Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranje

Sve ono što ne spada u ostale kategorije
gigausupi
rank2
Postovi: 15
Pridružen/a: 13.11.2014, 13:47
Zahvalio/a: 1 put
Prim. zahvala: 2 puta

Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranje

PostPostao/la gigausupi » 13.11.2014, 21:07

Stalno idem u šumu, u brda, dalje od ljudi. A ako i u šumi sretneš ljude, to su smireni i "normalni" ljudi. Duga je priča, ali već par godina, kako me ovaj robovlasnički sistem razdire i psihički i financijski, razmišljam da zauvijek odem negdje dalje od takozvane civilizacije, odnosno onome što nam kao takvu prezentiraju kao i takozvanu demokraciju i kapitalizam, kao nešto što jednostavno nema alternative.

Da li je to uistinu tako, ili su vladajuća bilderberg ili tko već elita tako sredila svijet da imaš manje prava od robova(imali su krov nad glavom i hranu sve dok su radili, a ubijali ih brzo). Danas, pak, čak i ako pošteno radiš i imaš neku prosječnu plaću lako dođeš do bankrota jer režije rastu, energetni, hrana... Ubijaju te polako. Sve više zemalja je počelo ili razmišlja o tome da naplaćuje skupljanje kišnice i sadnju vlastitih vrtova, prodaju i razmjenu sjemena, osim ako nije korporacijsko.

Mnogo sam puta bio sam u planini više dana i - s jedne strane nije lako, jer moraš znati neke stvari i moraš je shvatiti i voljeti takav život. S druge - ma to je blaženstvo od sigurnosti i mira u odnosu na tzv. civilizaciju.

Pa pogledajte samo koliko tjedno u prosjeku u Hrvatskoj samo život izgubi netko u prometnoj nesreći. Ja ženi uvijek govorim kada idemo na duži put: Gle, kada sjedneš u auto, šansa da ćeš preživjeti taj dan automatski pada na 50 posto ! O
na zna da sam svašta prošao u divljini, ali sam samo dva puta bio u relativno po život opasnoj situaciji. U gradu, mnooogo puta više.
A računam samo direktne opasnosti, a ne činjenicu da se od stresa, pizdarija na poslu od kojega jedva preživljavam, paranoje i depre svaki put budim sretan, u znoju, što me nije strefio infarkt. A ko tome, zadnjih dva mjeseca imam kronične nesanice. Borio sam se cijeli život protiv sistema, ali odustajem. Čekam da se sam uruši. Samo kada ? Nećemo živjeti hiljadu godina, kako kažu Partibrejkersi.

Nije ovo jedan od onih survival tema, nego više filozofsko - samospašavajuća, a svakako se traže i praktična razmišljanja i iskustva svih vas o tome: Imamo jedan život, kako ga i gdje proživjeti ?

Samo malo da potaknem copy paste-om dijela jednog vlastitog uradka o mome prvomo okršaju s moćnim Velebit. Od tada se u mojem razmišljanju u odnosu prema Prirodi sve drastično promjenilo.

Tekst:

"Sve je bilo u redu do Zavižana. Relativno kratak, ali strm uspon od Senja do tog vrha, počeo je – kišom ! Kišica pada, mi mokri, ali dosta je toplo. Oko 23 stupnja. Zadnje što bi mi tada palo napamet je bilo da bi mogli ostati bez vode, na surovoj, užarenim stijenama sazdanoj planini. Naljepšoj na svijetu.

Odlučili smo ići malo dužim putem radi ljepšeg krajolika, pa smo do Zavižana došli za nekih četiri, pet sati. Na Zavižanu odspavali noć, koja je bila dosta hladna, i krenuli Premužićevom stazom. Iskusni je planinari zovu šetnica, ali meni je tada bila sve samo ne stazica za šetnju. Stalno usponi i padovi, istina ne strmi, ali brojni. Na šumom zaklonjenim mjestima, na sred puta su još bili ostaci zapuha snijega. Štapovima smo probavali je li ispod sloja snijega kakva rupetina, da ne propadnemo. Velebit je pun vrleti i takvih rupetina, čak i na stazama.

Mnoge je to stajalo loma noge ili barem isčašćenja ili istegnuća gležnja, pa čak i koljena.
Nismo baš toliko bili blesavi, pa smo na Zavižanu obnovili zalihe vode. No, pokazalo se da to neće biti dovoljno. Svatko je u ruksaku nosio barem pet litara.

