemu... Nznm, kroz neko vrijeme sam poceo zamjecivati neke stvari u svom umu (opazanja kako te supstance djeluju na mene, opazanja uokolo sebe - druge ljude, stvari i priroda) i time sam nastavio putovanje ka malo kako bih rekao tezhim psihodelicima (Gljive, Lsd, MDMA te DMT)... Vishe mi pojest nesto nije bilo zabavno vech kao neko ucenje... Poceo sam povezivati stvari od nacina toka misli pa sve do filozofija (koje sam sad skoro pa u potpunosti odbacio jer im ne vidim smisao), npr. relgije i njihova povezanost kako medjusobna tako i odnos izmedju covjeka i same te pojave, sistem koji me okruzuje, psihologija ljudi pa sve do antropologije kako stare tako i suvremene. Krenulo lagano s paranoidnim osjecajem samoce i neprilagodbe u ovom drustvu, sistemu isvemu sto me okruzuje. Pokushao sam nach izlaz u kolektivnoj svijesti no nisam je u potpunosti razumio i dalje je ne mogu pojmiti, zapravo cak je se i bojim jer mi nema smisla da nisam jedinka vech sam dio necijih misli. Um mi je poceo raditi na principu urota u mom okruzenju (nznm kako da to objasnim ali jednostavno prijatelji su polako gubili smisao prijatelja iako sam ja njima previdio njihove mane i sve moj um je i dalje trazio u njima neko zlo), poceo sam se plasiti ljudi iako i danas taj strah zanemarujem u nekim slucajevima kako bih si nasao bar malo sreche medju ljudima te kako bih sudjelovao u tom nekom razmjestaju misli, ideja i ost. Eto vishe ne konzumiram psihodelike... Ne zato jer ih se plashim, vech mi je tok misli na njima usmjeren u tom pogledu i nikako da ga prekinem kao da na vladam njime vishe; zapravo to se pocelo dogadjat i na trezvenoj bazi.
Sve Se multipliciralo kad su mi se desile neke stvari u zivotu koje nisam ocekivao (radi drugom sta zelish da tebi rade... my ass) i kad su mi se u zivot vratili neki ljudi koje nisam ocekivao puni znanja i poceli mi izlgledat kao veliki gurui, neki su kraj mene postali odjednom dali konzumacijom supstanci i svega veliki savjetodavci (kao poceli su se jako brinut za mene, svi su me gledali kao depresivnu osobu)... Nznm mozda mi se to vraca jer sam ja tako izgledao neko vrijeme iako mi to nikad nije bila namjera samo sam bio presretan podijeliti svoje novo steklo znanje sa drugima... (bio sam ko mali crv kad sam otkrio povezanosti nekih religija, filozofija ili kako god vech to neko zvao... ja sam to zvao svoj mali svemir pun informacija koje su Dobronajmerne i od kojih se uchi)...

Nznm uvijek sam volio pravdu i smatram da ovai svijet zasluzuje pravdu ali ne na nacin da se nekoga kaznjava vech da se nagradjuje dobro djelo drugim dobrim djelom ili dobrim mislima. Moj um je logičan u odredjenim mojim mjerilima nelogičnosti. I tu dolazimo do problema... Sve nešto vodi ka osjecanju, prihvaćanju svojih osjecaja i tih filozofija... Nesto mi se nabilo na nos svo to osjecanje drugih i ukratko ja se osjecam bezosjecajno. Nisam vishe siguran dali uopce imam srce, da li su moje radnje dobre ili loshe, da li je moj tok misli dobar ili losh uzevsi u obzir kolektivnu svijest i ostale percepcije raznih ljudi. Osjecam se prazno na nekoj razini koju ne mogu opisati rjecima... Ne kazhem sad da sam tuzan, da sam zagnjurio... da se razumijemo svoje vrijeme i dalje provodim proucavajuci, ucenjem i druzenjem... Samo to nije kao neki dobar stari osjecaj iz djetinjstva kad sam isao ranije spavati da bih odsanjao i probudio se sto prije da krene novi dan, novo druzenje i novo ucenje... Toga vishe nema!

I dalje me sve ovo pisanje i sve vodi ka osami, iako to u sustini ne zelim. Volim ljude samo ih se bojim... Kad smo vec kod strahova i oni su se poceli gomilat ali ne strasno vec onak polako i brzo im nadjem pocetak i pokusavam ih sasjec u korjenu. Ali i dalje ostaje taj paranoidni osjecaj od ljudi. Mozda je to samo bjezanje od mojih stvarnih zadataka na ovom planetu ili nekog priznanja iako nisam siguran sto bih trebao priznati i kome... Nznm u tom smjeru sam ide taj tok misli...

