The Majka

Truth is truth, but communicating a truth to another is a difficult undertaking fraught with misunderstandings of meaning and interpretation. T. Campbell.

Beyond je napisao/la:Truth is truth, but communicating a truth to another is a difficult undertaking fraught with misunderstandings of meaning and interpretation. T. Campbell

dobar mi je tvoj sig...
Zanimljivo... Ma ni ne razmisljam o shvacanju svemira... ja sam si slozio u glavi prichu da koliko god Um mrachi, koliko god mi on dovodi neke nove aspekte gledanja na svijet ili me vodi negdje to gledam kao kreativan proces priche svog zivota... Jedino sto me u biti muchi koliko moje rjechi, djela imaju efekt prema drugima poshto znam nekad blenut nesto, napisat nesto i stvorit nesto sto bi moglo nekog drugog odvest negdje drugdje a to nije u redu
Iako... ma nznm...

Dizem stare teme iz prašine. Nikad nisam uzeo ništa od psihodelika ili hallucinogena, kako god vam je draže. Zašto ih želim uzeti? Doveo sam se u stanje gdje sam zbog neostvarenih želja djetinjeg ega pod utjecajem najbližih upao u emocionalnu rupu. To osjetim na svakodnevnoj bazi, na poslu u meduljudskim odnosima gdje prikazujem svoju masku koja je cool, ponekad čak i privlačna. Kad ostanem sam, gotovo nikad ne mogu raditi ništa i samo biti, uživati u postojanju, trenutku. Znači, ili se susrećem sa potisnutim emocijama kada to uspijem kroz samohipnozu ili misli zaokupljam čarima tehnologije i maštanjima o davnim željama koje me drže vrlo kratko vrijeme. Problem je što zrcalno gledam na svijet, sve ono što mislim I osjećam prema sebi, preslikavam na van i tu dolazi do toga da ljude promatram kako sebe promatram, narocito one bliske. Osjećam jako veliku samosvjesnost u kontaktu s ljudima, naročito u komunikaciji s onima kod kojih osjetim da se želim povezati s njima. Puno mi se lakše povezati s potpuno nepoznatim ljudima upravo zbog tog osjećaja da pred njima nikad nisam fejkao i promišljao o sebi prilikom konverzacije, a ne jednostavno uživao u njoj. Iskreno, volio bi se ponovno ostvariti u smislu da budem onakav kakav sam bio kad sam bio klinac, otvoren, cool, u momentu, ali sa svim iskustvima i znanjima, sa skromnošću, sa empatijom i ljubavlju. U cijeloj toj situaciji ne razumijem mogu li to ostvariti u okolini i okružen ljudima koje donekle krivim za ovo što mi se dešava, iako znam da oni nisu krivi, već me jednostavno nisu znali naučiti kako bolje, zrelije i sretnije živjeti. Imam dosta iskrivljenu sliku o sebi. U teoriji znam kako bi to trebalo izgledati, ali osjećaji i ego su zatvoreni, automatski dolazi do disocijacije u određenim situacijama na temelju prijašnjih iskustava. Nedavno sam na poslu upoznao strankinju, njen pogled i osmijeh je bio dovoljan da kasnije odem do nje i frendice i pitam ih žele li provesti dva dana samnom na moru. Pristale su. Noć prije nisam bio nervozan, ali nisam mogao spavati jer podsvijest vjerojatno vrti kako ću nešto zajebati, puknuti, jednostavno da će skuziti da nisam prirodan. Mogu vam reći da sam proveo lijep dan na plaži, da sam se nekako prepustio, pričao s njima, nasmijavao ih... Završio sam onom koja mi se nasmijala. Intenzitet osjećaja iz tinejdžerskih dana lagano se vratio, valjao sam gluposti, ona se smijala, ljubili smo se, skakala mi je u zagrljaj, gledali smo se u čudu. Ljudi, bio sam u momentu. Serotonin mi nije prasio na najjače, jer toga već dugo nema, ali bio sam tamo s njom. Poželio sam da vrijeme stane zauvijek. Sljedeće jutro otišle su, a ja sam ostao pod dojmom, potajno sretan u dubini sebe. Dan kasnije poklopila me realnost i vratio sam se u ovaj vakuum, u ovo plutanje, izbjegavanje razgovora s bližnjima i kuliranje na poslu, zatvaranje u sebe, razmišljanje o gljivama i srodnoj duši koju s kojom ću dijeliti sve ono što sam ikad htio bez predrasuda, bez traženja mana, sa zdravom slikom o sebi. Mogao bi pisati još danima, možda i hocu, ali pitam se.. Je li ovo sve razlog da krenem u microdosing ili nešto veće?

https://m.youtube.com/watch?v=_FrOQC-zEog


Počneš sa mikrodoziranjem, a onda vidiš kako dalje. Jasno ti je dosta toga, čemu onda žurba...

