Odrasli u divljini

Kućni ljubimci i ostale živine
Avatar
Red
Moderator
Postovi: 4300
Pridružen/a: 06.02.2010, 20:50
Zahvalio/a: 242 puta
Prim. zahvala: 667 puta

Odrasli u divljini

PostPostao/la Red » 18.10.2010, 14:56

ODRASLI U DIVLJINI

slika

Naletila sam na zanimljiv clanak o djeci koju su odgojile zivotinje. Vjerujem da su mnogi od vas naletil ili bar culi price gdje su djecu prehranile i odgojile zivotinje, i mozda ste pomislili kako su takve price samo legende, no stvar je puno realnija i stvarnija od nekakve bajke za malu djecu.
Treba napomenuti, da nisu sve price koje kruze vjerodostojne i istinte, no sa druge strane evidentirano je toliko slucajeva koje ne mozemo osporiti. Takva djeca se nazivaju Feral Children

Prvo poznato divlje dijete iz novijeg doba bio je Divlji Petar, gol, preplanuli I crnokosi dječak, uhvaćen kod Hanovera 27. srpnja 1724. u dobi od oko 12 godina. S lakoćom se penja po drveću, hranio se biljkama te nije znao govoriti. Odbijao je kruh – umjesto toga je strugao koru s grančica I sisao biljni sok, ali s vremenom je naučio jesti voće I povrće.

slika

Na sudu u Hanoveru predstavljen je engleskom kralju Georgeu I koji ga je odveo u Englesku radi proučavanja. 68 je godina živio među ljudima, ali nikad nije naučio reći ništa osim “Petar” and “kralj George”. Govoriti nije znao, ali je zato imao izoštrena čula sluha I mirisa.

SUVREMENI MOGLIJI
U svibnju 1972. dječak star oko 4 godine nađen je u šumama Musafirkhane, oko 32 km od Sultanpura u Indiji. Igrao se s mladuncima vukova, imao je vrlo tamnu kožu, duge savijene nokte, oštre zube, kosu bez sjaja I žuljeve na dlanovima, laktovima I koljenima. Žudio je za krvlju, jeo zemlju, lovio piliće, volio mrak I društvo pasa I šakala. Nazvali su ga Shamdeo I odveli u selo Narayanpur. S vremenom se odviknuo od sirovog mesa, ali nikad nije naučio govoriti mada je ovladao jezikom znakova. 1978. primljen je u Dom za siromašne I umiruće Majke Tereze gdje je nazvan Pascal. Tamo je I umro u veljači 1985.

slika

1962. geolozi su u pustinjskoj regiji Turkmenistana u središnjoj Aziji spazili sedmogodišnjeg dječaka koji je trčao s čoporom vukova. Ulovili su ga mrežom, a vukovi su je počeli kidati štiteći dječaka, pa su ih sve pobili. Četiri godine je trebalo dječaku nazvanom Djuma da nauči nekoliko riječi. Dovoljno da ispriča antropolozima kako je jahao na leđima majke vučice kad je čopor išao u lov te kako se kasnije I sam naučio kretati četvoronoške. Djumi, koji je živio u turkmenistanskoj Republičkoj bolnici u Ashkhabadu, trebale su godine da nauči spavati u krevetu. U zadnim izvještajima iz 1991. još je uvijek hodao na četiri noge, jeo samo sirovo meso I grizao kad je bio gladan.

MAMA MEDVJEDICA
1937. je u Turskoj, u ludnici u gradu Bursi, nađena djevojka koja je godinama živjela s medvjedima.

slika

Uhvatili su je lovci u planinskim šumama pokraj Adane, kad ih je napala nakon što su joj ubili majku –medvjedicu. Prvo su mislili da je riječ o nekom šumskom duhu, no ispostavilo se da je riječ o djetetu - koje je, doduše, ispuštalo zvukove nalik medvjeđim, a imalo je I slične navike. Djevojka je odbijala kuhanu hranu, a spavala je na madracu. Istraga je pokazala da je jedna dvogodišnja djevojčica četrnaest godina ranije nestala iz obližnjeg sela. No, nije nastradala, već ju je posvojila medvjedica.

