~Osnovne informacije o Gljivama~

[Mudrac]

e bas lepo od vas...tnx!i ja cu na jesen potruditi i potraziti semilanceatu i serbicu.kod mene ima pasnjaka,a ovu sam cini mi se video.

[Punxerklc]

E sad ovako čitam malo starije postove o gljivama na vutri i vidim da se pišu čuda kao ovo

Vidite, dragi zemljaci, ne treba da sanjate Meksiko i Holandiju, pred vasim nosom ,u kravljim baljegama" imate citav svijet magije!

, pa sam odlučio naći par tekstova da se nebi neki forumaši zaletjeli do šume i pojeli gljivu koja im "izgleda" psihodelično pa nastradali.






Trovanja gljivama su štetni efekti unošenja otrovnih substanci koje postoje u gljivama. Ovi simptomi mogu varirati od neznatne boli u trbuhu do smrti. Trovanje gljivama je obično rezultat konzumiranja divljih gljiva zbog zamjene sa nekom jestivom vrstom. Najčešći razlog ovoj zamjeni je velika sličnost po boji i generalnoj morfologiji otrovnih i jestivih gljiva. Čak i veoma iskusni gljivari se ponekada otruju.

Da bi se spriječilo trovanje gljivama, gljivari moraju veoma dobro poznavati gljive koje kane skupiti, uključjući i poznavanje otrovnih gljiva koje su slične jestivim. Dalje, način pripreme i otrovnost nekih vrska koja izgleda da varira po geografskoj lokaciji povećava potencijal trovanja, čak i kod tačno identificiranih gljiva.

Simptomi trovanja

Postoje razni toksini sa specifičnim, a ponekad smrtonosnim efektima:

* Alfa-amanitin (smortonosan: izaziva oštećenje jetre nakon jednog do tri dana nakon konzumacije) - 6-12 sati nema simptoma, zatim bol u žeucu. Smrtnost je između 10 i 15 posto.
* Falotoksin (izaziva nadražaje u stomaku) – nalazi se u gljivama roda Amanita, kao i alfa-amanitin.
* Orelanin (smrtonosan: izaziva prestanak rada bubrega 3 tjedna nakon konzumacije) – nema simptoma 3-20 dana nakon konzumacije, propadanje bubrega počinje oko jedanaestog dana, a do dvadesetog su simptomi vidljivi. Povraćanje, zamor, bol u području bubrega su simptomi.
* Muscarin (ponekada smrtonosan: može izazvati prestanak rada dišnih organa) – znojenje, suzenje očiju, otežano disanje.
* Giromitrin (smrtonosan: izaziva neurotoksičnost, nadražaj želuca i uništavanje krvnih zrnaca) - delirij, gubitak koordinacije, povraćanje, anemija.
* Koprin (izaziva mučnost kad se konzumira sa alkoholom) – mučnost može izazvati konzumacija alkohola kratko nakon konzumacije gljive. Povraćanje, glavobolja, slabost.
* Ibotenička kiselina i muscimol (halucinogen) – povraćanje, zbunjenost, pospanost. Simptomi se obično pojave 30 minuta do 2 sata nakon konzumacije. To stanje traje nekoliko sati.
* Psilocibin i psilocin (halucinogen) – euforija, razna priviđenja, strah, zbunjenost. Simptomi se obično pojave nedugo nakon konzumacije.
* Arabitol (izaziva iritacije u stomaku kod nekih ljudi) - ne može naštetiti, samo neki ljudi osjete nadražaje u stomaku.
* Bolesatin, otrov nađen u gljivi Boletus satanas
* Ergotamin (smrtonosan: utiče na vaskularni sistem i može dovesti do gubitka udova i smrti) - otrov nađen u gljivama roda Claviceps.