Dobar glazbeni ukus
Nije zurba, štoviše, želim u što, povoljnijim uvjetima za sebe probati čak i mikrodozu. S obzirom na sve što sam gore naveo zanimaju me mišljenja. Napominjem još jednom, zaglavio sam unutar sebe sa nekim odnosima i dosta je toga potisnutog. Jel bi valjalo i za mikrodozu imati pored sebe nekog od povjerenja?

Ne trebaš se zabrinjavati oko mikrodoze. Nađeš si mjeru i počmeš sa radom. Mislim da si sa 0.25g na sigurnom terenu, a onda lagano povećavaš za nekih 0.02. Bezbolno ćeš saznati da si uzeo više nego ti treba. Izgubit ćeš fokus, biti malo vanka regule, ali ništa strašno. A ni drugi neće primjetiti. Ja sam saznao da je 0.4 više nego mi treba.
Ne treba ti sitter. Bolje da što manje ljudi zna.
Ja imam nakupljenih sranja, mislim da bi se iz potisnutog dalo sastaviti krasno čudovište, ali na mikrodozi mi se ne događa ništa u vezi toga. Više je vezana za svakodnevni život i ono što se događa sada oko mene. S tim da je to i bila moja namjera. Rješavat se navika i ustaljenih momenata i tjerat druge stvari. Ali nov sam u tom i treba vidjeti kako će dalje. Ali, bez straha...
Jasno, ovo govorim pod pretpostavkom da nemaš neki poremećaj ili bolest(granični, epilepsija, shizo...)

Pozdrav svima, novi sam na forumu, ne znam pod koju temu pisati o ovome pa evo ovdje.

Ovako, zanima me od vas iskusnih da li bih sta od ovoga, ayahuasca ili gljive mogli pomoci kod blage depresije pracene anksioznoscu tjeskobom i nemirom? Inace 2018.god sam bio hospitaliziran zbog akutne psihoze pa ne znam da li bih smjeo probati sa psihodelicima.

Znam za slucaj u kojem se covjek izlijecio od depresije tretmanom mikrodoziranja. I to samo 1× mjesecno. Tretman je trajao 1 godinu.
Ima dosta raznih svjedocanstva na internetu, ali ja nisam kompetenta savjetovat te za nesto konkretno jer nisam doktorn i jer nemam vlastitog iskustva.
Da sam na tvom mjestu, pitala bih doktora, psihologa, makar vjerojatno ima konvencionalno razmisljanje, ali tko zna...
Sretno

Imam slično pitanje. Ne tražim savjet jer znam da je klizak teren, ali neki opći stav
Imam iznimno blisku osobu, 50g, od svoje dvadesete korisnik svih narkotika, alkohola. Dugi niz godina heroinski ovisnik. Desetak puta na psihijatriji. Agresivan, sumanut, manipulator emocijama... Uništava živote svim bliskim ljudima. I to jako. Dovodi sebe u strašne situacije. Nedavno je prebijen od više ljudi, polomljene kosti, izbijeni zubi. Živio je s roditeljima do njihove smrti, pakao. Sad je sam, nesposoban za rad(proglašen od psihijatra, prima penziju). Ne znam koje sve šifre ima. Za granični poremećaj znam. Sada je na medikamentima. Zombi. Kad ih ne uzima, zvijer. Uglavnom, jedan strašan oblik življenja. On strašno u svemu tome pati
Razmišljam da mu predložim tretman gljivama. Veću dozu. Čak bi ja preuzeo odgovornost za to, bio uz njega kroz trip, i poslje.
Ne znam, ovako ne ide dalje. Ili će pogjnut, ili živjet kao pas neko vrijeme, a do tada uništavati emocionalno sve oko sebe.
Razmišljanja?

Probaj ako imas hrabrosti. Ali imaj i na umu da vecina psihickih problema ima tjelesni uzrok. Kad netko ima lose zivotne navike onda mu organi za eliminaciju ne funkcioniraju i u tijelu se skuplja sve vise otrova i to utjece tako da je krv lose kvalitete i automatski ti sjebe psihu i osjecas se lose. Zato bi ja ako je moguce preporucio smanjivanje lijekova bar malo tj postepeno. Ako kroz nekoliko tjedana smanjis makar za 5% i to je neki napredak. A bilo bi idealno da osoba posti bar jedan dan ili da pije nekoliko dana ili tjedana samo vocne sokove npr naranca i/ili jede svjeze voce. Svakako izbjegavati smece hranu niske energije. Isto tako sto vise vremena provoditi na svjezem zraku, suncu i u prirodi.

Ali i gljive same po sebi bi mogle pomoci, naravno. Mozda bolje testirati vodu prvo sa nekom niskom dozom, meni i doze od 0.3-0.5 dosta pomognu, makar kratkorocno.

I nezz kakva je interakcija tih lijekova i gljiva, to isto treba istraziti, ali svi ti "lijekovi" su dugorocno stetni. Mozda da probas prvo sa manjim dozama pa vidis kako ide?

Tko zna, mozda postanes šaman