JOHN IZ UGANDE
Jednog dana 1991. Milly Sebba, seljakinja iz Ugande, zašla je u šumu dublje nego obično. Susrela je čopor majmuna verveta među kojima je bio I jedan dječak. Zazvala je pomoć i nije se micala od stabla na koje se dječak popeo. Odveli su ga u Millyno selo I dali mu vruće, kuhane hrane - od koje je tri dana bio bolestan. Imao je ogromnu kosu I puno rana po tijelu. Koljena su mu bila skoro bijela od hodanja na njima, nokti su mu bili dugi I savijeni, a iz crijeva su mu izvukli trakavice dulje od metra.Dječak je identificiran kao John Sesebunya. Zadnji je put viđen 1988. u dobi od dvije ili tri godine. Te mu je godine otac ubio majku I potom pobjegao, a mali je John prestrašeno otrčao u šumu gdje je živio tri godine, sve dok ga Milly nije pronašla.

slika

Nejasno se sjećao majmuna koji su ga našli nakon par dana i ponudili mu korijenje, orahe i slatke krumpire. Sjećao se da je pet majmuna, od toga dva mlada, u početku oklijevalo, ali nakon dva tjedna su se s njime sprijateljli. Naučili su ga putovati s njima, penjati se po drveću I tražiti hranu. John se sjećao kako mu spavanje s glavom prema dolje nije baš bilo ugodno, ali s vremenom se naučio na drvetu spavati u vodoravnom položaju.
Kad je John nađen, ušlo se u trag njegovom ocu, ali on nije bio zaintresiran za brigu o divljem dječaku. Par tjedana kasnije otac je obješen u građanskim nemirima. Dječaka su usvojili Paul i Molly Wasswa, voditelji sirotišta Kamuzindu u Masaki, 160 km od Kampale. Tamo su eksperti proučavali njegovo majmunsko ponašanje. Recimo, kad bi ga se ostavilo s grupom majmuna on je izbjegavao kontakt očima, već se približavao sa strane otvorenih dlanova, u tipično majmunskom stilu. Imao je čudan bočni hod I uvlačio je usnice unutra kad bi se smijao. Pozdravljao je ljude jakim zagrljajem. Ipak, naučio je namignuti – što majmuni nikad nisu radili. Uz to, imao je odličan sluh i lijep glas pa se pridružio zboru “Pearl of Africa Children”. 1999. godine, kad mu je bilo 16 godina, čak je s tim zborom posjetio Europu, tj. Veliku Britaniju.

BELLO IZ NIGERIJE
1996. nigerijski su lovci u šumi Falgore, 145 km južno od Kana u Nigeriji, našli dvogodišnjeg dječaka koji je živio s obitelji čimpanza. Odveden je u sirotište Kanu gdje je dobio ime Bello. Bio je, čini se, sin nekog nomada iz plemena Fulani, ali kako je bio fizički I mentalno zaostao, izobličenog čela i izbočenih prsa, vjerojatno je namjerno ostavljen, u skladu s običajima naroda Fulani koji se kreću zapadnoafričkom regijom Sahel. Kad je imao devet godina, veličinom I težinom bio je nalik četvorogodišnjem djejetu. U početku je hodao poput čimpanzi - spuštene stražnjice I vukući ruke po tlu - te je bio vrlo nemiran I bacao stvari. Danas je puno mirniji, makar još uvijek ne priča već proizvodi zvukove nalik majmunskima.