Nakon uspona, prolazaka kroz bajkovite “hodnike” u stijenama kakve samo priroda može napraviti, hodajući po uskim kozjim stazicama, dok je ispod nas s lijeve strane provalija od stotinjak metara, a s desne dvadesetak metara visok zid od stijene, uživali smo…. Tad sam se bezuvjetno zaljubio u Velebit, ali i dobrano naučio poštivati planine. Tada sam, dotada najjače, osjetio strahopoštovanje, postao skroman i osjetio koliko sam zapravo nevažan i malen pred zamkama prirode. Kao i svi mi.

Ali, na neki neobjašnjiv način ipak sam postao ovisan o toj planini. Možda upravo zbog tog osjećaja malenkosti i ništavnosti, pomješanog s nikad snažnijim osjećajem slobode. U tom trenutku, htio ne htio, svi problemi, obaveze, padnu u zaborav. Priroda ih izbriše. Koncentriran si samo na sada, na preživljavanje, na uživanje, na to kako doći do cilja. A cilja zapravo nema. Cilj je upravo to. Biti na planini i osjećati se kao da si oduvijek tu i kao da se nikada nećeš vratiti starim problemima. Sve je tako daleko, problemi postaju tako maleni i nevažni u odnosu na trenutak u kojem postojiš u toj divljini. Većina planinara zna o čemu pričam.

Nakon tog uspona po vrletima, odjednom spuštanje prema šumi. Silazimo, ulazimo u tu nisku šumicu, a koraci nam sve dublje propadaju. Močvara ! Nemreš verovat ! Ok, prešli tu močvaru(kasnije saznali da je na mjestu tog blata u koje smo propadali do gležnja, bilo jezerce). Dakle, na Velebitu je, zapravo trajala suša. Unatoč onoj kišici od Senja do Zavižana, unatoč onim ostacima snijega. Ali kako smo dalje odmicali znakovi suše su bili sve očitiji. No, niti tada se još nismo brinuli. Vode je u ruksacima još bilo dovoljno do Alana, gdje je planinarski dom, a nije bilo ni vruće.

Ipak, napor je činio svoje. Gubili smo tekućinu, pa tako i pili vodu, umjereno ali redovito. To je za organizam najbolji način da ne podlegneš dehidraciji, a istovremeno štediš vodu. Nakon toga opet uspon, u daljini Rožanski, Hajdučki i razi dugi kukovi, oštri vrhovi. Tamo gdje je bilo zemlje, sve je bilo prepuno otisaka medvjeđih šapa. Pa gnijezda orlova, čak i tri metra široko surog orla, kojim sam bio očaran. I dok su me požurivali, ja si nisam mogao pomoći. Kao niti danas. Obožavam proučavati divlje životinje u svom elementu. I tako, sa žuljevima, iscrpljeni ali sretni, došli mi konačno do Alana.

U domu nikoga, što je tada bilo normalno. Još bolje, mislimo si. Sve do trenutka kada smo otvorili bunar. Zalihe vode za piće su nam bile pri kraju. Po osobi možda dvije litre(od Zavižana do Alana ima jedno 7 do 8 sati hoda), i tko god kaže drukčije, samo se hvali. Osim ako ne nosi ruksak od 20 kilograma na leđima. Otvorili mi bunar, veselo isčekujući svježu hladnu vodu da nam krene niz grlo, a onda šok. Ubrzo i panika. U bunaru već poluraspadnuti leš neke životinje. Mislim da je bila lasica, ali obzirom na stupanja raspadanja nisam bio siguran. U svakom slučaju, briši kući propalo. Voda nije za piće !

- A u pi… mater… ! – tiho i prestrašeno smo gotovo istovremeno ispalili.
Gledamo oko doma, u domu, ne bi li našli kakvu vodu. Običaj je da zadnji tko je bio, uvijek nešto stavi onome tko će doći. Ostavili su. Ali samo nacijepana drva za peć, nešto ulja i soli.
Bit će, mislimo si, da ovdje dugo nitko nije bio, iako je dom u Alanu čak i tada bio poznat i relativno često posjećen.

