Srednjovjekovno umijeće liječenja u mnogočemu može zahvaliti dvama djelima: jednom iz antike i drugome iz stare Grčke. Prvome, "Naturalis historia", autor je rimski pisac, činovnik i komandant flote Plinije, sredinom 1. stoljeća. Riječ je o povijesti prirode u 37 svezaka s vrijednim informacijama o uporabi ljekovitih biljaka. Drugome, "De materia medica", nastalom u približno isto vrijeme, autor je grčki liječnik Dioskurid. U njoj je opsežno opisao 579 biljaka te je, skupa s Plinijevim djelom, postala ogledni primjerak znanosti o lijekovima i još stoljećima bila jedan od najvažnijih izvora informacija svih medicinara. Naime, do 17. stoljeća ta su djela bila obvezana literatura onih koji su se bavili liječenjem, tijekom vremena dopunjavana i proširivana osobnim primjedbama.
U srednjem vijeku bilo je pojedinca i skupina koje zaslužuju da ih se po pitanju predanog angažmana u liječenju i pomaganju drugima, posebno istakne. Ovdje smo izdvojili neke od njih: Paracelsusa, svetu Hildegardu od Bingena i crkveni red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog - franjevce.
Njemačka časna sestra, mističarka, autorica i kompozitorica sveta Hildegarda, rođena je u plemićkoj obitelji koja je služila grofovima von Spanheim, bliskim rođacima vladarske porodice von Hohenstauffen. Kako je bila deseto dijete, boležljiva od rođenja, kada je napunila osam godina roditelji su je poslali crkvi kao "desetinu" (porez), kako je bilo uobičajeno u srednjovjekovno doba. Dodijeljena je na staranje sestri Juti, blizu Dizibodensberg manastira u Nemačkoj. Juta je bila izuzetno popularna i sakupila je mnogo sestra tako da se samostanski krug oko nje proširio. Nakon Jutine smrti 1136. Hildegarda ju je naslijedila kao glavarica samostana i preselila sestre u novi samostan Rupertsberg, u Bingenu na Rajni.
Od svoje rane mladosti, Hildegarda je tvrdila da ima religiozne privide. Primila je proročki poziv Boga pet godina nakon njenog izbora za Majku (glavaricu samostana) 1141., koji je od nje zahtjevao: "Piši što vidiš!" U početku je oklijevala opisivati priviđenja, zadržavajući ih za sebe. Na kraju, nakon što ju je zdravlje popustilo od psihičkog tereta, članovi njenog reda uvjerili su je da piše. Vijesti o njenim priviđenjima postajale su poznate te je Papa Eugen III., kako bi utvrdio jesu li njene vizije zaista božanski inspirirane, sastavio komisiju koja ju je posjetila. Komisija je sveticu proglasila stvarnom mističarkom.
Svoje vizije Hildegarda je sakupila u tri knjige: "Scivias" (Znati put), "Liber vitae meritorum" (Knjiga životnih zasluga) i "De operatione Dei" (O božjim radovima) također poznatu kao "Liber divinorum operum" (Knjiga proročkih radova). U ovim knjigama isprva opisuje svaku viziju, a zatim je objašnjava.