Da bi se smanjila mogućnost trovanja gljvama, kod branja i pripravljanja treba se pridržavati temeljnih pravila, od kojih su najvažnija:
* Brati gljive za koje smo posve sigurni da ih poznajemo.
* Ako nismo sigurni u neku gljivu koju smo ubrali ili kupili na tržnici, potražite mišljenje iskusnoga gljivara u gljivarskoj udruzi.
* Brati samo zdrave gljive. Stare, mekane, pljesnive ili gljive neugodna mirisa ostaviti tamo gdje jesu.
* Većinu gljiva poželjno je prije završne pripreme prokuhati a vodu baciti. No, valja napomenuti da se kuhanjem iz gljiva djelomice uklanjaju i hranjive tvari, ali što je još važnije, neutraliziraju i neke štetne.
Usprkos oprezu, uvijek je moguće trovanje gljivama, najćešće zbog zamjene jestivih otrovnima. Često neiskusni ljubitelji gljiva na tržnicama kupuju gljive za koje ni prodavači nisu sigurni jesu li jestive, i pod kojim uvjetima. U našim krajevima raste nekoliko stotina vrsta gljiva, od kojih je pedesetak otrovna, od njih desetak smrtonosno otrovno. Ostale izazivaju uglavnom blaže oblike obolijevanja. Važno je napomenuti da desetak vrsta jestivih gljiva imaju vrlo slične otrovne dvojnike i kojima se najčešće zamjenjuju.

Postoje mnoga vjerovanja kod definiranja koja je gljiva otrovna, a koja nije.[1][2] Nažalost, takva definicija ne postoji, i ne bi se smjelo određivati gljive na osnovu takvih praznovjerja. Slijeđenje takvih praznovjerja je čest uzrok trovanju. Neki primjeri takvih besmislenih "pravila" su:

"Otrovne gljive su svijetlih boja." — Mnoge jestive vrste (blagva i slične) su jestive iako su svijetlih boja, a neke poput otrovne zelene pupavke su zelenkastobijele boje.
"Kukci/životinje će izbjgavati otrovne gljive." — Gljive koje ne mogu nauditi beskralježnjeacima mogu biti štetne ljudima. Larve nekih kukaca se hrane otrovnim gljivama. Također, životinje ne znaju uvijek izbjeći otrovne gljive.
"Otrovne gljive pocrne sa srebrom." — Nijedna poznata otrovna gljiva ne pocrni sa srebrom.
"Otrovne gljive su loša okusa." — Ljudi koji su pojeli smrtonosnu zelenu pupavku kažu da je bila dobra okusa.
"Sve gljive su jestive ako ih se skuha/isprži/isuši/ukiseli itd." - Iako je istina da neke otrovne gljive mogu biti sigurne ako ih se pravilno pripremi, mnoge je druge nemoguće osloboditi otrova. Na mnoge otrove u gljivama toplota ne djeluje.
"Otrovne gljive će postati ružičaste kad ih se prokuha." — Mnogi izbjeglice iz Laosa su završili u bolnici nakon što su slijedili ovo praznovjerje. To je barem jednoga koštalo života.
* "Otrovne gljive imaju zašiljen klobuk. Jestive imaju ravan, okrugao klobuk." - Oblik klobuka uopće ne pokazuje jestivost gljive.


Dakle oprez, pogotovo što se tiče pronalaženja tobože haluciogenih gljiva. Psilocibinske gljive nisu navedene u većini "domaćih" knjiga(znam jer sam ih baš tražio), pa ako ih želite konzumirati radije ih ili kupite ili još bolje sami uzgojite. Ne preporučam samostalnu berbu po šumama čisto zbog sigurnosti

http://www.vecernji.hr/vijesti/za-komar ... lanak-4551

[pecurko]

Jel iko ikad video fotic P.serbice ?

[Red]

ima neka slika na netu sto se razvlaci ali je losa slika pa ju je tesko raspoznat... ako netko naleti ili uslika pravu nek nam je objavi

Hvala!

[pecurko]

Jednom je neka strucna saradnica u istrazivacima pokazivala tu P.serbicu ljudima na terenu, na koji ja nisam mogao da odem, kasnije niko nije umeo da mi je ponovo pokaze ili bar objasni kako izgleda.

Mislim da su od svih vrsta kod nas najcesce Psilocyba cyanescens(koje 100%ima na celom Balkanu) i Paeneolus sphinitrus, cak gledajuci neke slike ove nove moravice i pregledajuci neki slovenacki kljuc za "gobe" nalazim ih u Hrvackoj kao "Bela Gologlavka", mozda da proverite to po vasoj literaturi.