Danas je druga priča. Obnovljen je, više manje je tamo stalno domar, a i planinara i avanturista je više. Velebit je tada još bio planina za “lude” planinare, danas je prepun penjača, izletnika… Razlog je i to što su neke ceste asfaltirane, neki novi putovi probijeni. Iskreno, ne bih želio da i od Velebita naprave masovnu turističku destinaciju. Ali gotovo sam siguran da neće uspjeti. Dokaz su vijesti o poginulim, ozlijeđenim ili izgubljenim turistima koje je morao spašavati GSS. U prosjeku preko ljeta svaki tjedan do dva jedna takva vijest( prošli tjedan se kod Lubenovca izgubio cijeli njemački razred, unatoč vodiču, pa ih spašavao GSS.)
Ne da se Velebit samo tako. Nikada ga neće u potpunosti pripitomiti. A u tim pokušajima planina će se sve žešće braniti. Pobit će ili sakriti pod svoje labirintima ispunjeno okrilje mnoge ljude.

Ipak, nakon početne zabrinutosti zbog nepitke vode u bunaru, brzo smo se opustili. Veeelika greška. Počeli smo podcjenjivati planininu, a tada planina ubija. Fino smo se raskomotili, zapalili vatricu za rošitlj, liječili žuljeve… Čak se nismo udostojili niti otići do obližnjeg Lubenovca, gdje bi možda našli vodu. Ma tko će sada tamo, ajmo se mi opustiti, pa na spavanje, kažemo si. U međuvremenu je čak došla manje ekipica, neki Dalmatinci, pa smo čak malo i zafeštali, ispekli kokoš, popili rakije…

Drugi dan smo uživali. Odlučili smo malo kasnije krenuti dolje prema Jablancu – odnosno civilizaciji. Opet greška. Izračunali mi po karti nekako da do dolje ima oko dva do tri sata hoda, pa što da se žurimo.
Međutim, pri spuštanju, na jednom račvanju kozjih stazica, uspjeli smo krivo skrenuti i u startu izgubili sat vremena. Vode ostalo još oko pola litre po glavi. Skoro pa ništa. Sunce upeklo, temperatura se odjenom digla do usijanja kako smo skakali od stijene do stijene prema dolje. U daljini vidimo more. Izgledalo je kao da smo tamo za čas. Tako mi popili i tih pola litre. Možda i nebismo tako olako to učinili da, prema karti, na deset minuta hoda desno nije bio ucrtan izvor. Pa to te ja pitam. Nema frke, evo vode.

Ali malo sutra.
Prijavim se da ću sam do izvora napunit boce, jer glupo je da svi trošimo snagu. Kako sam išao, tako me dublje gutala šikara. Deset minuta se pretvorilo u nekih pola sata hoda. Kada najednom na stijeni strelica iznad koje piše: ” izvor, deset metara”.
Sav sretan krenem ja. A tada šok koji se nije mogao usporediti s onim kada smo vidjeli strvinu u bunaru. Izvor presušio ! Nema kapi vode !
Ništa, zaključimo. Ajmo dalje. Koliko god nam je moral pao nakon zadnje nade da ćemo naći vodu, znali smo da bi bilo najgore stati. Kada u planini staneš i dopustiš da te preplavi panika, onda si mrtav čovjek. Ajmo mi prema Jablancu. Tada smo već, zaboravih reći, bili gadno žedni, ali situacija nije bila kritična. Vjerovali smo da imamo još oko sat do Jablanca. Vraga sat. Nikad kraja. More se činilo blizu, a nakon sat i pol hoda nije bilo ništa bliže. Koji k….?!

I tada smo samo šutke počeli gotovo trčati nizbrdo po kamenju. Pravo čudo da netko nije krivo stao. Polomio bi se ili barem uganuo gležanj.
Moral je bio sve niži, samo smo šutjeli jedno vrijeme, a onda je počelo ono najgore. Počeli smo biti ljuti jedni na druge, ali se suzdržavali. Tu i tamo je izletjela neka kritika tipa “tko me nagovorio na ovo”, “je…. te ta sigurna karta”, “trebali smo u Lubenovac”… Zatim je počelo “nemogu više, umirem od žeđi”, “zar si morao popiti onu litru vode” i slično.