Hildegardina je medicina sveobuhvatnja; u njoj su najrazličitiji postupci obuhvaćeni u jedinstven oblik umijeća liječenja. Tu se radi s ljekovitim biljkama, s iscjeljujućom snagm kamenja, s postupcima odvođenja tekućina iz tijela, kao što su puštanje krvi, terapijske kupke i barbiranje (nanošenje staklenih kugli sa toplim zrakom na određene dijelove tijela; kad se zrak ohladi nastaje vakuum i čaša se pričvrsti na kožu te se na taj način kroz pore isisavaju otrovne i otpadne tvari). Veliku važnost imaju i prehrana i post, a postoji čak i prava psihoterapija po Hildegardi. Dr. Gottfried Hertzka (1913.-1997.) iz Bad Gasteina bio je prvi moderni medicinar koji se s oduševljenjem dao na proučavanje njezinih medicinskih uputa, koje opisuje kao pravu "šumsku i poljsku ljekarnu". Po njegovim riječima, njezine upute mogu nadomjestiti odlazak liječniku, te "mogu biti inspiracija, nalazište i dobar nadomjestak za sve koji traže i trebaju pomoć." Kod Hildegarde je temeljni nauk o četiri "soka" Klaudija Galena koji je u 2. stoljeću bio osobni liječnik cara Marka Aurelija. Galen je govorio da u ljudskom tijelu djeluju četiri soka i ti sokovi moraju biti u ravnoteži: Svaki od njih odgovara jednom elementu: zemlja – crna žuč, voda – sluz, zrak – krv i vatra – crvena žuč. Ako se elementi tj. sokovi ne nalaze u ravnoteži, onda se uravnoteženje postiže pomoću začina. Smatrala je kako su sve namirnice ujedno i lijekovi te ljudi moraju biti svjesni svoje prehrane, a "trebaju jesti mnogo povrća i žitarica, katkad meso, treba biti svjestan onoga što se jede, jesti kad se osjeti glad i dok se ne zasiti".
Čovjek kojega su nazivali "Lutherom medicine" svojim je naprednim i revolucionarnim stavovima ostavio neizbrisiv pečat u povijesti te znanosti. Pravim imenom Theophrastus Philippus Aureolus Bombastus von Hohenheim, rođen je u Einsiedelnu u Švicarskoj 1493. godine. Budući da mu je otac bio liječnik, prva praktična znanja iz medicine stekao je promatrajući njegov rad. Osim toga, u bogatoj kućnoj biblioteci pronašao je i niz knjiga koje su ga uvele u tajne alkemije te utjecale na kasniji razvoj njegove misli. Govori se da ga je kao dječaka podučavao i Johannes Trithemins, opat iz Sponheima, koji se bavio proučavanjem okultizma.
S 14 godina mladi Paracelsus napušta roditeljski dom i kreće u potragu za novim saznanjima. Kako je obitelj od 1502. živjela u Villachu, njegovo prvo odredište bilo je sveučilište u Beču. Od 1513. do 1516. putuje po Italiji i najduže se zadržava na sveučilištu u Ferrarri. Zanimljivo je da osim iskaza koji je sam dao prilikom primanja doktorske titule u Baselu, ne postoje nikakvi drugi dokazi da je diplomirao. Iskustvo i praktično znanje prikupio je radeći kao ranar u nekoliko plaćenićkih vojski, s kojima je između 1517. i 1524. proputovao Nizozemsku, Skandinaviju, Prusiju, Poljsku, zemlje pod vlašću Venecije te možda čak i Bliski Istok. 1527. pozvali su ga u Basel kako bi izliječio poznatog izdavača Johannesa Frobeniusa. Tamo je postavljen na mjesto gradskog liječnika i proglašen doktorom medicine. Držao je i predavanja na baselskom sveučilištu, premda ga ono službeno nikada nije proglasilo svojim profesorom. Kako je imao običaj izrugivati se konvencionalnim liječnicima i njihovim metodama, brzo je stekao brojne neprijatelje koji su jedva dočekali smrt njegovog pacijenta i pokrovitelja Frobeniusa. Nakon mučne sudske parnice, žurno je napustio Basel ne ponijevši čak ni svoje rukopise. Posljednje godine života putovao je od grada do grada po Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Češkoj, a na kraju ga je bolesni biskup Ernest od Wittelsbacha pozvao u Salzburg. Ondje je i umro 1541., u 48. godini života.
Paracelsus je svojim naprednim i revolucionarnim stavovima ostavio neizbrisiv pečat u povijesti te znanosti. Njegove spoznaje vezane uz psihosomatsku medicinu i širenje zaraza svrstavaju ga u red najprogresivnijih mislilaca toga doba, zanimljivih i aktualnih čak i danas. Marljivo je proučavao čovjeka i prirodu želeći spoznati svemir i zakone koji njime upravljaju. Oštro se suprotstavio upotrebi tzv. arkanuma, univerzalnog lijeka vrlo popularnog među liječnicima onog vremena, i prvi je u svrhu liječenja upotrebljavao male količine otrovnih tvari (što su stoljećima kasnije počeli činiti homeopati). Žedan spoznaje i potpuno predan svom radu, Paracelsus je izučavao i alkemiju, "prirodnu magiju" te hermetičku filozofiju, područja na kojima je također ostavio vrijedan doprinos.