Eto toliko od mene....
Nisam ovdje nista loshe mislio o nikome niti sam se zalio samo sam morao ovo negdje izbaciti ovaj trenutak a moram josh par sati odsjedit za ovim racunalom...

P.S. Ispricavam se na gramitickim greskama, ali nedamise

[Psychonaut]

Mislim da se vecini ljudi koji iskuse psihodelike desi da im u odredjenoj mjeri "spadne oklop" koji su kroz zivot izgradili. Kao da se u odredjenoj mjeri ponovo radjamo, ili izlazimo iz zastitne cahure u kojoj smo dugo bili. U tome trenutku, postajemo osjetljiviji na raznorazne "energije" iz nase okoline, kao tek rodjeno dijete koje je izaslo iz majcine utrobe. Mozemo postati zbunjeni, i lako ranjivi. Ako nas u tim okolnosti zadese nesretni dogadjaji i teske zivotne okolnosti, mozemo biti duboko povrjedjeni. Mozemo u potpunosti izgubiti oslonac pod nogama. Taj period nekada traje dugo, i izgleda kao da nema izlaza. Stvari postaju sve gore i gore, jer se negativna spoirala krenula odmotavati.

Medjutim, jako veliki broj ljudi iz ovoga proces izlaze jaci nego ikada. Kao gusjenica kojoj su narasla krila, i koja je postala leptir. Leptir je i dalje osjetljiv, mozda i vise nego gusjenica, ali je ostvario svoj potencijal i dosegao visine o kojima gusjenica nije mogla ni sanjati.

Cini mi se da se ti u ovome trenutku nalazis u fazi zbunjenosti, kada stvari jos nisu u potpunosti legle na svoje mjesto. Treba se to jos malo posloziti. Ne treba gubiti nadu, imas jako puno vremena da se to dogodi! Pogotovo sa svojim spoznajama do kojih si dosao, one ce ti kad tad u zivotu valjati(mozda jos ne znas za sta).

Savjetovao bih ti da se do daljnjeg okanes psihodelika. Otvoren si, sad ti treba da se uzemljis i pronasjes oslonac, a ne da se jos vise otvaras. O ovome se vec pisalo vise puta, vjerovatno ces naci temu na formu, ili ce neko postaviti link (sad nemam vremena da trazim).
Dobro je ulagati energiju u nesto pozitivno, to ce ti polako pokazati ogromnu moc pozitivnog razmisljanja. Snagu i inspiraciju mozes crpiti iz svega pozitivnog sto se desava oko tebe. Dobro je baviti se sportom. Dobro je ulagati energiju u kreativne aktivnosti. Dobro je zdravo se hraniti. Dobro je biti dobar prema drugima, cak i kada oni nisu dobri prema tebi(to je njih problem). Sve su ovo primjeri stvari koje se dugorocno itekako isplate. Jednostavno, trebas preuzeti odgovornost sam za sebe. Trebas shvatiti da se trenutno nalazis u krizi. Iza krize obicno ide uspon. Na tebi je da se izboris za taj bolji period, i potrudis(istim metodama) da do krize opet ne dodje. Jednostavno, moras preuzeti odgovornost za samog sebe. Nije lako. Mozda se cini i nemoguc. Al sigurno imas dovoljno snage, samo je moras pronaci sam u sebi, a ubjedjen sam da to mozes.

Takodje, uvjeren sam da ce ti dosta ljudi ovdje ponuditi konkretne i dobre savjete koji ti zaista mogu pomoci.

Drzi se, nije sve tako crno, samo moras pronaci dobru perspektivu iz koje ces posmatrati svijet

[Red Weed]

thx... bez brige nije nista crno u gore navedenoj prichi samo mi se danas kao i obicno lakse izrazit tekstualnim nacinom... ma taj osjecaj nekog iscekivanja... zbljuf... previshe: "..."!

Samo nestaje ova realnost i ne svidja mi se to, komplicira mi stvari ta promjena u glavi, doslovno ih prebvishe komplicira...