Nakon pola sata više niti toga nije bilo. Samo tišina, neko čudno zujanje u ušima i “bježanje” slike. Kad god digneš pogled s kamenja, slika se miče, leluja…. Prvo znakovi dehidracije. Vrućina i napor su odmagali. Puno smo se znojili zbog sparine. Zatim više nisam, a kasnije sam saznao niti drugi, uopće osjećao da hodam po tom vražjem kamenju. Kao da sam lebdio. U glavi sve snažniji pritisak, u ušima zujanje, vid poremećen…. Čak više nisam niti osjećao žeđ. Čudno.

Letjeli smo po tom kamenju kao zombiji. Zatim su počeli neki čudni trnci u mišićima. Prvo noge, a s vremenom svugdje. Više uopće nismo dizali pogled da bi vidjeli koliko smo daleko od ceste kod Jablanca. Strah nas je bilo uopće razmišljati koliko je još do kraja. U jednom sam trenutku začuo krik iznad glave. Stao sam, podigao pogled i vidio na jednoj litici orla kako stoji na rubu gnijezda. Vid mi se mutio pa nisam mogao razabrati koja je to vrsta orla bila. A i više mi to nije bio prioritet.

Zatim sam, spuštajući pogled, odlučio skupiti hrabrost i pogledati prema horizontu. Vidio sam veliku vodu koja se talasa, na samo dvadesetak metara od mene. Bio sam uvjeren da to nije more nego jezero s kristalno čistom, hladom pitkom vodom… Kasnije sam saznao da sam počeo halucinirati. Nekoliko puta mi se učinilo i da čujem žubor potoka. Ipak, samo sam šutio, strahujući da mi netko ne bi pokvario tu idilu. Da mi ne bi rekao da je to jezero mnogo dalje ili da ga, ajme užasa, uopće nema !

Zadnjih 200 metara se uopće ne sjećam. Uspjeli smo se spustiti na cestu malo dalje od centra Jablanca i nekih 100 metara dalje ugledali benzinsku stanicu. Čim sam kročio na cestu, sjećanje se vratilo, moral skočio ! Trčali smo s ruksacima do te benzinske i napili se vode. Isprva zbog naotečenog grla nismo niti mogli popiti puno, ali smo malo po malo dolazili sebi. Ne znam št bi se dogodilo da smo imalo još sat ili dva pješačenja. Nemogu prognozirati bi li izdržali, bi li stali i prepustili se, čekajući GSS.

Znam, tada sam bio glupan, početnik u odnosu s planinama. Podcjenio sam je. Prvi i zadnji puta u životu. A taj strašan osjećaj kada znaš da hodaš po tankoj liniji između života i smrti kod ljudi uzrokuje samo dva osjećaja: ili potpuno i sumanuto zavoliš planinu ili je zamrziš i više joj se nikada ne približavaš. Nema sredine. Kod mene je iz nekog razloga prevladao ovaj prvi.

Više puta kasnije sam išao na Velebit i to sam. Al više nikada s osjećajem nadmoći, podcjenjivanja…

I ništa mi se strašno nije dogodilo. Ali upravo zbog tog strahopoštovanja i skromnosti kada god se nađem u njenom zagrljaju nemogu reći da nikada neće…"

A sada samo malo tuđih mišljenja, neki postovi sa foruma B92:

"Zanimljivo. Nekad sam zivio na Aljasci i upoznao nekoliko takvih. Osobenjaka ove ili one vrste, samotnika. Razlika izmedju ovoga i njih je da nisu krali. Zivjeli su u nekakvoj rupi ili brvnari, a onda bi prodali/razmijenili nekakva krzna ili rukotvorine za ono sto im je bilo potrebno (municija, gorivo i sl.).

I ja sam kao klinac razmisljao o takvom zivotnom stilu, pa odustao na vrijeme. Zakljucio sam da je hipokritican.
S jedne strane izigravas Tarzana ili Robinsona, neovisnog o civilizaciji, a kad ti nesto ustreba odes do te iste civilizacije i trgujes (ili krades).

Imas te hipokrizije i u svakodnevnijem drustvu. Npr. neki tip pusti kosu i bradu, obuce crnu kozu, kupi Harley-Davidson, postane "biker" i tako pokaze da je "teski" individualac - pa ode na neki "bike rally" i druzi se sa jos 100 000 takvih "teskih individualaca" koji su svi identicni."