[Red]

nasla!!! i dobra fotka...

evo link, sajt ima listu svih gljiva i slike sto je krasno otkriti

http://mycologie.catalogne.free.fr/photos.htm

[pecurko]

Odlican link
Hvala Red

[Beyond Le Fov]

Ne sakupljajte sasvim mlade i nerazvijene gljive.
Između mnogo jestivih, recimo, pečurki (Psalliota), bilo šumskih ili poljskih, može se naći jedna pogibeljna bijela ili zelena pupavka s još nedovoljno izraženim morfološkim karakteristikama, tada je može i iskusni sakupljač gljiva ubrati pod jestivu pečurku. Velika je opasnost zamjene (ako ne pazimo na morfološke karakteristike) lisičice (Chanterellus cibarius) s otrovnom zavodnicom (Clitocybe olearia), puze (Armillariella mallea) sa sumporačom (Hypholoma fasciculare), šumarice (Psalliota silvatica) s otrovnom šumaricom (Psalliota xanthoderma) i tako redom možemo nabrojati još dosta jestivih gljiva i sličnih otrovnica. Ako sve rezimiramo, treba reći da bojažljivosti nema mjesta, već je potrebno sigurno i točno zapažati. Za početak nastojte da najprije upoznate smrtno opasne gljive (kojih nema mnogo) tako ćete automatski eliminirati mogućnost teških trovanja i steći upravo onu potrebnu »hrabrost« i sigurnost u daljnjem promatranju. Kada ste upoznali najopasnije gljive, posvetite pažnju najuglednijim gljivama, odnosno onim gljivama koje najviše susrećete na vašem području.
Moj omiljeni učitelj (Blagaić) kaže: »Posveti pažnju najprije jednoj nepoznatoj vrsti koju češće susrećeš i prouči je dobro, onda pređi na drugu. Ne glavinjaj od gljive do gljive dok nisi prvu proučio, jer ćeš pobrkati i ono malo znanja što si pribrao.« Ove su riječi svakako na mjestu, jer trčanje od gljive do gljive ne vodi na pravi put. Za početak nemojte gubiti vrijeme s malim i neuglednim gljivama, jer od većine nemate mnogo koristi, a često puta su one jedne od najtežih otrovnica (Inocvbe).

Vrlo je važno svladati morfološku terminologiju i karakteristike pojedinih vrsta gljiva, što je zacijelo pravi i najbolji put za determinaciju naših gljiva. Vrijeme rasta i područje rasta (stanište) pojedine gljive ima izvanredno veliko značenje za skupljanje i pronalaženje pojedinih vrsta gljiva. Bukovaču (Pleurotus ostreatus), vukovo meso (Fistulina hepatica), brestovaču (Pleurotus sapidus), škriplin (Polyporus squamosus) i druge, nikada nećemo tražiti na tlu, jer uvijek rastu na ležećem ili stojećem stablu. Isto tako prstenjak (Boletus elegans) nećemo tražiti u kestenovoj šumi kada raste isključivo u arišovoj šumi, smrčak (Morchella rotunda) nećemo tražiti u jesen, već u rano proljeće kao i đurdevaču (Tricholoma georgii) i tako redom.

Prema tome prilikom upoznavanja gljiva treba svakako primijeniti metodu eliminacije onih faktora koji ne odgovaraju dotičnoj vrsti. Na taj način nepoznatu gljivu sve više stežete u obruč dok sa zadovoljstvom i sigurnošću ne utvrdite da ste upoznali jednu do tada nepoznatu gljivu. Na primjer: pronašli ste gljivu koju često susrećete, uzmite je lagano bez straha u ruku, najprije pogledajte ispod klobuka i utvrdite da li ima listiće (lamele), rupice (cjevčice) ili bodljike. Ako ste ustanovili da se radi o listićavki, odmah ste eliminirali veliku grupu gljiva s cjevčicama i bodljikama itd. Sada pogledajte stručak i utvrdite da li vaša gljiva ima ostatke bijelog ovoja, ako ste utvrdili da nema ostataka ovoja, izbacili ste iz grupe lističarki (Agaricaceae) cijeli niz najopasnijih gljiva. Pogledajte zatim na klobuk i utvrdite ima li vaša gljiva čehasti klobuk, ako ste utvrdili da je klobuk pokriven čehama, odmah je isključeno mnoštvo gljiva koje imaju gladak klobuk. Pogledajte još jednom stručak i utvrdite da li ima vjenčić (prstenak) i da li je taj vjenčić pomičan po stručku. Ako vaša gljiva ima pomičan vjenčić, odmah isključite sve lističarke bez vjenčića i lističarke koje nemaju pomičan prsten. Poznavanje staništa pojedine gljive siguran je put u sakupljanju i determinaciji gljiva.