DJEČAK GAZELA
Antropologu Jean-Claudeu Augeru su 1960. pripadnici nomadskog naroda Nemada u španjolskoj Sahari ispričali o divljem dječaku koji živi s gazelama I objasnili kako da ga nađe.

slika

I zaista, slijedećeg je dana Auger spazio golo dijete kako galopira divovskim skokovima usred duge povorke bijelih gazela. Potom je u maloj oazi napravio bazu I skriven u grmlju čekao krdo. Nakon tri dana strpljenje mu se isplatilo, ali je trebalo još nekoliko dana sjedenja I sviranja frule da se kod životinja stvori povjerenje. Konačno, dijete mu se približilo.
Procijenio je da je dječak star oko deset godina. Imao je neobične gležnjeve, pretjerano tanke I vrlo tvrdih I drhtavih mišića. Hodao je na četiri noge, ali se povremeno uspravljao na dvije, zbog čega je Auger zaključio da je ostavljen sa sedam ili osam mjescei, kad je već naučio hodati. Povremeno je, pri najmanjem zvuku, trzao mišićima, kožom glave, nosom I ušima. Čak I u najdubljem snu činilo se da je stalno na oprezu, dižući glavu na neuobičajene zvukove, koliko god slabi oni bili, i njušeći okolo poput gazela.
Auger je s vremenom odgonentnuo značenje pokreta I gesta gazela, koje je dječak dijelio s krdom. Složeni kod toptanja nogama označavao je izvore hrane, a društveni život ostvarivao se kroz lickanje I njuškanje. Dječak se glasao prigušenim zvuk iz dubine grla sa zatvorenim ustima. Znao je jednu riječ : kal (khah) , koja je značila stijenu ili kamen. Po ponašanju jedne starije ženke moglo se zaključiti da mu je ona “majka”. Jeo je pustinjsko korijenje, nabirući nosnice poput gazele, a zubi su mu bili ravni kao kod biljojeda.
Dvije godine kasnije Auger se vratio sa satnikom španjolske vojske I njegovim adjutantom, koji su se trebali držati na udaljenosti da ne preplaše krdo. No, znatiželja je prevladala pa su vojnici krenuli proganjati dječaka džipom da vide koliko brzo može trčati. Bili su zapanjeni kad je dječak, skokovima od četiri metra, trčao brzinom od 52-54 km/h. Olimpijski sprinteri na kratkim prugama dostižu 40km/h. Zbog neravnog terena progonitelji nisu uspjeli stići dječaka-gazelu I konačno, kad je džipu pukla guma, krdo je pobjeglo. 1966. je napravljen neuspješan pokušaj da se dječak uhvati u mrežu iz helikoptera. Za razliku od drugih divlje djece, dječak-gazela nije nikad uhvaćen I otpremljen od svojih prijatelja životinja. Auger nije uslikao ni jednu sliku, više brinući kako da ga zaštiti od ljudskih utjecaja nego o skupljanju dokaze koji bi ljude uvjerili u postojanje dječaka -gazele.

U OBITELJI PTICA
Sidi Mohamed, dijete-noj, svoju je priču ispričao 1945. U dobi od pet ili šest godina odlutao je od svoje sjevernoafričke obitelji I našao gnijezdo s malim nojevima. Sprijateljio se s nojevima-roditeljima te s njima živio deset godina. Naučio je prehraniti se travom, a brzinom trčanja mogao se mjeriti s nojevima. Noću su ga tata i mama-noj štitili tako da je svaki raširio jedno krilo nad njim. Sidija su konačno uhvatili lovci na nojeve i vratili pravim roditeljima.
Od rođenja do desete godine Isabel Quaresma živjela je u kokošinjcu u mjestu Tabua u Portugalu. Hranila se kokošjom hranom i komadima kruha koje joj je bacala njena majka, mentalno zaostali poljoprivdredni radnik. 1980. dijete je odvedeno u oblasnu bonicu, a potom u kliniku u Lisabonu. Nije znala hodati niti živjeti u kući. Kretala se I glasala pout kokoši. Tijelo joj je bilo zakržljalo, a glava mala, vjerojatno zbog pothranjenosti. Na jednom je oku imala mrenu, vjerojatno kao posljedica ogrebotine kandžom neke kokoši.
1990-ih je dvogodišnji Filipinac, znan kao Dječak Jesse, otkriven u kokošinjcu gdje ga je poočim zaključao sedam mjeseci ranije, nakon što ga je pretukao. Kukurikao je kao pijetao, kvocao kao kokoš I skupljao hranu kao da su mu usta kljun. Rukama je mahao kao krilima, pokušavajući poletjeti. Nakon dojave spasila ga je služba za skrb o djeci iz grada Manita. Poslije terapije nije više kukurikao u zoru te je jeo za stolom, ali je još 1999. govorio jedino jednosložnim riječima. I dalje je mahao rukama kao krilima kad si igrao s drugom djecom s teškoćama u razvoju.