Drugi post s istog foruma:
"Jedini koji je bio doista iskren u tome bio je legendarni Teodor Kazinski, matematicar i terorista, poznat kao Unabomber... Hebiga, steta samo sto je bio malo, well, nasilan. Inace je doista jako dobro promisljao zivot u divljini, samodovoljnost, skupljanje i gajenje bilja na maloj skali, itd. A odlicno je u onom svom manifestu ismejao ove pomodne "ekoloske levicare".
Na kraju ga rodjeni brat potkaza FBI-iju, tako da sad izdrava par hiljada godina robije koliko je dobio."
Planina zauvijek
Perun
rank7
Postovi: 298
Pridružen/a: 24.11.2011, 09:15
Zahvalio/a: 88 puta
Prim. zahvala: 44 puta

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la Perun » 13.11.2014, 23:41

Samo dva puta ugrožen život? Dobar si bome, ja samo od porljetos tri puta dehidrirao. Jedanput zalutao na Poštaku, i dva put preušeni izvori (kamešnica i Mosor). Stvar je u tome da nam izvori presusšuju, tamo gdje je cijelo ljeto tekla voda, sad je nema krajem svibnja.
No da se vratim na bijeg od civilizacije. Čovjek je (čast izuzetcima) društveno biće, treba svoj čopor. Tako da moraš bit posebno nasađen, da bi mogao sam živjeti u šumi. Pet dana, deset, mjesec, to je lijepo, ali cijeli život...
Možda je rješenje u skupini ljudi u vukojebini, a i onda bi to morale bit čvrste, dobronamjerne i pozitivne osobe, inače bi mogao ispast kakav Big Brother.
Ja se svako malo uhvatim kako maštam o bijegu, a onda me dočekaju prijatelji za šankom, ili bude kakav koncert događanje i shvatim da samo mogu maštati...
I da, onako, usput, pa na alanu ima više kuća, nije vrag da ni jedna nema čatrnju?!
Ko prije umre duže je vječan
gigausupi
rank2
Postovi: 15
Pridružen/a: 13.11.2014, 13:47
Zahvalio/a: 1 put
Prim. zahvala: 2 puta

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la gigausupi » 14.11.2014, 00:03

Da. Samo dva puta. Jer sam naučio jaaako poštivati Prirodu. Znao sam nakratko zalutati i tu u našim šumicama oko Jakovlja. Išao sam s klincem, koji stalno nešto pita, skreće pažnju, kako je to kod djece već i eto, odjednom neznaš gdje je makadam. Sve ravno i svugdje ista šuma. Gore je od Velebita gdje se bar negdje možeš popesti i vidjeti gdje si.
Što se tiče čopora imam nekoliko tekstova na tu temu i oduvijek mi je uzrečica "čovjek je životinja čopora".

Samo... Stari, ovo više nije čopor. Sve je previše globalizirano i to ne slučajno. I zato dolazi do nepovjerenja, otuđenja, zavadi pa vladaj itd.

Zna se definicija čopora: određeni broj jedinki, otprilike pet do najviše 20 individua(govorim o čoporu, a ne stadu, krdu, jatu i slično) koje jedno drugome apsolutno vjeruje i međusobno se štiti uz periodično preslagivanje, odnosno borbe unutar čopora za prevlast, odnosno hijerarhiju.

Ovo danas je sve samo ne to.

Što se tiče Alana - ne. Tada nije bilo. Ali dugo nisam bio na Velebitu(došlo dijete, posao stisnuo, žena se ne usudi...), ali sam čuo od ekipe da se puno toga promjenilo. Naprimjer, Rossijeva koliba je bila hrpa raspada. A sada je maltene hotel.

Zadnjih četiri godine više idem po Žumberku, Sljemenu, Gorskom kotaru, Bijele i Samarske stijene, Bjelolasica... I to na jedan do dva dana. Čekam da dijete odraste, pa idemo do do Olimpa ako treba.
Planina zauvijek
gigausupi
rank2
Postovi: 15
Pridružen/a: 13.11.2014, 13:47
Zahvalio/a: 1 put
Prim. zahvala: 2 puta

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la gigausupi » 14.11.2014, 00:26

Pardon što se nadovezujem, ali sam malo ošamućen. Da, ne isključujem nešto kao čopor, komunu, kako god to želite zvati u tom bijegu od lažnog života(ali naravno samo provjereni), odnosno onoga što nam korporbankpolit elite predstavljaju kao primjer "pravog" života, nabijem ih na kurac(inače rijetko prostačim, ali sad sam morao).

