Obronke ponad Buzeta, gradića na sjeveru Istre, okupalo je milo sunce, a nebo se napučilo pregrštom malih, šarenih ''ptica'', koje kao da su bez imalo muke samo lebdjele i kao gušterice uživale u danu. Apsolutna tišina i onaj osjećaj smirenosti koji ti obuzme cijelo tijelo dok samo gledaš taj mili prizor...
Buzet, osim što je poznat i kao Grad tartufa, ponosi se i svojim prirodnim bogatstvom većih i manjih udolina, kanjona, brežuljaka... a to kao da je stvoreno za paragliding.
Paragliding- ili po naški parajedriličarstvo- oblik je slobodnog letenja, što znači da se letjelica u zraku ne održava pomoću nekog pogona, već slobodno leti, nešto kao jedrilica na moru bez pogonskog motora.
Ljudi su se oduvijek htjeli vinuti u visine poput ptica i na svojoj koži osjetiti strujanje zraka; no paragliding je nastao iz jednog drugog, praktičnog razloga:
Prvi su na ideju o letenju s visokih Alpa došli alpinisti iz Francuske, Švicarske, Njemačke i Austrije. Valjalo je samo skupiti hrabrosti pa se padobranskim krilom otisnuti s travnatih padina, visokih i strmih planina te se uspješno prizemljiti... Ideja je proizašla iz čisto praktične želje da se nakon napornog uspona ne moraju još i naporno spuštati niz planinu.
S padobranskim krilom nisu pokušavali skakati, već su prikopčano krilo rasprostrli na tratinu i u trku se otisnuli u zrak. Mogućnosti takvih krila bila su skromna. Let je trajao kratko i pod oštrim kutom.
Padobran-krilo ima isti princip upravljanja i kretanja zrakom kao parajedrilica, a i konstrukcija je vrlo slična; klasično padobransko krilo je površine 9 - 12 m2 (2-3 puta manje nego padobran za jedrenje), s kraćim i debljim konopcima. Vremenom se sve razvijalo pa tako danas parajedrilice ne služe samo za spuštanje s vrhunca u podnožje, već se njima može jedriti satima i letjeti na desetine kilometara daleko od mjesta polijetanja.
Tako se i tog milog, sunčanog vikenda u veljači na obroncima Buzeta sakupilo mnoštvo raje sa svojim šarenim ljubimcima, kako bi sudjelovali u Otvorenom slovenskom državnom prvenstvu u preciznom slijetanju paragliderom, što znači da su natjecatelji trebali sletjeti na točno predviđeno mjesto u podnožju brežuljaka. Iako smo te male- velike ptice možda mogli dočekati i dole, na cilju i vidjeti koliko mogu biti precizni, svojevrsni izazov ipak je bio otići gore, na start, u svu tu zbrku...
Osjećaj, kao što rekoh, milina, i to samo od gledanja njih kako se ''strovaljuju'', lebde, lete, uživaju. Toliko lijep osjećaj da ozbiljno razmišljam o tečaju parajedriličarstva (a bome, koliko vidjeh, svi su ti instruktori... mmmm...
ali gledati pffff