[Psychonaut]

Zato sad moras biti jako osjetljiv i pazljiv prema samome sebi, kako bi izbjegao stresne situacije. Recimo drustvo koje ti ne odgovara, navike koje ti stete(dobro bi bilo zamisliti se i identifikovati neke takve stvari) itd. Sve sto te moze jos vise uzdrmati.
Naravno, to je samo privremeno, dok se malo ne dovedes u red. Znaci nije nista strasno niti nepovratno, cak sto vise postoji potencijal za dobre promjene i tranziciju u jednu ljepsu stvarnost(na kraju krajeva, sami je stvaramo)! Al ova stara se ne neda bez borbe i sad ti zagorcava zivot. Jedna od glavnih funckije ega je samoodrzanje, i kada ego krene da se topi i gubi, moze nam strasno zagorcati zivot u borbi za vlastiti opstanak. Za neke ljude je to previse, al mislim da ako skontas sta se desava mozes imati bolju perspektivu i znati sta treba raditi

[Red Weed]

slazhem se u potpunosti... samo sto sam ja izgubio iz vidokruga svoj ego i sve svoje... Onak vishe nisam siguran ni kaj je to ego ni kaj je to osjecaj ni ista... sve mi ravno (dosadno neki bi rekli ali ja mrzim taj izraz posto mi nije dosadno). Ma razmisljam o osami vec neko vrijeme jer ova priroda i drustvo postaju jednolicni a toj transformaciji nema kraja bar mi se tako trenutacno cini. jedino sto se sad na meni razvija je znanje i tzv. intelekt. A ego i osjecaji i to nznm kud je nestalo...
Kao sto rekoh osjecam se bezosjecajno.

Iako je lijep dan vani i jedva cekam maknut se od racunala i uronit u rjeku kraj kuche

[Psychonaut]

Cini mi se da nije problem sto se osjecas bezosjecajno, vec sto ti (odnosno tvoj ego) mislis da se osjecas bezosjecajno i da je to lose. Ta misao je cesto sustina problema. Desava se promjena u tebi(mozda ego nestaje pa bas zato mislis da ga vise nemas?), i onda taj isti ego, kad mislis da je nestao, uzvraca udarac. Mislima ti zagorcava zivot, jer se bori za vlastiti opstanak.

Znaci, nemas sta misliti o tome kako imas problem(to samo pogorsava situaciju), idi uzivaj u rijeci i plivanju. To je primjer pozitivne stvari koju mozes raditi

[Tain]

Ja svoje tripove mogu usporediti sa svojom meditacijom, nailazim na jako slične probleme.
Bit će problema uvijek, samo se treba učiti kako se nositi sa njima.
To što opisivaš jako mi poznato.

Kod psihodelika to se sve brzo događa da je teško pohvatati sve i promatrati probleme svjesno pa je jedino riješenje maknuti se od toga dok ne posložiš misli.

Ima ljudi oko nas koji su dokaz da se može to svladat uz veliki rad. Ja sam isto jaaako usporio sa psihodelicima i strpljivo radim na sebi.

Evo citat o jednom od razloga zašto se taj strah pojavljuje (samo zamjeni meditaciju sa tripom)

Citat iz knjige "http://www.urbandharma.org/pdf/mindfuln ... nglish.pdf" strana 65.

At some point in your meditation career, you will be struck with the seriousness of what you are actually doing. You are tearing down the wall of illusion you have always used to explain life to yourself and to shield yourself from the intense flame of reality. You are about to meet ultimate truth face to face. That is scary. But it has to be dealt with eventually.

Psihodelici imaju učinka, ostavljaju posljedice i mjenjaju te. I stvaraju probleme sa kojima se, ili treba učiti nositi ili se maknuti od psihodelika.
Ljudi uživaju u svojim religijama i kulturama, a uvjeren sma da je takve navike nemoguće održavati uz konzumiranje psihodelika.

Sve možeš ispraviti uz rad. Samo treba iskopati u sebi kuda želiš ići.

[Zeleni Palac]

Negativne emocije, 103 porcije, izbacujem van. Nek sreca ima svoj stan. Rekao je to Edo Maajka u jednoj jako lijepoj pjesmi.
Ovo sto si napisao Red Weed, ko da sam ja pisao. Nevjerovatno. Samo sto sam ja za sebe nasao donekle uzrok. Jebene frustracije frende. Ubijaju me. Necu rec da se osjecam bezosjecajno, to sam neko vrijeme mislio, onda sam skuzio da nisam bezosjecajan, nego negativan. Imam emocije, al 90% su to il ravnodusje ili negativa. Ne tako davno sam se pitao zasto nemam te djecje oci vise. Doslovno kad stvari vucem iz sjecanja, kao da je sve bilo zivljih boja, a danas ko da je sve tmurno. Prijateljima stalno trazim mane. Bojim se ljudi. Ubijaju je strahovi.
S pozitivne strane, osjecam olaksanje sto sam skuzio da imam problem. Sad ga treba rijesavat.
I radim na promjeni.
Ovaj topic mi je jedan od boljih u zadnje vrijeme. S jedne strane je Red Weed kojeg kolko vidim muce skoro pa iste stvari kao i mene, a s druge je Psyhonaut koji zapravo govori sve ono sto sam i sam zakljucio i shvatio da bi trebalo napraviti, samo se treba drzat toga. Jer promjena ne dolazi preko noci, nego je ona mukotrpan proces, vrijedan svake kapi znoja i muke.
Mladi smo, svijesni, i imamo najbolje sanse za promjenit svijet.