Ima takvih primjera dosta. Proguglajte o ekipi djevojaka koja je iz Istre i okolice došla na Brač i od ničega napravile nešto. I sretne su.

http://www.slobodnadalmacija.com/Mozaik ... fault.aspx

Dakle, ne govorim samo o planinama. Govorim o odjebavanju politike koju nam šire političari,korporacije i mediji a to je da je bolji život u gradu s brdo bolesnika i životom koji je polagano umiranje.

Bolji ? Možda bio nekada. Sada ? Ne.
Planina zauvijek
Ronin

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la Ronin » 15.11.2014, 13:56

Nije lako bit sam ;)
gigausupi
rank2
Postovi: 15
Pridružen/a: 13.11.2014, 13:47
Zahvalio/a: 1 put
Prim. zahvala: 2 puta

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la gigausupi » 15.11.2014, 18:05

Tko je rekao da si u prirodi sam ?
Planina zauvijek
Ronin

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la Ronin » 15.11.2014, 19:23

Krivo si me razumio .... Ja volim biti sam u prirodi ,a sam si i kad si u kafiću npr. s ljudima a to ti daje jednu karakternu osobinu da si čvrst na nogama,pa čak i privlačnost suprotnom spolu.Samoća i društvenost se ne možeš razdvajat tu činimo grešku i jedno i drugo je potrebno kao sol i šečer . Sami mi i zapravo odlučujemo hočemo li biti sami ili u društvu.Samo pazi.. ima puno puteva u životu idi onim putem di je lakše ,di misliš da češ tako moč svaki dan .Osobno i ova tema spada pod ključ kralja solomona,magija da ili ne ....itd... :eevil: .. Iskreno alpinizam i gss đir mi se ne sviđa,to mi izgleda ono big ego mother fucker offf :eevil: If you know what I mean.
Samoća i društvenost se mjenja kao kiša i sunce....sve je to normalno... samo mi ljudi puno filozofiramo....(Najbitnije se znat izražavat ... da ne bi bili usamljeni kad nam je najpotrebnije da nas netko razumije u našoj samoči) ;) pozzz...
Avatar
mucak
rank4
Postovi: 119
Pridružen/a: 24.01.2012, 12:30
Zahvalio/a: 28 puta
Prim. zahvala: 52 puta

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la mucak » 15.11.2014, 22:19

Otici u prirodu i ziveti je odicno, postoji vise nacina kako se to moze izvesti, ali mislim da vaznije od toga je sta nas vodi na taj put. Mene licno to pitanje muci vec nekih desetak godina, dali da da ili da ne, i onda tako lutam po planinama pa mi bude dosta toga, a sve mi muka sto se vracam kuci, pa mi bude dobro kuci pa opet nemogu vise pa idem, i konstantno neka potraga za negde necim, uglavnom sam, sam sa sobom i u civilizaciji i u planini.

Posto sam zakljucio da sam svejedno sam sa sobom bezanje od civilizacije u planinu vidim opet kao bezanje od samog sebe u planinu kad ono vid vraga opet ti, vratis se kuci opet ti. Sedis na internetu, konektujes se sa drugim ti, delis svoja iskustva uplodujes informacije, postoji zelja za tim, jebes ti svu srecu ovog sveta ako je ne podelis sa nekim.Kako sam nastojim deliti ono malo iskustva sto prolazi kroz mene smatram da bi i grupa,copor nastojo da deli svoja iskustva sa drugim coporom, ako bi gledali na copor kao jedinku, jer bi im vlastita sreca sto su coporativno u planini dosadila jednog dana, postalo bi monotono, e i onda se vratis u civilizaciju ili pronadjes drugi copor pa delis snjima, ali rekao bi da na kraju te sve opet vraca u civilizaciju, bezanje od civilizacije je bezanje od problema, ja kazem treba se suociti.

