Slažem se da nije ista stvar, ali jednom i drugom organizmu je primaran šećer kao hranjivo pa vjerojatno ima dosta poveznica za eksperimentiranje. Možda Tibicos ne bi uspio u mliječnoj kulturi, dok moguće da kefirna zrnca imaju nekog učinka u vodenim medijima koje sadrže šećer u raznim oblicima. Nikad probao osim sa mlijekom, ali naišao sam na recepte upotrebe kefirnih zrnca sa vodom, smeđim šećerom i raznoraznim voćnim dodacima smokava, grožđica i sl. kao izvorima šećera, te bogatijeg i finijeg okusa krajnjeg kefirnog produkta.
Htio bi još malo proširiti ovu temu sa nekim informacijama koje nisu spomenute, a volio bi da budu vidljive. Naime, kefir je produkt fermentiranog mlijeka i slažem se sa Hypnovim postom o porijeklu, jer sam i sam naišao na većinu izvora koji potkrijepljuju tezu kako je prvi puta ta tvorevina nastala negdje na Kavkazu među tim starosjediocima koji su je navodno koristili kao način skladištenja mlijeka. U tim područjima vlada velika stopa dugoviječnosti, a oni navodno konzumiraju kefir u velikim količinama. Sa druge strane, mislim da velika stopa dugoviječnosti dolazi kao produkt više faktora okoline i načina života u kojoj ti ljudi obitavaju i koji izgrađuje njihov organizam, a također svoj kefir rade od drugačijeg tipa mlijeka, a ne kupovnog gradskog pakiranog.
Kefir ima laganu kremastu konzistenciju i kiselkasto osvježavajući okus, te može sadržavati i veoma nisku stopu alkohola zbog fermentacije (0,08-2%), a ako ga ocijeđenog od kefirnih zrnaca ostavimo da vrije, stopa alkohola će se povećati nakon nekoliko dana, što veoma ovisi o mlijeku i uvjetima u kojima se nalazi.
Kao što većina zna, ta su kefirna zrnca poznatija pod imenom "tibetanska gljiva" ili "kefirna gljiva" u modernom svijetu, ali se tu u suštini radi o tim zrncima koja stvaraju sam kefir. Struktura takvog zrna nastaje simbiozom između velikog broja mliječnokiselih i octenih bakterija, te sojeva kvasca. Zrnca tako tvore meke i bjelkasto do žućkasto želatinozne biološke mase, koje su po sastavu mješavina bjelančevina, aminokiselina, lipida i topljivih polisaharida.
Preporučljivo je da se mala količina kefirnih zrnaca dodaje mlijeku i ostavlja 24h radi fermentacije. Za to se vrijeme zrnca najprije hrane mliječnim šećerom, gdje proizvode mliječnu kiselinu i ugljični dioksid. Napravljeni kefir se potom odvaja od kefirnih zrnca (navodno se zrnca "šokiraju" kad se isperu vodom, što mi izgleda logično, pa možda bolje to izbjeći, iako mnogo ljudi prakticira ispiranje) koja se ubacuju u novu rundu mlijeka. Odvojeni se kefir konzumira ili ostavlja za kasnije na hladnom mjestu. Navodno ako ga pustite tako ocijeđenog na sobnoj temperaturi ili u hladnjaku oko dva dana postat će najbogatiji vitaminima B grupe, te imat manje šećera i više alkohola.
Kefirna se zrnca veoma brzo udvostručuju i rastu kroz cikluse, te je potrebno odstranjivati dijelove kako bi proizvodnja kefira ostala ujednačena bez značajnih promijena okusa i same teksture (najbolje zasebno pronać određeni omjer zrnca i mlijeka da dobijete intenzitet kiselosti i teksture kakav vam najviše odgovara). Višak se zrnaca može pojesti, pokloniti ili očuvati.
Bitno je obratiti pažnju na posudu u kojoj se zbiva fermentacija, te bi je se trebalo držati u mraku ako materijal posude propušta svijetlost, zbog spriječavanja degradacije vitamina i sl. Idealna temperatura je navodno negdje između 20–25°C, ali u redu je dok to nije kritično npr. iznad 40°C ili ispod 4°C gdje procesi prestaju.
Ovo sa metalom i cjedilom nisam mogao prije povezati jer nitko nije objašnjavao zašto, malo sam gledao i našao izvore koji govore kako je to uglavnom bila jaka sugestija okružena mističnim obrazloženjima, a navodno bi poticalo od toga da su kefirna zrnca kiselog karaktera, a organske kiseline koje su dio kefirnih zrnca lako reagiraju sa reaktivnim metalima u tom procesu (bakar, bronca, cink, željezo i aluminij su najčešće reaktivno zastupljeni), pa ako kefirna zrnca ili sam kefir dođu u kontakt sa nekim priborom od ovakvih materijala, tada je moguće da metalni ioni prijeđu na kefirna zrnca ili u kefir, te dugoročna konzumacija takvog kefira sa malim količinama metala u sebi može dovesti akumuliranja istih iona u tijelu, što može dovesti do levela toksičnosti.
Sa druge strane, nehrđajući čelik (kojeg nije bilo prije 100god i više kad je isto bila upotreba) je poprilično inertan, a danas je većina kuhinjskog posuđa od takvog materijala ako se ne varam, pa je on navodno siguran za korištenje i interakciju sa kefirom.
Mislim da isto nije bitno kakvog je tipa ili porijekla mlijeko (navodno više masnoće - bolji kefir) samo nesmije biti vruće, kao niti posuda u koju ćemo staviti kefirna zrnca i mlijeko.
Evo jedna stranica na kojoj možete naći neke zanimljivosti i nešto više o svemu tome:
how-to make kefir and recipes