Romano Božac - Gljive naših krajeva

[Beyond Le Fov]

MORFOLOŠKE ZNAČAJKE GLJIVA



Klobuk je pokriven tankom ovojnicom koja se kod nekih gljiva prilično lako ljušti (što je bitan znak za determinaciju), dok se kod nekih gljiva kožica samo djelomično ljušti ili se nikako ne može ljuštiti već je čvrsto prirasla uz meso. Na donjoj strani klobuka pronaći ćemo kod Agaricacea listiće, kod Hydnacea šiljke poput šila, koji su kod nekih vrsta lako lomljivi (prosenjak). Kod Boletacea se nalaze dulje ili kraće cjevčice koje zajedno tvore rupičastu podstavu - himenij (plodište). Kakve će te rupice biti, da li okrugle, uglate, široke, uske itd., ovisi o karakteristici dotične vrste što je još jedan pokazatelj za raspoznavanje rupičavki (Boletacea). Listići, cjevčice, šiljci i nabori prekriveni su finom opnom na kojoj se razvijaju spore (truske), sve zajednički nazivamo plodnica (himenij).
Kut što ga zatvara klobuk sa stručkom zovemo pazušac. Prema tome kako su listići smješteni u odnosu na stručak, razlikujemo nekoliko vrsta listića: slobodni, oni koji se spuštaju niz stručak, listići li pazušcu, prirasli, izrezani, prirasli uz ovratnik (collarium), prirasli sa zupcem i odvojeni.





Slobodni rub listića zovemo oštrica ili rub, koji može biti valovito nazubljen, nazubljen poput pile ili može biti ravan. Ako gledamo listiće po njihovoj dužini, mogu biti račvasti, pa kažemo da anastomoziraju. Listići su prekriveni finom opnom (himenij), a unutar listića nalazi se tanko meso koje zovemo brvce.
Naravno da listići mogu biti različite boje, razne debljine, krhki, savitljivi, i pomiješani s kraćima (lamellule).
Klobuk može biti razne veličine, debljine i oblika. Oblik klobuka ima izvanredno veliku ulogu u raspoznavanju gljiva. Razlikujemo ove oblike klobuka: konveksan, raširen, odnosno ravan, koničan, zvonast, ulegnut, udubljen s ispupčenjem, grbav, oštro ispupčen, tupo ispupčen itd.
Rub klobuka može biti nazubljen, uvrnut, izvrnut i ravan. Površina klobuka također je karakteristična za pojedine vrste gljiva pa razlikujemo: gladak klobuk, radijalno-vlasnast, bradavičav, prekriven čehama odnosno krpicama itd.
Neke su gljive u ranoj mladosti (Amanite) povijene u ovoj (velum universale) poput ljuske od jajeta. Kad se gljiva razvije, puca ovoj koji obično ostaje na dnu stručka. Neke gljive nose ostatke ovoja na klobuku u obliku bradavica ili krpica. Ako je ovoj nježan, on nestane, ali na dnu stručka ostane zadebljanje u obliku koncentrično postavljenih bradavica (Amanita rubescens), a na klobuku sitne bradavice ili prašnjavi ostaci (Amanita spissa). U ranoj mladosti neke gljive štite svoju plodnicu (himenij) pomoću zastorka (velum partiale).