Otici u prirodu sumu na kolko je potrebno vremena podici svoju vibraciju svest konektovati se sa planetu na kojoj se nalazmo, lakse je to uraditi u samoci u tisini prirode nego u buci grada, ali iz ove moje perspektive koja mi je data smatram da jednom kad osetim da sam podigao svoju vibraciju na neki neodredjeni nivo vracam se nazad podeliti to sa ostalima, jer na kraju krajeva svi smo mi samo jedan veliki copor i nepostoji individualni uspeh, sta ti vredi ako odes u prirodu sagradis si sve pored svezeg potoka sutra neka budala dodje i iskopa pola planine i kaze da je njegova a ti se teraj, problem mora da se resi, civilizaciji je potreban high vibe.Toj budali koja ce da kopa da strpa pare u dzep i unisto sto se unistiti moze, pa tim ljudima je potrebna pomoc, ako im nedamo pomocu pa sve ce da uniste. Podrzavam svako idenje u prirodu mislim da je to jedan od brzih nacina da evoluiramo al nemojte bezati od civilizacije jer ste joj potrebni, a pobeci nemozete, separacija nije dobro resenje, zivimo u dobu u kojem nas vadi da svatimo da smo jedno, nevredi se opirati, mozda ce nekima smesno zucati sto ja ovo kazem, posto sam se i sam opiro sistemu i civilizaciji kroz celi zivot ali jednostavno postoje univerzalna pravila koja kazu da ono cemu se opires postaje sve teze,raste, a tu je da bi svatio i resio zagonetni problem i nastojace da raste sve dok se problem jednom za svagda neresi. a ti iz njega izlazis jaci i mudriji i jases dalje, samo lekcija.

Volimo one koje ne mozemo da volimo, kada uspemo to i svetlo udje u svati kutak tame svi ce pobeci u prirodu :D
svi mi ovde tragamo za nekim mirnim i srecnim zovotom, ali kako se mozemo smiriti ako se dogadja ovo sto se dogadja na celoj planeti, nije mi svatljivo da bih ja mogao sam sedet pored potoka i da me boli kurac za ceo svet kad sam ja taj ceo svet, a ono sto sedi pored potoka je samo jedno parce.
Mir treba naci unutra, kad pocnemo da volimo sve obame i mlade dame koje vriste u mikrofon, kad im pruzimo ljubav koju svako zivo bice zasluzuje bez obzira na to koliko je izgubljeno u svom egu, lavirintu uma. onda ce mo iskuti mir, a onda moz ziveti di hoces i de god odes bice ti kuca. :lovee:
ko smo ?s = sve mi R =sve mir = vak um= prazan um :mushroom:
Ronin

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la Ronin » 16.11.2014, 10:53

Mucak ..ništa novog nisi rekao ..svi smo mi to prosli ..ovo si u jednoj lijepoj euforiji napisao .

Ja kad sam se nadovezao na tekst htio sam pojasnit malo dublju stvar .Da nije sve u planinarenju ;) . Ima ljepših načina za umiranje .
Mene ne zanima psihičko iskustvo ,mene zanima psiho-fizičko iskustvo . Ovdje na forumu dosta ljudi se oslanja na psihodelike i onda više ne znaš tko govori iz fizičkog iskustva ,a te dvije stvari ne smijemo brkati ,a to je varanje majke prirode. :ymdevil:
Perun
rank7
Postovi: 298
Pridružen/a: 24.11.2011, 09:15
Zahvalio/a: 88 puta
Prim. zahvala: 44 puta

Re: Život u divljini - bijeg od (ne)civilizacije vs. umiranj

PostPostao/la Perun » 16.11.2014, 11:36

Ronin, alpinizam i ego trip i ne idu nužno ruku pod ruku. Imaš stijenu, to ti je izazov, avantura, adrenalin. Inače ja ne penjem, nije moj đir, a i malo sam krut i nerazgiban, ali nije da nisam probao... Kad pogledaš sa vrha stijene i vidiš šta si prošao, moraš bit zadovoljan.
Ego trip je izraženiji kod slobodnih penjača, a oni su penjači a ne alpinisti. Večina ih radije penje u zatvorenom (!?), nego u prirodnoj stijeni.

Da se nadovežem na temu sad; one cure na Braču, ili slične takve komune su super stvar i jedan od najlakših načina za samodostatnost. Problem je šta se državi ne sviđaju te ideje, pa možeš dobit 5000 kn kazne, jer si ubrao šaku maslačka za salatu. Ili on naplačivanje paušala za vodospreme; iskopaš bunar ili čatrnju da možeš kultivirat kakvu vrtaču, a oni ti dođu i naplate. U SAD već naplačuju skupljanje kišnice.
Pa ti sad budi samodostatan...
Ko prije umre duže je vječan

Natrag na “Općenito”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 2 gosta.