[Red Weed]

E Edooo.... Ma ja isto razumijem i sve sam to u neku ruku sam zakljucio i nije problem u tome nego meni je dosta zakljucivanja...

Ovih par dana nesto mi crnina prolazi kroz glavu ako bih uzeo onog nekog briacha ti nisi misli svoje, ti si iznad njih, ti si samo promatrach... ali opet kako se odvojit od sveg toga neki kazhu meditaijom ma super ajd sjedni kraj mene i uvodi me normalno,,,

Ma nznm vishe ni sam... dozivio sam neke stvari koje su me prepale kao glasovi poznatih osoba, izmjene lica... Na kraju mi je um radio tako da je povezivao poznata lica ili osobnosti razlicitih osoba u jednu mislim i dalje to radi. U jednom trenutku sam pukao i reko ili ludara ili cu se smirit eto nasao posao, pokrenuo se zaokupio um ali vraca se ponekad i to me ubija.
Nisam ja ovo prozivljavao nekoliko tjedana to kod mene traje cca 4-5 godina... MEni je dosta- mislio sam da ce mi neke supstance pomoch da se izvuchem no ubacile su me dublje a ta dubina i mrak mi ubijaju energiju... I svi oko mene zale se nasamo a presretni su u drustvu ja se ne mogu u drustvu preokrenut ako sam siv sad bit cu i sutra. Veselim se malim stvarima, hobjima i to borim se nedam se ali dokleeeee vishe....

Ma znam da ce sve biti super kad tad i da mirno moram sve sagledat... kako sunce tako i mrak... ali mi postaje monotono... nznm

[Psychonaut]

Siguran sa da je bila slicna tema u kojoj se neko vec obratio za pomoc, i bilo je dosta korisnih savjeta. Medjutim, ne mogu da je nadjem. Ako neko zna sta se desilo sa temom, ili je nadje, neka postavi link

U danasnjem svijetu nije tesko postati depresivan. Zivimo u materijalnom svijetu u kome vlada hronicni nedostatak smisla. Radimo poslove koji nas ne ispunjavaju(ako uopste ima posla!), kao beznacajni i lako zamjenjivi sarafi u velikoj masineriji. Ekonomska situacija je teska i moze djelovati bezizlazno. 99% vijesti iz medija su negativne. Zalimo se jedni drugima kako je situacija losa. Jos ako smo lose srece, pa imamo nekih ozbiljnih problema u porodici, ili recimo geneticke predispozicije kao nekim mentalnim stanjima kao npr. depresija(ovaj faktor je veoma bitan a cesto se zanemaruje!), onda je stvarno tesko izbjeci navale negativnosti. I to nam sve niko ne kaze. U drustvu imamo imperativ da budemo sretni i zadovoljni, i trudimo se da odrzavamo takvu povrsnu komunikaciju da nebismo djelovali kao cudaci. Kako onda uopste ostati "zdrav"?

U tim okolnostima, samostalna konzumacija psihodelika moze biti izuzetno opasna! Moze nam izvuci i ono malo tla pod nogama kada se neke ego strukture konacno popuste. Svi smo culi i citali kako psihodelicna iskustva mogu biti lijepa, duhovna i obogacujuca. Ali ako pojedinac nije spreman, ili je suvise osjetljiv, iskustvo moze biti veoma traumaticno. Zbog toga trebamo biti veoma oprezni, i ne pisati neodgovorne hvalospjeve psihoaktivnim supstancama. One zaista mogu biti veoma opasne po neke ljude. Sa druge strane, istim tim ljudima mozda mogu jako puno pomoci, ali u formi struktuiranog iskustva vodjenog od strane iskusnog terapeuta ili samana. Ali to je nesto sasvim razlicito od individualne i rekreativne upotrebe.