Franjevci ili Red Manje braće crkveni je red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog 1209. godine, a imao je istaknutu ulogu u povijesnom i kulturnom životu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena jedina je ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas. U svojoj novoj domovini franjevci su zatekli teške životne uvjete i nisku prosvijećenost, što je pogodovalo razvoju različitih bolesti, pogotovo zaraznih. U to je vrijeme često harala kuga i franjevci su se odmah, osim dušobrižništvom, počeli baviti i liječenjem bolesnika. Naime, u to su se vrijeme redovnici u Italiji, Njemačkoj i drugdje bavili uzgojem i korištenjem ljekovitog bilja, pa su te spoznaje franjevci donijeli sa sobom u BiH. Donijeli su i zapise o liječenju ljekovitim biljkama, te su zacijelo imali sa sobom i knjige sv. Hildegarde od Bingena, koje je svim svojim redovnicima i svjetovnim svećenicima još 1147. preporučio papa Eugen III. Živeći i radeći s pukom odmah su počeli stjecati i nova iskustva, sve nove spoznaje zapisivali su, svoje znanje proširivali i primjenjivali liječeći bolesnike. Iz tih starih spisa doznajemo da su franjevci uz svoje samostane osnivali skloništa za gubavce i da su toj bolesti posvećivali mnogo pažnje.
Predano su i samozatajno djelovali kroz niz stoljeća, a svijet je mnogo kasnije doznao za njihovo djelovanje. To se dogodilo tek nakon 1640. godine, kada je fra Pavao iz Rovinja kao službeni vizitor posjetio franjevce u Bosi Srebrenoj, te o njihovom uspješnom liječenju biljem poslao opsežno izvješće u Rim. Osim ostaloga tu se spominje i njihov recept za razbijanje i čišćenje kamenaca u bubrezima i mokraćnom mjehuru pomoću samonikle biljke bedrenike (Pimpinella saxifraga), koja se i danas u tu svrhu preporučuje. O njihovoj zdravstvenoj djelatnosti postoje mnogi zapisi, iako su mnogi od njih, na žalost, u posljednjem ratu vjerojatno zajedno s knjižnicama i uništeni. Osim liječenjem, franjevci su se bavili i prosvjećivanjem puka, učili su ih čitati, davali su im lijekove i pisane upute za njihovo pravljenje. Njihovom zaslugom mnogi su ljudi posjedovali svoje "ljekaruše", a tek ako im one nisu bile dovoljne, odlazili bi po pomoć fratrima.
TRADICIONALNI SREDNJOVJEKOVNI RECEPTI
VINA OD TRAVA - pomažu organizmu da se vrati u ravnotežu.
1. Vino od peršina i meda (univerzalno ljekovito sredstvo, za detoksikaciju organizma): U jednu litru suhoga bijelog vina stave se dvije velike žlice vinskog octa i jedan stručak svježeg peršina. Vino se prokuha i 15 minuta kuha na najslabijoj vatri. Nakon toga se doda 150 g meda, opet se kratko zakuha, ohladi se i procijedi. Od toga vina pije se svaki dan ili više puta na dan jedna mala čašica. Vino od peršina i meda danas se može kupiti u specijaliziranim trgovinama.
2. Vino od plućnjaka (protiv kašlja): 3 velike žlice plućnjaka prokuhaju se u litri vina. Kuhati na laganoj vatri otprilike deset minuta i zatim procijediti. Uzimati uvijek prije jela jednu malu čašicu.
3. Vino od komorača, kopra i marulje (protiv kašlja, dobra je i za djecu): U jednoj litri suhoga bijelog vina prokuhamo 15 g komorača, 15 g kopra i 5 g marulje te pustimo da lagano kuha deset minuta, a nakon toga procijedimo. Od toga vina odrasli mogu triput na dan popiti po čašicu, a djeca triput dnevno po žlicu.