Kada se gljiva već dobro razvila, zastorak se trga od ruba klobuka i ostaje na stručku u vidu prstenka ili rukavca koji kod nekih gljiva može biti pomičan po stručku (Lepiota procesa, L. naucina, L. rhacodes), trajan i prolazan. Pomičan prsten po stručku je također nepogrešiv put za sigurno raspoznavanje pojedinih vrsta gljiva. Neke gljive imaju vrlo fino građen zastorak pa se kod razvijenih gljiva na stručku mogu pronaći samo ostaci nitastog zastorka. Mnoge gljive nemaju ni ovoja ni zastorka.
Stručak (stipes) je također sastavni dio gljive, te njegov oblik i smještaj u odnosu na klobuk predstavlja izuzetno važnu značajku za raspoznavanje gljiva, a razlikujemo: cilindričan, zavinut, zadebljan, s vjenčićem i bez vjenčića, s ostacima ovoja i bez ostataka ovoja, kratak, debeo, tanak, šupalj, šupljikast. kvrgav itd. Oblik vjenčića također ima važnu ulogu kod razlikovanja pojedinih vrsta gljiva. Prema tome razlikujemo: narebran, gladak, glatko-svilenkast, zakržljao, rubom okrenut prema gore, viseći, nepomičan i pomičan po stručku, jednostruk i dvostruk, primjerice kod lipike (Psalliota arvensis). Ovdje moram spomenuti samo jedan primjer koliko je važan vjenčić kod determinacije gljiva. Na primjer, ako nađemo vrstu Amanita spissa koja je jestiva, a strahujemo da smo ubrali smrtno otrovnu panterovu muhnaru (Amanita pantherina) koja je prilično slična spomenutoj pravoj tigrici (Amanita spissa), nevješt sakupljač gljiva može lako pogriješiti. U tom je slučaju potrebno samo pogledati vjenčić koji je kod panterove muhare uvijek (jer je to morfološka značajka) potpuno gladak, dok je kod prave tigrice narebran. Budite uvjereni, ako ste tako postupili, da nećete pogriješiti i nećete ubrati smrtno otrovnu panterovu muharu.

Međutim, potrebno je ovdje reći slijedeće: ako nismo potpuno sigurni u raspoznavanju gljiva, radije je ostavimo gdje smo je pronašli. Eksperimentiranje bi ponekad moglo tragično završiti.

Romano Božac - Gljive naših krajeva

[Beyond Le Fov]

SISTEMATIKA GLJIVA

U literaturi postoji više latinskih naziva za istu gljivu. Razlog je u tome štoo su istraživači neovisno jedan o drugome na temelju svojih zapažanja različito nazvali istu vrstu gljiva.

Fries je podijelio sve gljive u dvije velike skupine:

I BASIDIOMYCETES (nasadnjače, stapčare)
II ASCOMYCETES (kesičarke, mješinarke)


I BASIDIOMYCETES (stapčare)
Stvaraju spore na vršnim izraštajima (sterigme)

A - RED: AGARICALES
Plodna tijela imaju klobuk, stručak i listićav himenij (plodnica)

1. Porodica: AGARICACEAE (lističarke)
U ovu familiju spadaju sve gljive s klobukom, stapkom i listićima.

a) Grupa: LEUCOSPOREAE
Bijele spore ili u masi lagano obojene.

Amanita — s ovojem na dnu stručka, vjenčićem, listići slobodni i bijeli, stručak mesnat. Neki speciesi su krajnje toksični.
Amanitopsis — gljive s ovojem, bez vjenčića i vertikalnog odnosno narebranog (crtastog) ruba klobuka. Sirove su otrovne.
Aimillaria — uočljivi vjenčić, stručak bez ovoja, mesnat i vlaknast, rastu busenasto. Nisu toksične.
Clitocybe — stručak bez ovoja i vjenčića, manje-više mesnate, listići se spuštaju niz stručak, klobuk često s ispupčenjem. Neki speciesi su prilično otrovni: C. rivulosa, C. cerussata, C. dealbata.