MAMA-SVINJA
1984. je na selu u kineskoj pokrajini Liaoning otkrivena djevojčica koja je živjela sa svinjama. Svinja ju je dojila, a i spavala je u svinjcu. Wang Xianfeng je tu ostavljena kao malo dijete jer se gluhonijemi otac I mentalno retardirana majka nisu mogli brinuti za nju, a nikoga drugoga u blizini nije bilo. Sve do pete godine živjela je isključivo na svinjskom mlijeku. Zatim je počela jesti pomije. Svako je jutro bila prva na koritu kad se ono punilo. Psiholozi su devetogodišnju Wang otkrili 1983. Inteligencijom je bila na nivou trogodišnjeg djeteta. Stručnjaci iz Kineskog medisinskog znanstvenog sveučilišta na Anshanskom Institututu za psihometriju preuzeli su dijete I do 1987. 13- godišnja je djevojčica mogla pročitati 6000 kineskih znakova, brojati do sto, pjevati dječje pjesme i raditi nešto kućanskih poslova.

RIJEČNI DJEČAK
Selo Baragdava nalazi se na maloj rijeci Kuano u okrugu Basti u sjevernoj Indiji, pokraj granice s Nepalom. Jednog popodneva u veljači 1973. lokalni svećenik spazio je 15-godišnjeg golog dječaka kako hoda preko rijeke. Na sredini rijeke je zaronio i minutu kasnije izronio s velikom ribom koju je odmah pojeo te potom otplivao nizvodno. Nakon što je čula svećenikovu priču, 55-godišnja Somni je rekla je da je to njen sin Ramchandra kojeg je rijeka odnijela kad je bio star jednu godinu. Nekoliko dana kasnije vidjeli su ga I drugi seljani. Počelo ga se tražiti, ali bez rezultata. Onda ga je u svibnju 1979. Somni spazila kako leži na polju. Došuljala se do njega I spazila na leđima oznaku koju je imao od rođenja. Sad je bila sigurna da je to njen izgubljeni sin. On se probudio I pobjegao. Organizirana je potraga koja ga je uhvatila i dovela u selo. Dječak je bio bez dlaka, a njegova koža boje ebanovine imala je zelenkastu nijansu.
Dječak je istog dana opet pobjegao u rijeku, ali kontakt s ljudima učinio ga je druželjubivijim. Recimo, počeo je jesti kugle špinata koje bi se ostavile pred njim. Stotine seljana, policajaca, službenika I novinara dolazilo je da ga vide kako hoda, trči ili leži na površini vode ili roni duže nego što to može normalan čovjek. Gornji dio stopala I prsti bili su vrlo tvrdi pa je hodao nezgrapno, često držeći jednu ruku na čelu. Nije znao govoriti, a po nekima nije ni čuo. Jeo je ribe, žabe I druge vodene životinje, sirovo meso, lisnato povrće I crvene papričice. Hranu je grabio s ustima. U ljetnim mjesecima, kad je u rijeci Kuano bilo vrlo malo vode dječak se smirio, ali kad bi rijeka u poplavama narasla u poplavama bio je veseo I ronio u brzim strujama. Misterij je bio kako je izbjegavao ralje krokodila.
Jedne večeri 1982, u dobi od 24 godine, riječni s dječak približio prodavaonici čaja u selu Sanrigar, tristotinjak metara od rijeke. Uplašio je neku ženu koja je na njega bacila kipuću vodu. Ošamućen I uplašen otrčao je u rijeku i nikad se više nije pojavio. Njegovo jako opečeno I unakaženo tijelo kasnije je nađeno u rijeci, a protiv žene je podignuta optužnica koja je kasnije odbačena.