Ali da se vratim na pitanje sa kraja prvog paragrafa(kako ostati zdrav?). Odgovor je da to nije lako (obzirom na okolnosti u kojima zivimo), ali je moguce. Pogledajte oko sebe i pokusajete se fokusirati na ljude koji djeluju sretni i zadovoljni. Ima dosta glume, ali nije sve gluma (kao sto nam nekad ego sapuce)!
Postoji stereotip da su crnci uvijek veseli i nasmijani. Mozda nije u potpunosti istinit, ali mislim da su sigurno u prosjeku veseliji od nas.
Ili recimo Hare Krisna sljedbenici - oni se smiju, pjevaju, plesu, dijele hranu sa ostalima.
Ili nasi seljaci(npr. cobani sa hercegovackih visoravni), nemaju nista osim gomile ovaca i opet nisu depresivni kao stanovnici gradova!
Ego nam govori: "sta ce oni, nemaju pojma", ali pravo pitanje je ko je tu zaista mudar a ko ne? Neka nam svaki covjek koji se osmjehuje bude ucitelj!

Trebamo se uciti da prepoznajemo pozitvnost u svakodnevno zivotu, i da se time inspirisemo. Jako je puno ljepote koja nas okruzuje, ali koju uopste neprimjecujemo jer smo zaokupljeni vlastitim mislima. Na primjer, bezuslovna roditeljska ljubav(koliko bolnih odricanja i ljubavi je sadrzano u arhetipu roditeljstva?), prijateljstvo, empatija (zene su u ovome puno bolje od muskaraca), dostojanstvo ljudi koji su patili, ali izdrzali teske zivotne okolnosti. Zrtve koje su oprostile pociniteljima zlocina. Ja sam iz Sarajeva, i kod nas postoji jako puno strasnih prica iz rata, ali postoji isto toliko prica o nesebicnim ljudskim djelima, dijeljenju, pomaganju i zrtvovanju. O tome kako su se ljudi, ujedinjeni problemom, opet zblizili i medjusobno pomagali kao nikad do tada. Trebamo otopiti led oko vlastitih srca.

Trebamo koristiti vlastitu svijest, da filtriramo negativne od pozitivnih utjecaja.
Trebamo ugasiti televizor. Prestati gledati fimove i serije koje nam kvare raspolozenje. Ograniciti druzenje sa ljudima koji na nas negativno uticu. Trebamo paziti kako koristimo jezik, zaljenje i ogovaranje dugorocno steti nama samima, a to su aktivnosti u koje se vrlo lako upustamo u drustvu drugih! Kada nesto tako krene, mi mozemo mijenjati temu
Trebamo zivjeti u kontaktu sa ljudima i sredinom u kojoj smo. Drustvene veze su izuzetno bitne za nase psihicko zdravlje. Ako nam postojeci prijatelji ne odgovaraju na nekom osnovu, mozemo pronaci nove! Mozemo se uclaniti u dom planinara, lokalnu dobrotvornu ili ekolosku organizaciju, pomagati u domu za sirocad i tako upoznati nove ljude, mogucnosti je bezbroj! Toliko ljudi radi razne pozitivne projekte upravo iz tih poriva! Trebamo se spojiti sa takvim ljudima, i dopustiti da nas inspirisu. A cak i kad naprave greske, trebamo razumjeti da su i to samo ljudi i fokusirati se na njihove pozitivne strane.

Kljuc je u preuzimanju pune odgovornosti za vlastiti psihicko i fizicko zdravlje. Ako imamo dovoljno snage, to je jedina prava stvar koju mozemo uraditi. A ako smo u odredjenom trenutku slabi, ranjeni ili zbunjeni, trebamo se obratiti nekome za pomoc, kako bi nam pomogli da tu snagu ponovo nadjemo. Ovo je jako bitno. Trebamo odabrati nekoga od povjerenja i reci da nam je u odredjenom trenutku potrebna pomoc. Nekoga sa razumjevanjem, empatijom, ko bi nas mogao saslusati, posavjetovati, ili preporuciti drugu osobu koja nam moze pomoci. Postoje brojni dobri terapeuti sa iskustvom u ovakvim stvarima. Ja recimo znam jednog vrlo dobrog, ali je u Pragu. Vjerovatno postoje i u vasoj okolini, i isplati se stupiti u kontakt sa nekim takvim.

Opet se vracam na ono "preuzimanje odgovornosti za same sebe". Reci da nam je u odredjenom trenutku potrebna pomoc nije slabost, vec upravo suprotno - to je preuzimanje odgovornosti! Koliko samo ljudi nikada nisu nasli dovoljno hrabrosti i iskrenosti za ovaj korak!