Collybia — stručak bez ovoja i vjenčića, klobuk slabo mesnat, listići prirasli na stručak ili slobodni, spore prilično male. Nisu otrovne.
Hygrophorus — stručak bez ovoja i vjenčića, mesnat, listići rijetki, prirasli, spuštaju se niz stručak, ima velikih, srednjih i malih vrsta. Nisu otrovne.
Lactarius — stručak bez vjenčića i ovoja, ima raznih oblika i veličina. Meso je tipično zrnaste strukture, na presjeku istječe mlijeko bijele, žute, narančaste do crvene boje. Listići su prirasli ili se spuštaju niz stručak. Klobuk je zatvoren, zatim ravan pa izvrnuta oboda ili ljevkast. Stručak je centralno smješten i kratak. Neki speciesi su toksični.
Laccaria — stručak bez ovoja i vjenčića, prilično male gljive i slabo mesnate, crvene ili ljubičaste boje, stručak je tanak, zavinut i vlaknast, listići su rijetki, široki i prirasli k stručku. Nisu otrovne.
Lentinus — stručak bez ovoja i vjenčića, meso elastično, listići su nazubljeni i spuštaju se niz stručak. Nisu otrovne.
Lepiota — stručak bez ovoja s dobro izraženim vjenčićima. Listići su slobodni, prirasli uz ovratnik ili odmaknuti od stručka. Plodna tijela nisu jako mesnata. Klobuk je ispupčen i gusto pokriven vidljivim čehama. Stručak je ili mesnat ili vlaknast. Mali oblici kao L. cristata, L. helveola, L. felina prilično su otrovni.
Marasmius — stručak bez ovoja i vjenčića, prilično tanak, rastu busenasto ili u grupama. Nisu otrovni.
Mycena — stručak bez ovoja i vjenčića, to su male gljive bez naročite vrijednosti. Klobučić je zvonast, listići su prirasli k stručku. Nisu toksične.
Pleurotus — prilično velike gljive, mesnate, stručak je bez vjenčića i ovoja, razne dužine i često ekscentričan. Listići se spuštaju niz stručak. Rastu hrpimice. Nisu otrovne.
Russula — stručak bez ovoja i vjenčića, debeo, ponekad šupalj. Klobuk je raznih boja i jako promjenljiv što je velika smetnja pri determinaciji. Listići su prirasli ili odmaknuti od stručka. To je zasigurno najteža grupa za determinaciju. Sreća je u tome što je mali broj toksičnih Russula.
Tricholoma — stručak bez vjenčića i ovoja, mesnate i velike gljive, listići su bijeli, stručak je ponekad prikriven ostacima zastorka u obliku sitnih čehica. Samo je species tigrinum otrovan.

b) Grupa: RHODOSPOREAE
Spore crvene boje.

Clitopilus — gljive srednje veličine, mesnate, stručak mesnat i ekscentričan, listići se spuštaju niz stručak. Nisu otrovne.
Entoloma — prilično mesnate, velike i srednje veličine, vrlo slične podgrupi Tricholoma. Klobuk je uvrnuta oboda, stručak vlaknaste strukture i na dnu zadebljan. Neki su speciesi jako otrovni (lividum, rhodopolium, nidorosum).
Pluteus — stručak bez ovoja i vjenčića, velike i srednje veličine, mesnate. Nisu toksične.
Volvaria — na dnu stručka opnast ovoj, bez vjenčića, gljive srednje veličine ili velike, listići su slobodni i gusti. Nisu toksične.

c) Grupa: OCROSPOREAE
Spore žućkaste do smeđe.

Cortinarius — stručak bez ovoja i vjenčića, na gornjem dijelu stručka ostatak crtastog zastorka kojim gljive u mladosti čuvaju svoje listiće. Listići su na krajevima izrezani. Gljive su tvrde i mesnate. Stručak je na dnu često jako odebljan (C. praestans, C. cumatile, C. traganus itd.). Jedino je, C. orellanus smrtno otrovan.
Flammula — stručak bez ostatka zastorka, živih boja, klobuk žućkast do narančaste boje. Listići su prirasli ili se spuštaju niz stručak. Nisu toksične.
Hebeloma — srednje ili velike gljive, mesnate, stručak bez ovoja ali s tragovima crtastog zastorka u obliku prstenka. Prilično su slične kružoliskama (Tricholoma). Klobuk ima uvrnut obod. Ima priličan broj gljiva sumnjive kakvoće.
Inocybe — to je podgrupa srednjih i malih speciesa, slabo su mesnate, stručak je bez vjenčića i vlaknaste strukture. Klobuk je ispupčen da bi se kasnije radijalno iscijepao, pa se zbog toga zovu cjepače. Listići su maslinasto-sivo-zelenkaste boje, rastu na tlu. Sve su cjepače prilično neugledne gljive što je svakako sreća za sakupljače jer su listom otrovnice, a neke i smrtno opasne (I. fastigiata, I. patouillardi itd.).
Pholiota — stručak je bez ovoja ali s trajnim vjenčićem, listići su prirasli ili odmaknuti od stručka. Ovdje spada velika skupina gljiva od srednjih do najvećih, primjeraka. Nisu otrovne.
Paxillus — prilično velike gljive i mesnate. Klobuk je često ispupčen s jako uvrnutim obodom, stručak je robustan i ekscentričan, listići se spuštaju niz stručak, prilično se lako odvajaju od klobuka i promjenljive su boje. Nisu opasne.