DIJETE LEOPARD
U North Cachar Hillsu pokraj Assama u Indiji oko 1912. jednog dječaka roditeljima su ukrali leopardi. Tri godine kasnije je nađen I identificiran. Dječak je na četiri noge trčao skoro jednako brzo kao odrasli ljudi na dvije, a vrijeme je provodio šuljajući se I skačući iz grmlja. Na koljenima je imao žuljeve I tvrdu kožu, a nožni prsti su mu stajali prema gore skoro pod pravim kutem u odnosu na stopala, sličeći obliku leopardovih šapa. Dlanovi I jastučići prstiju bili su prekriveni debelom kožom. Kad je uhvaćen, grizao je I borio se sa svakim, a svaku kokoš koja mu se našla u blizini bi raskomadao I pojeo neviđenom brzinom.

MAJMUNSKI DJEČACI
Jedan je drvosječa 1973. uhvatio golog, dugokosog dječaka koji je hodao na četiri noge s grupom majmuna u džungli pokraj sela Tissamaharama, u južnoj Šri Lanki. Dječak je po selu nazvan Tissa. Kako je imao više životinjske nego ljudske navike, policija ga je smjestila u Centar za skrb o siromašnima. Nakon tri mjeseca naučio je hodati uspravno i jesti s tanjura rukama. Još dugo nije naučio govoriti, mada je vrlo brzo ovladao vještinom smiješenja.
Iste godine u grupi majmuna u Burundiju nađen je dječak star oko šest godina. Imao je običaje I ponašanje majmuna, a bio je prekriven tankim slojem dlaka koja je nestale kad je počeo nositi odjeću.
1982. godine, tijekom kaosa građanskog rata, jedan je trogodišnji dječak u oblasti Luwero u Ugandi ostavljen jer je smatran mrtvim. Tri godine kasnije vojnici su naišli na grupu majmuna verveta (Cercopithecus æthiops). Jedna je majmunica svim silama branila smotuljak mesa I kose za kojega se ispostavilo da je dječak. U sirotištu u Kampali nazvan je Robert. Bio je gluh I nijem, ali je do osme godine ipak naučio ići na WC, hodati I spavati u krevetu.
Našao sam I jednu priču iz Jugoslavije - 1971. godine petogodišnja Goranka Čučulić izgubila se u šumi pokraj sela u okolici Vranja u Srbiji. Tri dana kasnije seljaku koji ju je našao ispričala je kako je srela medvjeda s dvoje mladunaca s kojima se igrala. Nekoliko je dana spavala s njima u njihovoj pećini, a potom potražila put kući. Lijepo od medvjeda.

slika

KARAKTERISTIKE DIVLJE DJECE
Za kraj – evo I nekoliko generalnih podataka: Divlja djeca trče nadljuski brzo I to “na sve četiri”. Mnogi od njih odlično se veru po drveću. Imaju puno razvijenija osjetila vida, sluha I mirisa od ljudi. Mnogo divlje djece ima razvijen sluh i smisao za glazbu koja ih oduševljava, pa uz nju plješćui i pjevaju. Neosjetljiva su na temperaturne ekstreme. Mnoga od njih mogu držati žeravicu u ruci, a da ne osjećaju bol. No, ne znaju se smijati ni smiješiti, imaju zbrkane snove I često o sebi govore u trećem licu te ne mogu prepoznati svoj odraz u ogledalu.

by Krešimir Mišak
“If you can't understand it without an explanation, you can't understand it with an explanation"
Avatar
extranoize
rank10
Postovi: 413
Pridružen/a: 30.03.2010, 18:04
Zahvalio/a: 60 puta
Prim. zahvala: 104 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la extranoize » 18.10.2010, 19:35

Red je napisao/la:U svibnju 1972. dječak star oko 4 godine nađen je u šumama Musafirkhane.....1978. primljen je u Dom za siromašne I umiruće Majke Tereze gdje je nazvan Pascal. Tamo je I umro u veljači 1985.