4. Vino od galange (protiv svih bolova) – Lagano kuhati jednu žličicu nasjeckanog korijena galange (lat. Alpinia galanga - vrsta đumbira) u četvrtini litre crnog vina, u trajanju od pet minuta. Nakon toga ostaviti da se ohladi i piti toplo u gutljajima. Sredstvo je izvrsno protiv boli ali nije ugodnoga okusa.
5. Vino od afričkog trputca (za uveseljavanje, kod turobnih stanja i bilo kakvih problema s kožom, za poticanje probave) – Dvije žlice afričkog trputca (lat. Plantago psyllium) lagano kuhati u pola litre crnog vina 10-ak minuta. Nakon toga procijediti i piti po gutljaj dok je toplo – najbolje prije jela i triput na dan po jedan gutljaj.
Sivesan-prah (potiče izmjenu tvri, pomaže slabim osobama i onima koji pate od promjena vremena): Uzeti 16 g komorača, 8 g korijena galange, 4 g rutvice i 2 g runjike (Hieracium pilosella). Od tog se praška uzme pola žličice i stavi u čašicu toplog vina. Pije se pola sata nakon ručka.
Eliksir od ljubičice (uklanja melankoliju i podiže turobno raspoloženje): Šaku svježih ljubičica, 20 g korijena sladića i jednu žlicu praška od galange prokuhati u pola litre suhoga bijelog vina, procijediti i piti na čašice. Ovo vino od trava je mutno, a razbistri se kada se ostavi preko noći te još jednom dobro ugrije i filtrira.
Mast od jele (protiv glavobolje): U proljeće se ubere 100 g zelene jele (kora, iglice, drvo), sitno se nasjecka, uz to se grubo nasjecka 50 g listova kadulje i sve dobro prokuha u nešto manje od pola litre vode. Kuha se polako na slaboj vatri dok ne nastane prava gusta kaša. U tu se kašu stavi 150 g maslaca i miješa dok se maslac ne otopi. Još toplo sve se procijedi kroz lanenu krpu. Gotova mast drži se u hladnjaku. No, potreban je oprez jer neki ljudi na mast reagiraju osipom.
Kapi vinove loze (protiv uhobolje i glavobolje): Uzimaju se iz čokota vinove loze. Zarežu se ujutro, pokupi se sok i pomiješa s maslinovim uljem. Služe za vanjsku uporabu, ne konzumiraju se. Te se kapi dugo drže ali se povremeno moraju protresti. Malo čudan miris nije razlog za brigu. U ljekarni se prodaju kapi od 4,0 ml soka od vinove loze i 6,0 ml maslinova ulja.
Mješavina od velecvjetne divizme (kod promuklosti i prehlade): Uzme se 25 g cvjetova velecvjetne divizme (lat. Verbascum densiflorum Bertol.) i pomiješa s 25 g sjemenki komorača. Od toga se jedna velika žlica stavi u četvrt litre bijeloga ili crnog vina, lagano kuha otprilike dvije minute, procijedi i lagano pije. Pomaže kod gruboga glasa, čudotvorna je pjevačima i svima koji svoj glas izlažu velikim naporima.
Ulje od koprive (protiv zaboravljivosti): Sitno isjeckati pregršt svježe koprive i pomiješati s uljem, pri čemu se mora paziti da se sakupi sok koji curi iz biljke (originalno se radi u mužaru, a u suvremeno doba može i na plastičnoj dasci, nikako drvenoj). Smjesom se mažu prsa i sljepoočnice. Mješavina najbolje djeluje kada se upotrebljava svježa, pa ne treba pripremati velike količine. Trajnije ulje od koprive nastaje kada se cijela biljka stavi u ulje i ostavi stajati na suncu otprilike dva tjedna.
Plod dunje (protiv gihta i reumatizma): Kuhana, sušena ili pečena treba se spremiti i jesti što je češće moguće. Vjerovalo se da je plod topao i suh pa stoga pruža otpor svakom reumatizmu.
Piše: Vladimira Paleček
Izvor: Zdravlje iz prirode