d) Grupa: IANTINOSPOREAE
Spore su smeđe do ljubičaste.

Hypholoma — speciesi su srednje veličine, mesnati, rastu busenasto na panjevima, ispod klobuka ostaci zastorka u obliku crnkastih dlačica, listići su prirasli k stručku, žućkastozelenkaste boje, na kraju crni. Poneki speciesi su toksični (H. fasciculare).
Psalliota — prilično velike i mesnate gljive, stručak je bez ovoja ali s vjenčićem. Listići su crvenkasti, svijetlosmeđi i na kraju crni. Rastu na zemlji i sve su jestive osim P. xanthoderma koja je otrovna.

e) Grupa: MELANOSPOREAE
Spore su crne ili tamnosmeđe.

Coprinus — vrlo male do srednje velike gljive, poneki speciesi imaju pomičan i prolazan prsten na stručku (C. comatus), meso je mekano i tanko, klobuk je zvonast, na rubovima narebran ili prekriven čehama, listići su slobodni i prilično brzo postaju crni (kapajući), rastu u velikim grupama ili busenasto na zemlji ili panju. Poneki speciesi su otrovni. Ne smijemo uživati alkoholna pića za veijeme i poslije jela.
Gomphidius — gljive srednje veličine, mesnate, uvijek imaju zastorak koji u mladosti pokriva listiće, listići su blijedi do smeđe ili crnkaste boje, spuštaju se niz stručak, rastu na zemlji. Nisu otrovne.

2. Porodica: BOLETACEAE

Himenij je sastavljen od tankih cjevčica koje se slabo drže za meso klobuka i prilično se lako odvajaju. Gljive brzo istrunu.

Boletus — promjer rupica je malen, cjevčice su prilično duge, meso je čvrsto, stručak je mesnat i debeo s vidljivom mrežicom, mogu se podijeliti na:
a) Rupice bijele, meso bijelo i nepromjenljive boje, B. edulis.
b) Rupice žute, pa zelenkaste, meso malo promjenljive boje, B. appendiculatus.
c) Rupice žute, meso promjenljive boje i gorkog okusa, B. calopus.
d) Rupice crvene ili narančaste, meso mijenja boju. Samo je jedna zasigurno otrovna (B. satanas), ostale su sumnjive kakvoće.
Boletinus — rupice su široke i uglate, stručak je šupalj, B. cavipes.
Gyrodon — rupice su velike, cjevčice kratke i slabo se drže za meso klobuka.
Gyroporus — rupice su sitne i bijele s dugim cjevčicama, meso je bijele boje i nepromjenljivo (G. cyanescens, G. castaneus).
Ixocomus (suillus) — rupice su žute boje s tankim cjevčicama, klobuk je mazav, meso je žuto, stručak je tanak i cilindričan s prstenkom (I. elegans) i bez prstena I. granulatus. Nisu otrovne.
Phylloporus — ova je podgrupa na prijelazu između Boletacea i Agaricacea
Porphyrellus — rupice i cjevčice su crvenkastosmeđe boje (P. porphyrosporus)
Xerocomus — prilično su slični Ixocomusima, ali nemaju ljepljivu kožicu, već suhu i često raspucanu (X. chrysenteron).
Strobylomyces — rupice su uglatog oblika a klobuk je ljuskast (S. strobyclaceus).
Trachipus — male sive rupice, cjevčice duge, stručak dug i vlaknast, meso laguno mijenja boju.