umro je kao jadni čovjek, a živio kao moćna životinja...
ove priče pokazuju da ne postoji unapred zadana ljudska bit, već da se ona stvara pod utjecajem okoline.
super članak :)
Okali se u Materiji, sine Zemlje, okupaj se u njezinim gorućim slojevima, jer ona je izvor i mladost tvojega života.
Pierre Teilhard de Chardin
Avatar
Tain
rank7
Postovi: 274
Pridružen/a: 19.04.2010, 11:07
Zahvalio/a: 65 puta
Prim. zahvala: 49 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la Tain » 19.10.2010, 21:21

stvarno super. nisam nikad naišao prije na ovakve priče.
čudno kako im prilagodba teško ide nakon svega toga.
i zanimljivo kako nema smijeha. zar je kod kod ljudi smijeh naučen a ne instiktivan?
I love not man the less, but nature more.
Avatar
Red
Moderator
Postovi: 4300
Pridružen/a: 06.02.2010, 20:50
Zahvalio/a: 242 puta
Prim. zahvala: 667 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la Red » 20.10.2010, 08:41

vjerujem da je smijeh nasa ljudska osobina koja se uci kroz igru i zabavu, i ispoljava kao reakcija na videno od majke i oca, a kasnije integrirano u nama kao nacin za ispoljavanje "sretnih" osjecaja prema okolini.
za razliku od zivotinja koju svoju ekspresiju ispoljavaju kroz igru na drugi nacin, drugacijim "uranjem", zvukovima i ponasanjem...

djeca kao takva ne nauce smijeh vec drugi nacin "smijeha" koji je naucio od zivotinja. meni jedino tako neko logicno misljenje pada na pamet. jer kada razmislis, ni zivotinje ne placu kada su tuzne, niti ispoljavaju tugu na isti nacin kao mi, sto znaci da su smijeh i suze reakcija koju nacimo od malena i specificna je za ljudska bica ove planete.

jer kada pogledamo, smijeh kod majmuna cesto ne oznacava reakciju na srecu vec reakciju na paniku i napad i agresiju, neku napetu situaciju. i sada zamisli odrastas u takvom okruzenju gdje nema smijeha kao takvog i nema emocija koje kao bice nacis ako odrastes u normalnoj okolini. razlika je drasticna. pa se povlaci pitanje, jel smo mi robovi svojih gena ili cisto model koji se moze modelirati zavisno od okoline gdje odrastas... zbog kompleksnosti naseg mozga,mi se mozemo prilagoditi svemu ako nas od malena na to uce... iz tog razloga mi je ova tema bila vrlo zanimljiva i morala sam je podijeliti sa vama, drago mi je da vas je zainteresirala ;)

naletila sam na zanimljiv clanak koji mozda malo bolje objsnjava smijeh i nasu potrebu za smijehom.

"Dr. Peter Derks (The College of William and Mary, Virginia) tvrdi da je smijanje vrlo složen proces, a da je smijeh naučen odgovor na emocionalne poticaje. Uključen je u mnoge vještine, poput sposobnosti brzog rješavanja problema. Pomaže kod ublažavanja i uklanjanja svekolikih životnih, socijalnih i drugih međuljudskih nesporazuma, problema, kriza i sukoba. Ne kaže se bez razloga da su osobe koje imaju vedrinu, dobar smisao za šalu i humor obično vrlo inteligentne, tople i posebno dobro prihvaćene u društvu."

vise u textu ovdje

Razvoj smijeha

Smijeh se ubraja u urođene nagonske reakcije. Još nije točno utvrđeno kako je nastao no pretpostavlja se da se smijeh pojavio u prvim skupinama praljudi prije nekoliko stotina tisućljeća kao oblik ponašanja koji je za funkciju imao otklanjanje napetosti i agresivnosti.

Prvi vid smijeha koji se može uočiti u djece je takozvani endogeni smijeh koji se javlja tijekom djetetovog sna. Dakako ovdje nije riječ o samoj ugodi koliko o osjećaju dobrobiti tj. o prekursoru ugode.

Negdje u razdoblju od 3-6 mjeseca djetetovog života možemo govoriti o egzogenom (socijalnom) smijehu. To je ujedno i razdoblje tijekom kojega se formiraju kognitivne sheme kao i anticipacija motoričke aktivnosti.

Vise procitajte ovdje Blagodati smijeha
“If you can't understand it without an explanation, you can't understand it with an explanation"
Avatar
drvo.bor
rank3
Postovi: 76
Pridružen/a: 23.07.2010, 21:07
Prim. zahvala: 4 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la drvo.bor » 25.10.2010, 22:27

Full zanimljivo !
Na trenutak me čak uhvatila jeza. Sjetio sam se one epizode X-filesa rađene na tu temu. :-ss
Follow the white rabbit...
Avatar
Uranija
rank2
Postovi: 22
Pridružen/a: 24.03.2013, 13:42
Zahvalio/a: 6 puta
Prim. zahvala: 10 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la Uranija » 25.03.2013, 21:56

Whichever road I follow, I walk in the land of many gods, and they love and eat one another. Suddenly all my ancestors are behind me. Be still, they say. Watch and listen. You are the result of the love of thousands.
Avatar
Devil'sChase
Moderator
Postovi: 864
Pridružen/a: 07.06.2011, 06:40
Zahvalio/a: 311 puta
Prim. zahvala: 200 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la Devil'sChase » 25.03.2013, 22:26

Ajme :D ne vjerujem, predivnoo :bigsmilee: :lovee:
Mi Slaveni, nekoć vjerovasmo u sveobuhvatno jedinstvo, drveće štovasmo kao naše pretke, starije i mudrije od čovjeka, vjerovasmo u nadnaravnu snagu životinja, ali srećom, došoše nam kršćanstvo, spasivši nas od zlih štovanja, te navevše nas na pravi put :)
Avatar
Ruskinja
rank3
Postovi: 98
Pridružen/a: 12.12.2012, 13:37
Zahvalio/a: 55 puta
Prim. zahvala: 24 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la Ruskinja » 26.03.2013, 01:23

Šokantno pomalo...
Neki ljudi su tako siromašni, sve što imaju je novac.
Avatar
skugee
rank2
Postovi: 16
Pridružen/a: 20.02.2013, 20:54
Zahvalio/a: 5 puta
Prim. zahvala: 4 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la skugee » 26.03.2013, 14:50

Super članak i primjer kako okolina utječe na nas i naše odluke.
Makar moram priznati da me malo potreslo to sve.

Red je napisao/la:1962. geolozi su u pustinjskoj regiji Turkmenistana u središnjoj Aziji spazili sedmogodišnjeg dječaka koji je trčao s čoporom vukova. Ulovili su ga mrežom, a vukovi su je počeli kidati štiteći dječaka, pa su ih sve pobili.


I onda takve ljude zovu civiliziranima.
“The object of life is not to be on the side of the majority, but to escape finding oneself in the ranks of the insane.”
― Marcus Aurelius
Avatar
Devil'sChase
Moderator
Postovi: 864
Pridružen/a: 07.06.2011, 06:40
Zahvalio/a: 311 puta
Prim. zahvala: 200 puta

Re: Odrasli u divljini

PostPostao/la Devil'sChase » 26.03.2013, 15:43

Kužiš, išli su ga geolozi spašavati... OD ČEGA??????? Idiotizam, čim je netko drukčiji... Joj, ma uopce se nemam kaj čuditi...
Mi Slaveni, nekoć vjerovasmo u sveobuhvatno jedinstvo, drveće štovasmo kao naše pretke, starije i mudrije od čovjeka, vjerovasmo u nadnaravnu snagu životinja, ali srećom, došoše nam kršćanstvo, spasivši nas od zlih štovanja, te navevše nas na pravi put :)

Natrag na “Naši mali prijatelji”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.